2011.03.21

Ali ja sam takvo odijelo odavno primijetio na čuvenoj slici ΄Hrvatski narodni preporod΄, a čovjek koji ga nosi sigurno nije Dalmatinac... Na dvorski poticaj iz 1826. Crteži su se pri izvješćivanju zagubili u Ministarstvu, nanovo napravili o trošku ministarskog budžeta, po njima su naposlijetku nošnje i napravljene a čitavo se putovanje i sudjelovanje u protokolu kraljevskog vjenčanja pretvorilo u demonstraciju lokalne političke moći s gradonačelnikovim sinom kao djeverom, a gradonačelnikom i članom lokalne skupštine kao kumovima.

Veliki doprinos istraživanju žrtava rata i poraća u Cetinskom dekanatu dali su pojedini župnici, koji su nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj odgovorili na poziv mjesnih biskupa i započeli uz pomoć župljana sastavljati popise po pojedinim župama. Prepreke je uklonio ideologizatorskom rukom gladnog srpskog skorojevićkog zanesenjaka. Utvrdili su da je riječ o 445 osoba, od kojih imena čak 236 osoba nisu stavljena na spomenik.

Spisak Knjiga 34030 - Iz Autobiografije Vase Pelagića.

Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet Ivana Lučića 3 Jadran Kale Narodne nošnje i kultura odijevanja u sjevernoj Dalmaciji Doktorska disertacija Mentorica: Aleksandra Muraj Zagreb, 2009. Uvod Ovim radom želimo prikazati i nadograditi raspoloživo znanje o narodnim nošnjama u sjevernoj Dalmaciji, razjasniti na koji je način to znanje usustavljeno, takve spoznaje i kategorije usporediti s drugim istraživanjima, te prikazati i raščlaniti današnja kulturna zbivanja s narodnim nošnjama i pripadnom kulturom odijevanja. Stoga je, osim sabiranja raspoloživih spoznaja i tumačenja vezanih za temu na zadanom području, rad ujedno i ažurirani teorijski podsjetnik. Odvijajuća rasprava o zasadima kako etnologije i njenih disciplinarnih bliskovrsnica uopće, tako i etnologije u Hrvatskoj, zbog povijesne i metodološke isprepletenosti istraživanja tekstila i odjeće napose u muzejima s konstituiranjem same etnologije i njenih definicija metoda i predmeta istraživanja predstavlja okolnost zbog koje bi ovakav rad mogao doprinijeti životnosti i kompetenciji etnologije u svojem društvu. Zato istraživanje narodnih nošnji i povezane kulture odijevanja u naznačenom dijelu Hrvatske možemo u isti mah predočiti kao prinos poznavanju ovdašnjeg tradicijskog odijevanja, no isto tako i kao pretresanje, procjenu i doprinos metodoloških pomagala od značenja za zadano područje i temu, a zanimljivih i za profiliranje etnologije u okolnostima propitivanja njenih polazišta. Prva je riječ rijetko rabljena složenica, uglavnom iz XIX. Druga se riječ odnosi na muzejsku obradu odjevnih i tekstilnih predmeta iz perspektive historije umjetnosti a ne na istraživanje narodnih nošnji ili kazališnih kostima. U Njemačkoj redovitije korišten u XIX. Formulaciju iz kratice ICAES dalje u radu ne rabim isključivo zbog njene duljine. Časopis korporacije CIBA je od 1957. Drugi je časopis 1968. Na ovaj način industrija održava blisku vezu s tumačenjima narodnih nošnji, uspostavljenu već u razdoblju svjetskih izložbi od 1860. Uvrštavanje narodnih izložaka u 1 3 analizama i istraživanjima reprezentacija , rodnih studija, sociologije i ekonomije turizma i marketinga Hansen 2004:370 i 371. Kao srce današnjih istraživanja kvalificiraju se razjašnjavanja dinamike i diferenciranja društvene moći kakva oblikuju raznovrsne pojave kulturnih prilagodbi ibid. Jezgre njihovih fundusa sadržavale su najviše tekstilnu građu zbirka Salamona Bergera u zagrebačkom Etnografskom muzeju 1919. Gjetvaj 1989:12, zbirka Kamila Tončića u splitskom Etnografskom muzeju 1910. Istraživačka matrica prikladna za pristupanje fundusu i obradu ovakve vrste građe u vrijeme konstituiranja etnologije slijedila je kulturno-povijesne, tj. Takva je matrica sažeta idućim riječima njenog najistaknutijeg hrvatskog provoditelja u etnologiji, isprva kustosa a od 1927. Ovaj knjižni niz ima i svoj zbirni ISSN. Među knjigama iz edicije je i npr. Podrobnije o dosezima i značaju periodike v. No identiteti, kao i same klasifikacije, mogu biti višestruki i proturječni. Umjesto preuzimanja aktivne uloge u stvaranju identiteta, ona postaje pukom izložbenom legendom koja ne čini mnogo više od samog otkrivanja identiteta muzejskoj publici. Stoga je očito da pri govoru o istraživanju narodnih nošnji u Hrvatskoj, a iz promatranog područja potječu i njeni prvi opisi, ujedno pretresamo i neke od temeljnih disciplinarnih zasada. Zato su prinosi ovoj temi istraživanja inače zanimljivi i u diskursu odvijajuće etnološke polemike o utemeljenjima ove znanstvene discipline suočene s mijenjanjem njenih predmeta istraživanja i pripadnih metoda, u recentnom prinosu miljokazno imenovanoj kao hrvatska etnološka dekonstrukcija Prica 2001:206. U ovom ćemo se radu poslužiti raspoloživim spoznajama polučenima u bliskim znanstvenim disciplinama. Među povijesnim istraživanjima tekstila i odijevanja se kao napose plodonosne nameću usporedbe s prinosima nastalima na teorijskim polazištima francuske socijalne historije okupljene oko časopisa Annalles , germanofone historijske sociogeneze na zasadima djela Norberta Eliasa, te novijih pristupa, poput mikrohistorije snažno utjecane od Geertza i američke simboličke antropologije Le Roy Ladurie, Ariés, Ginzburg, Burke, Zemon Davis i njemačke historije svakodnevice Lüdtke, W. U preglednom članku o mikrohistoriji, Mirjana Gross je među mnogim temama istraživanja definira interesom za pitanja odijevanja odmah nakon pitanja prehrane. Pri istraživanju povijesne kulture odijevanja ne nužno samo najotmjenijih društvenih grupa ove nam nove disciplinarne okolnosti historijske znanosti idu na ruku iscrpnošću gradiva i teorijskom približenošću uvriježenim etnološkim predmetima istraživanja, poput kulture sela ili gradskog puka, ili pak metodama, poput pozornog praćenja osvjedočivih usmenih sadržaja. Među rezultatima ovakvih historijskih istraživanja ovaj rad ne stremi samo faktografskom potvrđivanju dijelova nošnje u povijesnim potvrdama i pripadnim genetskim raščlambama, već je glavna interdisciplinarna namjera odmjeravanje pojava iz kulturnog i društvenog konteksta njihove uporabe, poput društvenih interakcija darivanjima odjevnih predmeta ili njihovom krađom Roche 1996:84 i 330-344, Spufford 1984:107-148 , percepcijom odjevnog uzora među uniformama Nikolić 1978. Rad na odjevnom predmetu može podsjećati na restauratorski rad na arheološkom lokalitetu, na povijesnoj palači ili na umjetničkoj slici Taylor 2002:19. Također su vrijedne i arheološke spoznaje kakve su demonstrirane nekim novijim prinosima o ovdašnjoj kulturi odijevanja u antici Schönauer 2001. Iskusnoj kolegici Ivanki Ivkanec iz Etnografskog muzeja u Zagrebu zahvaljujem na razgovoru u kojem smo se bezuspješno pokušali sjetiti nekog izlaganja ovakve vrste. Obrazloženje teme i metodologija rada 2. Po toj definiciji, sjeverna Dalmacija na hrvatskom zemljovidu seže od prisojne padine jugoistočnog dijela Velebita na sjeveru i grebena sjeverozapadnog dijela Dinare na istoku do zapadne strane Svilaje k Vilaji i rtu Ploče na jugu, uključivo s otocima od Paga do Žirja ibid. Stoga nismo uzeli u obzir povremena referiranja na sjevernodalmatinski prostor kao onaj kojem južnu granicu predstavlja tok rijeke Krke. Predmeti od zanimanja za temu ovog rada su cjeline i dijelovi tradicijskih nošnji podrijetlom sa sjevernodalmatinskog područja, njihovi opisi, prikazi i tumačenja. U okolnostima disciplinarnih raspri ovakva je zemljovidna zadanost uglavnom povoljna za plodonosno dosizanje ciljeva rada putem postavljenih istraživačkih pitanja, jer se radi o dobro definiranom geografskom području. Na zapadu nas od susjednog kulturnog područja dijeli morska barijera i državna međa, sjeverna granica promatranog područja je ujedno i novija povijesna i aktualna granica pokrajine Dalmacije, istočna granica je istaknuto planinsko bilo koje ujedno predstavlja i hrvatsku državnu među, dok je jugoistočna granica uvjetno povučena međama između gradskih upravnih područja Knina i Drniša spram Sinja, te Šibenika spram Trogira, Kaštela i Splita, sa geografskim i kulturnim identitetima Dalmatinske Zagore u zaleđu i Bosiljine pri obali, zajedničkima na obje strane ovako postavljene razdjelnice. Državne međe s dvije strane promatranog područja, more i planinski lanci na ukupno tri njegove strane, s njegovom ne toliko oštrom granicom tek na jugu, pomoći će nam da jasnije definiramo koje kulturne pojave trebaju biti predmet istraživanja ovog rada, a kojima se treba posvetiti drugim prilikama. Najstariji likovni pokazatelj je tropej iz Garduna, nastao u I. Najstariji arhivski podatak seže u X. Sličnog se obuhvata drže izdanja Narodnog muzeja u Zadru Lulić Štorić 2003. Za svrhu našeg istraživanja ove geografske razlike nisu predstavile značajniju poteškoću. Samo su jedan filolog Šupuk i dva povjesničara Stošić i Anzulović u svojim radovima sustavno donosili podatke s terminima zanimljivima za istraživanje kakvo smo ovdje definirali. Na tako malobrojnom uzorku istraživača se preference vrela i perioda smjesta razaznavaju. Kod starijih leksikografskih vrela, bilo objavljenih Vrančić, Kašić i Parčić , bilo neobjavljenih Tanzlingher i Jurin , terminiranje izvora posve ovisi o pojavi autora i ne može se povezati s brojnošću arhivskih vrela. U tablici je naveden broj riječi korištenih u ovom radu tematski zanimljivih hrvatskih riječi lišenih neologizama, kako je potanko prikazano u odlomku o leksikografskim vrelima , koje se mogu vidjeti uvrštene u popratni rječnik: Vrančić, konac XV. Tabla 1: kronologija leksikografskih vrela 51 9 84 152 252 Kronološki starija granica istraživanja tiče se, dakle, interdisciplinarnog područja u kojem je etnologu vrijedno upoznati se s npr. Kronološki mlađa granica zadire u postulate same etnologije: koliko recentno treba biti postavljena donja prečka da bi osigurali koherentnost vrela, jasnoću istraživačkog zadatka i isključivanje eventualnih trivijalnosti dokumentarne građe? Takvom bi zadatku nakon prinosa Danice Božić Bužančić, Nevenke Bezić Božančić, Fani Celio Cega i Nataše Bajić Žarko koji se redom odnose na južniji dio Hrvatske bilo metodološki lakše pristupiti i na našem području, no podrazumijevalo bi istraživačke predradnje ponajprije vezane za XIX. Među kulturnim praksama kojima se može etnografski prići zanimljive su nam one koje posežu za predindustrijskim oblicima u odijevanju, u prvom redu onima vezanima za odijevanje u narodu kakvo je po svojim akademskim zasadima 8 istraživala i još istražuje etnologija, a tek potom i one kulturne prakse koje se s njima dotiču i preklapaju. U tom smislu su nam zanimljiva i današnja podražavanja predindustrijskih načina odijevanja i pripadnih predmeta, pa je donja kronološka granica načelno postavljena na prijelaz predindustrijske u industrijsku epohu vrijeme nastanka etnologije u Hrvatskoj uz prikaz baštine koju je to doba zateklo, ali si za predmet interesa uzima i recentnije i aktualne kulturne prakse relevantne na opisani način. Drugim riječima, u kakvim su interakcijama pojmovi narodne nošnje, tj. Na kakvim se zasadima temelji sam pojam narodna nošnja? Ovisno o rezultatu ovakvog pretresanja, može li se narodna nošnja na primjeru istraživanog područja prepoznati kao kategorija jednoznačnih identiteta kakve je zadao metodološki aparat etnologije pri njenom uspostavljanju u Hrvatskoj? B Koji su ključevi kreativnog čina odabiranja i oblikovanja odjeće prisutni u povijesnoj cjelini pučkog odijevanja i narodnih nošnji, unutar ukupne kulture odijevanja u istraživanom području? Kakav bi značaj takvi ključevi mogli imati u anticipaciji kulturnih pojava? U čemu je značaj narodnih nošnji u ukupnoj kulturi odijevanja promatranog područja? Da bi razabrali disciplinarni metodski i predmetni prostor u kojem će ovaj rad pokušati odgovoriti na postavljena istraživačka pitanja, u idućim ćemo odlomcima sažeti obilježja dosadašnjih istraživanja i metodologiju koja bi u predloženom radu bila prikladna za dosizanje postavljenih istraživačkih ciljeva. Na primjeru područja omeđenog za istraživanje poznato je da i u razdoblju prosvjetiteljstva raspolažemo podrobnim pisanim i likovnim prikazima narodnih nošnji Fortis, Lovrić , s objavljenim likovnim izvorom iz renesanse Vecellio i vrijednim opisom iz 1553. Istraživano kontaktno povijesno područje baštini i niz starijih, što izravnih a što posrednih svjedočanstava o tradicijskom odijevanju, no takva nisu ulazila u zadana kronološka ograničenja. Ova politička ograničenja prezentaciji rezultata znanstvenih istraživanja današnjem etnologu usmjeravaju pozornost i prema propuštenim spoznajama, poput onih koje su opisivanim partikularizmima ili obilježjima što ih van promicanog supranacionalnog identiteta dijelimo s drugim kulturnim sredinama mogle dovesti do propitivanja termina i polazišta o kojima se nije raspravljalo. Može se uočiti da se kulturne pojave ovakvih nazivnika mogu asocirati kako iz kruga etnoloških spoznaja, no istaknuto i među rezultatima istraživanja drugih disciplina npr. Deskriptivno su bogati tekstualni i popratni likovni izvori o nošnjama iz XVIII. U novije vrijeme ovakvim je isključivo deskriptivnim odlomcima uz etnomuzikološku okosnicu literaturu obogatio Furčić 1980. Popunjavanje istraživačke upitnice A. Radića, pak, dalo je oskudne deskriptivne podatke o narodnim nošnjama i kulturi odijevanja Ardalić 1899:120. Među etnološkim prinosima o narodnim nošnjama u promatranom području zatječe se antropogeografski zasnovan članak Lucijana Marčića, usmjeren k ilustriranju migracijskih procesa 1935. Svega su dva pregleda baštine narodnih nošnji za šire dijelove ovog područja Lulić-Štorić et al. Specifičan značaj ima predstavljanje folklornih skupina zadarske županije Babić 2007. Takav diskurs slijede i opisi tradicijskog odijevanja u Drnišu Alaupović-Gjeldum 1994. Članak Aleksandre Muraj o zlarinskom tradicijskom odijevanju 1982. I pored ovih nedostataka izdanje donosi vrijedne kazivačke ulomke npr. Članak je preoblikovan u praktični priručnik za obnovu nošnje Muraj 2003. Iscrpnijeg su opisa, uz manje naglašeno rekonstruiranje podrijetla, opisi niza pojedinih motiva i predmeta iz pera Olge Oštrić 1972. Zasebnu važnost ima tematski pregled pretpovijesnih prežitaka u primorskoj tradicijskoj baštini, djelo arheologa i navođene etnologinje Batović i Oštrić 1969. U ovom interdisciplinarnom prinosu genetsko načelo i povijesno podrijetlo najvažniji su ključevi izlaganja. Za promatrano je područje značajna i studija u kojoj se autorica posvetila opisu i kulturno-povijesnoj analizi određene suvrstice gradske nošnje Koludrović 1954. Prinosi ovog teorijskog usmjerenja u pravilu nemaju mjesta za široko poimanje odijevanja i uređenja tijela kakvo uvođenjem opažanja modifikacija tijela ili čak i obraćanjem pozornosti dahu u definiranju odjeće sažimlju Roach-Higgins i Eicher 1989. Takođe manjkaju i situiranja načina odijevanja u svojim društvenim stvarnostima, napose dijakronijskim. Ove povijesne i društvene jednoslojnosti mogu se protumačiti vezanima za zasade metodologije s glavnom primjenom usmjerenog interviewa, referirajućeg k vremenu mladosti kazivača i predmeta istraživanja seljaštvo, a pri rijetkim ulascima u gradove samo puk. Ciljevi prinosa i pored manjkavog dijakroniciteta redovito su genetske pretpostavke o identitetima prepoznatima u kulturnim slojevima, s usputnim namjenjivanjima tako definiranih identiteta mogućim današnjim konzumentima, poput folklornih ansambala. Krajnji primjer upravljenosti istraživanja k dobrobiti znanja o podrijetlu običaja predstavlja Marčićev antropogeografski prinos, naslonjen na njegove opširnije studije izvedene po 11 Cvijićevom teorijskom predlošku. Cilj njegovog istraživanja je raskrivanje povijesnih migracija, o kojima posredno svjedoče i kulturne pojave iz selektivnog, necjelovitog prikaza tradicijskog odijevanja. Ono što u narodnoj nošnji ili tradicijskom življenju ne može posvjedočiti o kretanjima stanovništva u njegovom radu se ne popraćuje značajnijim tumačenjima; rasprava i konstatacija podrijetla shvaćena je mjerom korisnosti članka. S druge strane, otklon od krutog kulturno-povijesnog pristupa možemo prepoznati u prinosu o zlarinskom tradicijskom odijevanju Muraj 1982. U ovakvoj se doradi difuzionističke raščlambe razabire i utjecaj Bogatyrevih tumačenja o funkcijama narodne nošnje, potom i funkcionalističko ocrtavanje društvenih uloga narodne nošnje socijalnoantropološki pristup , ekonomskih uvjetovanosti u predindustrijskoj zajednici Sahlins, Rappoport , te semioloških Eco i strukturalističkih Lévi-Strauss tumačenja. Kvaliteta radova leži u popisima, određenjima dijelova narodnih nošnji i dosezima u analizi njihove geneze po difuzionističkom teorijskom modelu. Na ovaj način predstavljeni identiteti, uglavnom kruto i socijalno nedinamično slijedeći paradigmu temeljenu na modelu kulturnih zona Gavazzi 1978 , među izvođačima folklornih sadržaja podstakli su percepciju petrificiranih kulturnih pojava i njima asociranih identiteta. Opisane se pojave prikazane statički, kronološki su nedorečene, i tek im manjina autora pristupa kao činjenicama podložnima mijeni u toku povijesnog procesa. Kako smo mogli vidjeti, u novije vrijeme literatura biva dopunjena ne nadomještena recentnijim teorijskim postavkama Prica 2001:204. U tome je smislu dosadašnje stanje literature pogodno za logičan nastavak osnaživanja i širenja raznovrsnih teorijskih pristupa, zajedno s pomnjivom kulturno-povijesnom introspekcijom. Vjerujem da on ne može učiniti ni prvih dječjih koraka ako se dobro ne upozna tradicija. Ali mi se isto tako čini da se ni tradicija više ne može istraživati ako se nema u vidu složenost društava i međudjelovanje različitih kulturnih razina. U disertaciji o balkanskim tatauviranjima na osnovi seminarskog rada Vida Vuletića iz 1953. Ovaj karakteristično djevojački običaj može se pratiti u opisima Herodota, Plutarha, Valerija Flaka, Artemiodora, Plinija, Strabona i dr. Lokalne narodne nošnje u svjetlu migracija analizirala je Radauš-Ribarić 1986. Razumijevanje ovakvih kulturnih praksi bez rezultata kulturno-povijesne analize zasigurno ne bi moglo zadovoljiti. Obraćanje pozornosti na disciplinarno manje istražene teme zahtijevat će, uz standardni izbor etnoloških metoda, i posezanje za nekim manje prisutnim postupcima istraživanja u hrvatskoj etnologiji. Kakve su metode istraživanja prikladne za pristupanju problemima kulture odijevanja? Zašto nije svejedno ako je osoba za ulogu koju u opažanjima identiteta odigrava odjećom 'krivo' odjevena? Odjeća se često poima kao izraz ili čak produžetak onoga tko je nosi. U suodnosu narodne nošnje spram kulture odijevanja, kao i za raščlambu ključeva repeticije i kreacije pri tradicijskom odijevanju i stvaranju kodova kulture odijevanja uopće, uz spoznaje do kojih nam omogućava doći kulturno-povijesni teorijski pristup etnološkog istraživanja trebat će namaknuti i rezultate nastale primjenom istraživačkih modela teorijskih pristupa poput inventara zanimanja simboličke antropologije i drugih usmjerenja, kao i bliskih znanstvenih grana. U tom procesu one se mijenjaju. Podsticaj za njihovu cirkulaciju i promjenu dolaze iz tzv. Tradicije prošlih naraštaja nadahnjuju nove, koji ih mogu usvojiti, tumačiti i mijenjati. U tom smislu se europska propitivanja dugo ustaljenih nazora o specifičnim drevnim tradicijama narodnih nošnji prakticiraju sve od predgovora iz 1932. Tad je originalnom tekstu Hyppolitea Lalaissea i likovnim tablama J. Rasprave na ove teme varirale su od jedne do druge akademske tradicije. Osposobljenost za njihovo vođenje ovisi i o prakticiranoj metodologiji istraživanja. Takav kategorijalni odmak relativizira i samu dekonstrukciju discipline, kako je ilustrirano etnomuzikološkim gradivom u recentnoj važnoj studiji Ceribašić 2003:21. Drugim riječima, odjeća nije samo ono što određuje osobe, već je i svjesno korištena da odredi, predstavi, zavara, ugodi, iskaže, obznani i sakrije. To uključuje i usvajanje zamisli da je kupovanje i nošenje određene vrste odjeće, u stvari, stvaralački čin. To je jedan od načina na koje ljudi sudjeluju u oblikovanju vlastitog lika. U domaćoj etnologiji je citirana autorica prva pisala o značaju individualnog izbora pri odijevanju u okolnostima industrijskog doba 1974:126. O tomu je u vrijeme zagrebačkog kongresa ICAES pisala i Povrzanović 1988:46. Iz ovih će razloga među uvriježenim vrstama vrela, kako ih primjerice u nizu svojih studija razvrstava Angelos Baš 1992:9 , među predmetnim, tiskanim, rukopisnim i likovnim izvorima, biti primijenjene uvriježene metode neposrednim opažanjem predmeta i pojava, promatranje i sudjelujuće promatranje, sakupljanje zabilježenih kazivanja i strukturirani intervju. Predmet te vede sem pred časom določil takole: to je zgodovina načina življenja pri posameznih narodih. Seveda lahko etnologija raziskuje zgodovino načina življenja v tolikšni meri, kolikor so bile dane kulturne prvine poprej obdelane v zadevnih vedah; če takšne obdelave manjkajo, mora etnologija načenjati tudi območja te vrste. Pregled korištenih vrela slijedi u idućem odlomku. Na jednoj strani su etnografski prikupljeni predmeti, arheološki i kulturno-povijesni tekstili, a na drugoj strani sve što ih dokumentacijski, kontekstualno i interpretacijski prati. Takva znanja o predmetima u načelu dijelimo na etnografska i filološka vrela. S jedne se strane pokazalo varljivim dijeliti ih na etnografska i leksikografska tada bi napose išla arhivska vrela , jer bi današnji rječnici lokalnih govora ulazili u obje skupine. S druge strane su filološka vrela, odakle podatke relevantne za postavljeno istraživanje crpimo posredstvom zapisa koji su postali etnografski neprovjerivi. Lingvistički podatci u ovoj skupini dolaze iz onomastičkih i leksikografskih vrela. Već sama izdvojena zbirka tog dijela leksikografskog aparata u svakom rječniku lokalnog govora predstavlja vrijedno etnografsko vrelo. Osim određenih kategorija leksikografskih djela, niz preklapajućih obilježja po svojoj naravi sadrže i književna djela koja istovremeno znaju biti i filološki spomenici i vrela ambijentalnih pojedinosti etnografskog karaktera. Razmišljanja o prikladnom organiziranju podataka stigla su iz praktičnog muzejskog rada. Ono sadrži oko šest tisuća potvrda iz istraživanog područja za četiri tisuće pojmova poredanih u dvije tisuće abecednih natuknica. Filoloških potvrda je nešto više od tisuću i dvjesto, a ostale su etnografske. Takav dodatak striktno ne potpada pod terminologiju jer ne sadrži terminologijski uvriježenu sinkroniju, a ne podmiruje ni potrebe historijske lingvistike jer ne donosi povijesne gramatičke ili fonološke promjene. Razlog i oblik sastavljanja su operacionalni i izviru iz naravi postavljenog etnološkog zadatka. Da bi se izbjegla ponavljanja i zalihost, dodatak nije strukturiran narativno već leksički. Tematsko bi se prikazivanje podataka u narativnom ključu imalo organizirati po etnološkim arealima a tu bi čitav niz sabranih povijesnih i današnjih pokazatelja morao naći mjesta kako u dijelu posvećenom jadranskom arealu, tako i u dijelu posvećenom dinarskom arealu. K tome, uputni i zorni prikazi baštine narodnih nošnji u istraživanom području koji su koncipirani po arealima nedavno su objavljeni u izdanju Narodnog muzeja u Zadru Lulić Štorić 2003. Svrha terminološkog dodatka je rasterećivanje osnovnog teksta i tim jasnije dosezanje provjerivih zaključaka. Iako etnografske prepoznatljivosti i razvrstivosti ostaju polazištem za razumijevanje načina življenja i u ambijentu našeg istraživanja, sučeljavajući podatke iz raznih povijesnih epoha na ovom smo se mjestu htjeli ukloniti modelu dubokog društveno-kulturnog impregniranja zaleđnog prostora obilježjima jadranskog areala ili pak nasuprotnom modelu migracijski uvjetovanih preslojavanja obalnih kulturnih obilježja onima iz dinarskog areala. Kao usputni Osim narodnih pjesama i epike, tu je i niz vrijednih navoda iz autorskog pjesništva, proze, napose memoarskih i dnevničkih štiva, te publicističkih pabiraka poput popularno pisanih članaka, govora i kritika. Tema je prihvaćena u ožujku 2000. Drugi je neposredni povod predstavljala suradnja s entuzijasticom za šibensku narodnu nošnju Majdom Dorbić iz Šibenika, s kojom je od 1998. Gospođa Dorbić je 3. Marcinkiewicz je kompilirao natuknice iz objavljenih rječnika lokalnih govora pa ekscerptiranje nije uključeno u dodatak ovom radu magisterij sadrži i etimološki prikaz termina, kao i objedinjavajuću filološku analizu , dok je rječnik M. Dorbić ovdje uključen kao jedan od izvora. Objema zahvaljujem na suradnji, učinjenom radu i vrijednim spoznajama. Kompiliranje dodatka ovom radu je započeto 16. Ustanovljuju se na temelju konstatacija da se na nekom području nalaze nagomilani brojni osebujni kulturni elementi koji se u susjednim kulturnim arealima ili uopće ne nalaze ili se nalaze veoma rijetko ili predstavljaju posve osebujnu odliku. Nagomilani, takvi kulturni elementi u relativno veliku broju ili s relativno značajnom ulogom u životu određenoga stanovništva ili oboje određuju prostor areala u odnosu na drugačije okolne kao i udaljenije areale. Naravno da takav kulturni areal sadrži i brojne druge elemente tradicijske kulture bez naročitoga značenja za njegovu etnografsku osebujnost. Tako bi u istraživanom području po nizu obilježja čitav jadranski dio mogao predstavljati granični pojas npr. S druge strane, počinje li u istraživanom području dinarski areal sa samim Dinaridskim gorjem, ili koliko plitko ili duboko u obalnom zaleđu? Praktično se i s te strane nalazimo u stupnjevanom pojasu, krenuvši već od primorske ženske dolamice u narodnoj nošnji Knina ili od prisutnosti finih srebrnih ukrasa u muškoj narodnoj nošnji fotografiranoj u Strmici. Postavljanje takve slike obično je za razdoblje izmjene predindustrijskog i industrijskog doba, točnije, za vrijeme nastanka etnologije kao znanstveno ustanovljene djelatnosti kakva se služi etnografskim metodama — tj. Pomoćni rječnik stoga ne razumijemo kao zaključeni doprinos već kao radni okvir i metodsko pomagalo za buduće etnografske i filološke provjere koje bi kroz istraživačke projekte omogućile približiti nas preciznijim slikama epoha što, zasad, još izmiču. Tim istraživačkim dilemama posvećujemo dio rasprave rezultata istraživanja. Za razliku od vrijednih navoda iz književnih djela, zbog svoje naravi mjesta u terminološkom dodatku nisu mogla naći relevantna umjetnička likovna vrela, kao portreti i slike uopće, crteži i druge plošne likovne forme, te skulpture i plastika u rasponu od freski i slika, dekorativne plastike na šibenskoj katedrali ili reljefa na škrinji Sv. Među likovna vrela ide i fotografija. Najvažniji rani opusi ove vrste vezani su za Tomasa Burata u Zadru Seferović 1991. Od značenja za ovaj rad su također i postojeće ikonološke analize nekih istaknutih likovnih djela. Vrijednost likovnih vrela demonstrirana je u analizi modifikacija šibenske narodne kape. Kao etnografski izvor za našu temu dijelom je bila zanimljiva i prva objavljena zbirka hrvatskih narodnih poslovica, koju je među župljanima Doca u Šibeniku prikupio župnik Vicko Juraj Skarpa. Metodom uzorka se može procijeniti da zbirka sadrži oko dvadeset tisuća poslovica, među kojima zatječemo i izraze vezane za kulturu odijevanja i kulturu tijela Skarpa 1909. Njihov se cjelovit popis nalazi u odgovarajućem odjeljku bibliografije ovog rada, a kritika u njegovom zaključnom dijelu. Rezultati ekscerptiranja se nalaze u terminološkom dodatku ovog rada. Zbog njihovog prvog korištenja u etnološkoj literaturi na ovom ćemo ih mjestu, u sklopu vrela navedene vrste, pobliže upoznati. Rječnik sadrži oko pet i po tisuća natuknica i oko 5800 hrvatskih riječi s fondom 3885 jedinstvenih riječi Horvat 1990:XIX. One uključuju i lokalizme kakvi se u Šibeniku govore i danas npr. Na tekstil, odjeću, nakit, pripadni pribor i postupke odnose se 54 rječničke natuknice u pravilu s po jednom hrvatskom prevedenicom. Stoga je hrvatskih riječi relevantnih za postavljenu temu ukupno 51. Isusovac Bartol Kašić Pag, 1575. U ukupnom hrvatskom fondu od oko 3700 riječi u prvom je stupcu prenio 3120 Vrančićevih hrvatskih riječi, a preostatak je vlastiti fond. U njemu se nalazi šest nama zanimljivih riječi kojih nema u Vrančića. Osim ove veće trojezične verzije postoji i opširnija dvojezična verzija koja je pohranjena u Londonu i bila mi je izvan dohvata pri mojem istraživanju. Rječnik nije objavljen ni u jednoj od svoje tri redakcije. Metodom uzorka sam procijenio35 da korišteni rječnik sadrži oko 15 i po tisuća rječničkih natuknica, a broj hrvatskih riječi bi se mogao pretpostaviti na oko 37 i po tisuća. Među hrvatskim riječima zastupljeni su i lokalizmi. Tanzlingherov rječnički fond nije korišten u ARj. Natuknica vezanih za tekstil, odjeću, nakit, pripadni pribor i postupke ima 610, a odnosnih hrvatskih riječi ukupno 760. Od njih smo, bez neologizama, u ovom radu koristili 84 riječi. To su: dolama, haljina, kika, mahalo, oblačiti se i okrunjenje. Kod Kašića manjka Vrančićeva riječ za cipelu črev. Napose zanimljivo za pektoral: u Kašića prsive, a u Vrančića prsine. Kolegama iz Instituta zahvaljujem na susretljivosti prilikom ekscerptiranja građe učinjenom 29. Lovre fra Josip Jurin Primošten, 1730. Radi ponavljanja riječi hrvatski se fond može procijeniti na oko 85 tisuća riječi. Natuknica vezanih za tekstil, odjeću, nakit, pripadni pribor i postupke je ukupno 415, a hrvatskih riječi pod tim natuknicama je 1074. Raniji analitičar ekscerpata iz Jurinovih Kalepina je 1955. Osim rodnog primoštenskog vrela, pretpostavljeno je i uključivanje riječi govorenih u gradu Šibeniku kao i iz zaleđnih dalmatinskih sredina odakle su potjecala Jurinova redovnička subraća Kosor 1955:139. Jurinov rječnički fond nije korišten u ARj, a kasnije ekscerptiranje je bilo namijenjeno za dopune koje do okončanja edicije nisu objavljene. U našem istraživanju smo, uklonivši neologizme, koristili 117 riječi iz ovog riječnika. Ukratko se o jezičnom karakteru ova dva obimna neobjavljena rječnika može rezimirati da njihovi pisci nisu imali na umu etnografsku sustavnost, već literarnu emancipaciju domaćeg jezika38 čemu je imalo poslužiti i vrelo živog govora. Rukopisi su i prije objavljivanja ciljali biti korisnima gojencima lokalnih visokih učilišta, tijekom izobrazbe u kontaktu s klasičnim latinitetom i administrativnom talijanštinom. Stoga, kad bi pred klasičnom lektirom iskrsla nedoumica u prijevodu na hrvatski jezik nijedan se od ovih autora nije skanjivao posezati za originalnim novokovima. Čitav Jurinov rječnik obasiže, dakle, 2857 stranica zajedno s paginiranim praznim stranicama poput 1603. Escerptiranje Jurinovog rukopisa u knjižnici samostana sv. Lovre u Šibeniku učinjeno je od kolovoza do prosinca 1996. Jurinove riječi knjigonoša sub tabellarius , listonos sub veredarius , stigonoša sub vexillarius ili prinosje tj. Naravno, pri takvoj usporedbi treba uvažiti razlike u karakteru leksikografskog i prevoditeljskog posla. Fond riječi u biblijskom prijevodu je ustaljeniji, lišen zalihosti kakva sinonimijski obogaćuje rječnike u prvom redu namijenjene učeničkom razumijevanju klasika. Koristeći objavljenu konkordanciju za tzv. Kad se između odabranog rječničkog fonda i biblijske konkordancije usporede zastupljenosti više tematskih razreda, mogu se pratiti odnosi i pretpostaviti jezičnu kvalitetu izvora: USPOREDBA NAVODA NEKIH KULTURNIH RAZREDA U BIBLIJI I U JURINOVOM RJEČNIKU 200 1. NAMJEŠTAJ RUHO GLAZBALA ALAT SRODSTVO ZANIMANJA JELA I PIĆA 180 160 140 120 100 80 60 40 20 0 1 2 3 4 5 6 7 S1 S2 Grafikon 1: brojnost riječi po hiperonimima u najvećem korištenom filološkom izvoru Calepinus trium linguarum fra Josipa Jurina, u plavim stupcima terminološki uspoređena s Biblijskom konkordancijom u crvenim stupcima. Prijevod fra Bonaventure Dude i Jerka Fućaka iz 1968. Stari zavjet i 1985. Na osnovi ovakvih grubih korelacija korištene leksikografske fondove možemo držati za pouzdane i reprezentativne. U određenoj mjeri zanimljivo leksikografsko vrelo predstavlja i prijevod Biblije na hrvatski jezik kojeg je u Zadru pred bečko tiskanje 1858. Sam prijevod obasiže oko 1300 stranica, njegovi komentari zapremaju gotovo 5000 stranica a popratni tekstovi oko 200 stranica teksta raspoređenih u ukupno 70 sveščića. Na dvorski poticaj iz 1826. Prijevod koristi dijakritike iz gajice. Kao ustrajni purist izbjegavajući tuđice46 kako u prijevodu tako i u nerazmjerno opširnim komentarima rabi mnoštvo neologizama47 ali i riječi iz lokalnih govora. Ustrajavanje na dosezanju hrvatskih teoloških prijevoda pomnjivo pretresanih izvornika je prevoditelja vodilo dijelom u terminološku kombinatoriku vođenu osobnim jezičnim osjećajem a dijelom u puk, pa je i jedan od suvremenih kritičara držao da prijevod može biti koristan samo u nekoliko sela u Dalmaciji Vrtič 2007:463. Možemo zaključiti da je biblijski prevoditelj, kao i prikazani leksikografi na svoje načine, iskazao interes za riječi govorene u narodu. Stoga određene riječi iz njegovog prijevoda i komentara također držimo zanimljivima za naše istraživanje. U prisjećanju poticanja na prijevod Biblije sa konca svojih studija Škarić piše da ga se sa poslom prevođenja Svetog pisma za slavenske govornike usporedilo s prevođenjem Svetog pisma za latinske govornike, što je također učinio jedan Dalmatinac Škarić 1858:VII. Fani Celio Cega zahvaljujem što mi je u legatu obitelji Fanfogna-Garagnanin u Muzeju grada Trogira omogućila upoznati ovo neobično djelo. Kasnije sam sveščiće uz rad na Jurinovom rječniku čitao ljubaznošću fra Stanka Bačića, pokojnog knjižničara franjevačkog samostana Sv. Mnoštvo ovih Škarićevih novokova ostali su hapaksi. Antroponimija je predstavljala zanimljiv izvor podataka u dijelu koji se tiče tvorbi nastalih iz osnova povezanih s tekstilnim, odjevnim ili drugim bliskim značenjima iz područja kulture odijevanja ukupno 58 prezimena i manji broj nadimaka. Za svrhu ovog rada koristio sam povijesni antroponimijski pregled za šibenski kraj Ostojić 1980. Druga je vrsta vrela bila toponomastika, gdje su vrijedne bile objavljene studije Centra za onomastička istraživanja, toponimi izdvojeni iz zemljovida, terenska građa u muzejskoj dokumentaciji te povijesna toponimija ljubazno ustupljena od kolega povjesničara i povjesničara umjetnosti. Značenja ovog glagola u najopširnijoj leksikografskoj obradi prikazana su na šest stranica, s 14 značenja za njegov aktivni i pasivni oblik i pet značenja za povratni oblik. Od 44 primjera uključivo od XIII. Emil Hilje za zadarski distrikt u XIV. Kristijan Juran za šibenski distrikt iz razdoblja između 1414. U Tanzlinghera ne nalazimo ovakve prijevode. U francuskom jeziku XVI. I za ljude i za stabla bi, dakle, nošnja bila način kako se tko ili što pred drugima nosi sa svojom opažajnom i društvenom pojavom. Stoga možemo reći da u nizu jezika riječ za običajnu odjeću izlazi u susret semantičkoj potrebi za kulturno, uključivo i moralno kvalificiranje. Takvoj je kvaliteti prepoznatljivo obilježje dolična odjevenost. Među rječnicima relevantnima za hrvatski jezik koji su stariji od XX. I 109 godina nakon toga HER konstatira njenu isključivo knjišku narav. Zanimljivo je primijetiti jezični odabir kod današnjeg hrvatskog prijevoda Biblije 1983. U Velom Ižu postoje prezimena Rušina i Rušinić, u Kukljici Rušin, u Preku Rušev, a drugdje u Hrvatskoj Rušinović Drvenik V. Broda i Ruvarac Grubišno Polje, sve po: LP 569-572. Druga prezimena potječu iz raznih krajeva Hrvatske: Halja Pehlji kod Rijeke , Haljer i Haljić V. Sličnim riječima je kozmopolitske težnje u umjetnosti uopće denuncirao A. Šenoa, naglašavajući njen nacionalni značaj Iveljić 2007:230. U ukupnom rječničkom fondu se na tekstil, odjeću, nakit, pripadni pribor i postupke odnose 53 natuknice. U Zadru jedno stoljeće nakon Vrančića Ivan Tanzlingher u svojem rječniku donosi 610 natuknica sa 760 hrvatskih riječi vezanih za tekstil, odjeću, nakit, pripadni pribor i postupke. U istraživanom području je ova riječ potvrđena samo u značenju ukrasa vezom ili aplikacijom Ramljane, Plavno. Izuzmemo li odjevne cjeline poput dječjeg ruha, radne odjeće, livreje, odore, uniforme, liturgijskog ruha, redovničkog habita, žalobnog ruha ili pokladne odjeće, u istraživanom području je za odjevnu cjelinu etnografski potvrđeno više riječi. To su: A Ruho, u idućim oblicima: - ruho, n. Grafika na prvoj stranici njegove knjige iz 1814. Uzor ovoj romantičarskoj pobudnici očito je crtež morlačke djevojke iz Fortisovog prosvjetiteljskog putopisa RihtmanAuguštin 2001:98-99. Stoga je u dalekom korijenu značenje ratnog plijena SER 3:167. B Roba, u idućim oblicima: - roba, f. Značenja se među sobom dosta prepleću, pa se razlike u svakom primjeru ne mogu pouzdano utvrditi. C Odjeća i odijelo, u idućim oblicima: - odića, f. Pavlinović je u Zadru 1875. K tomu ide i tvorba iz stcsl. D Veštit i veštid: - veštit, m. Rodno razvrstavanje očito ga asocira pojmu 29 muškog odijela. Pribilježena rodna razvrstavanja potječu iz arhiva EAJ. Iznimni spomen termina koji u istraživanom području nizom oblika označuje pojedine dijelove odjeće aljak, aljina, aljčić, halja, haljak, haljina. Podatak iz arhiva EAJ. Riječ se ne nalazi među terminima za podsjećanje i propitivanje navedenima u upitnici. U istraživanom području Parčić je donio iduće tvorbe srodne ovoj riječi: odrti, odrpina, odrtina, odirak, odrpanac, poderina, poderčina, sadiralac, razdrieti. Ta je pojava napose vidljiva u okolnostima repliciranja narodnih nošnji i povijesnih kostima. Riječ navodi i Hacquet 2008. U pretkršćansko doba vrlo su zanimljivi rimski spomenici vojnih pobjeda s predodžbama pokorenih naroda. Već je prvi ovakav nalaz cara Augusta 1863. Prikaz s ovog oklopa odnosi se na njegov povratak ranije izgubljenih rimskih vojnih obilježja od Parta,74 stoga se ne prikazuje vojna pobjeda već pacifikacija a čitava je simbolička poruka usmjerena k glorifikaciji donositelja mira i napretka svijetu rimske epohe. On je, kao i drugi takvi likovi, prikazan u vojničkoj opremi. Ikonografski se podjarmljeni likovi pacificirani barbari ili zasužnjenici na ovakvim reljefima Usp. Za razliku od ovih značenja vezanih za miraz i žalobno odijevanje, oporuka iz Kali 1643. Šime Batović priopćio kolegici Ivni Anzulović 1999:111 , kojoj zahvaljujem na tom detalju. Obje uzrečice ciljaju na odvagivanje lijepog i snažnog u ženskoj staturi. Takve su tvorbe dijalekatski i arhaično prisutne kao npr. Germana, Dačana, Parta, Armenaca ili Židova. Zajednička crta ovih prikaza jest da se radi o alegorijskim personifikacijama zemlje, te se prikazani lik npr. Blisko našem geografskom području interesa je 1886. To je tropej iz Garduna, koji je pohranjen u Arheološkom muzeju u Splitu. Na sačuvanom ostatku ovog trijumfalnog spomenika u slavu rimskog slamanja Batonovog ustanka koncem su prvog desetljeća 1. Realistični prikaz njihove različite odjeće i obuće arheologu je dao mogućnost protumačiti ih kao etničke reprezentante oba pobunjena naroda, u prvom redu stoga što su u prvom planu istaknute njihove različite fibule od kojih je jedna nesumnjivo obalnog rasprostranjenja Cambi 1980. To je prvi likovni prikaz ljudi koji predstavljaju domaći etnički identitet na području Hrvatske. Od preostala 32 spomenika iz lapidarija Arheološkog muzeja u Splitu koji sadržavaju prikaze odjeće što ih je obradila Srđana Schoenauer jedini preostali primjer etničkog identiteta je prikaz Izraelaca pri prijelazu preko Crvenog mora na importnom sarkofagu iz rimske radionice. Ivana Krstitelja u pustinji, Krštenja u rijeci Jordan, apostolskih molitvi ili misionarskih djela Ilg 2004:35 , slično kao što je i jedan od redovitih likovnih izvora za predodžbu seoskog socijalnog identiteta ikonografija Rođenja Isusovog s likovima pastira. Iz tog perioda za naše istraživano područje nemamo relevantnih vrela ove vrste. Takva su vrela i marginalna opremanja srednjovjekovnih djela, poput minijatura u rukopisima, poslužili kao prvi predlošci u nastanku nove vrste likovnih predodžbi ljudi iz raznih zemalja, krajeva i naroda. Na samom koncu izrađivanja tzv. T-O zemljovida tri poznata kontinenta s Jeruzalemom u sredini sredinom XV. Na vrlo poznom T-O zemljovidu koji je 1482. Vrijeme velikih geografskih otkrića Europljana ovakvoj je kartografskoj ilustrativnosti pridalo novi oblik. Kartografi su oslikavali svoja djela zornim prikazima pripadnih naroda. Millerov atlas, koji je nastao oko 1519. Takva se kartografska praksa iberskih kartografa iz raznih knjiga proširila Europom, pa i dalje ibid. U tom novom razdoblju u kojem je interes za širine svijeta obnovljen i podstaknut uslijed otvaranja novih tržišnih pravaca, Renesansi, od 1562. U prvih tridesetak godina objavljeno je ne manje od deset ovakvih knjiga, koje su svoj novi zasebni interes iskazivale i u samom naslovu. Kolekcije ovakvih litografija pojavile su se već od 1520. Ovakvom novom nakladnom žanru kumovala je promijenjena intelektualna percepcija svijeta. Smještaj vlastitog društva i naroda dobija mjesto u širokoj slici svijeta, otvarajućeg za upoznavanje sazrijevanjem 32 enciklopedijskog duha s mnogim kamenčićima rasprostirućeg mozaika. U kulturnim raspravama na važnosti dobijaju analogije, a otprije uobičajen oblik historije država evolvira u širu, globalnu historiju. Jedna od izravnih primjena knjige poput Vecellijeve bila je kazališna. Priručnik za izvođenje kazališnih djela u Mletcima iz 1554. Vrlo je vjerojatno da su mnogi među kupcima knjiga o svjetskim nošnjama već od prvih izdanja bili glumci i kostimografi uopće, jer je kostimirati trebalo ne samo glumce već i glazbenike koji su s njima dijelili scenu. Barokni učitelj iz 1682. Za to sugerira i kostime koji bi trebali dočarati američke Indijance, Perzijance ili Maure op. Knjige su očito imale takav kostimografski učinak: u jednoj mađarskoj opernoj izvedbi 1784. Doba izlaska knjiga s prikazima nošnji iz raznih dijelova svijeta poklapa se s vremenom objavljivanja prvih atlasa čitavog svijeta. Prvi takav je Orteliusov iz 1570. U nakladničkom proslovu knjige nošnji iz 1581. U atlasima ove epohe su prikazi karakteristično lokalno odjevenih ljudi bili čestim dijelom bogato ukrašenih okvira zemljovida, tzv. Tu su se smještale i praktične informacije poput pripadnih grbova, karakterističnih proizvoda, karakterističnih životinja i karakteristično odjevenih ljudi. Općenito zainteresirani čitatelj na taj je način mogao utaliti radoznalost o svjetskim raznolikostima. Ove su ilustracije zasnovane 1606. Praktično značenje Blaeuovog atlasa je jasno među pojedinim zemljovidima. Najstarija kolekcija kostimografskih nacrta nastala je 1540. Sastoji se od topografskih prikaza mnogih europskih gradova, a gotovo svaki uključuje i prikaz stanovnika. Njihovi su likovi gdjekad utkani u krajolik a ponegdje u posebni dio zemljovida, no u svim slučajevima donose pomne prikaze odjeće za koje se često može ustvrditi da predstavljaju citat suvremenih knjiga s nošnjama Ilg 2004:38. Knjige nošnji i atlasi su, uslijed intelektualnih i praktičnih potreba svojeg vremena, ljudima u nošnjama isprva nadopunili, a potom zamijenili simbole kontinenata i mitološki nadahnute alegorijske likove iz zemljovidnih kartuša — nasljednica rukopisnih minijatura i marginalija. Tamo gdje su prije na kontinentima bili Noini sinovi a na morima koja optaču krajeve tog svijeta iz oceana prijetila morska čudovišta, u novim su se tržišnim okolnostima čak i u posve dalekim krajevima i zemljama našli parovi lokalnih stanovnika prepoznatljivih po odjeći, alatkama ili predmetima u ruci, likovno oživljenih u pozi ili gesti. Slikovitost mitoloških alegorija ovisila je o klasičnoj izobrazbi autora. Od autora novih priručnika tražile su se nove upućenosti. Autori ovakvog načina prikazivanja ljudi nošnjama nisu željeli prikazati samo odjeću, već i duhovni karakter naroda. Kako na tragu utjecajnih semioloških analiza zaključuje Ulrike Ilg, odjeća je time postala znakovnim sustavom koji može pokazati određena apstraktna obilježja osobe koja je nosi usp. Ta su obilježja u suštini moralna, a pojašnjena su karakterizacijama u legendama ilustracija. Bez identifikacije nositelja odjeće ilustracija u svojem kontekstu ne bi bila svrhovita, a te su identifikacije jednostavne i jednoznačne te time učinjene razumljivima širokom i raznovrsnom čitateljstvu. Takva se jednostavnost postizala uvriježenim priređivačkim ključevima. Nošnje su prikazivane redom od bližih prema daljim krajevima. Uz geografsku pripadnost, jasno je predstavljena i rodna pripadnost. Takvo strukturiranje sadržaja je knjige ove vrste približavalo rječnicima, jer su prikazi bili nizani slijedom definicija: narod ili kraj — zarez ili novi red — rod — zarez — društveni status Ilg 2004:42. U takvom se strukturiranju stvarnosti priređivači uklapaju u intelektualnu povijest stoljećâ tijekom kojih se usavršavala odn. Društvena i kulturna stvarnost je takvim postupcima prosijana i pojednostavljena. Sva raznolikost prakticirane stvarnosti nekog društva i njegove kulture našla se u lijevku idealnog društvenog stanja. Takva su izdanja našla svoje mjesto kao priručnici za nošenje sa složenošću svijeta kojem su se granice znatno proširile. Izdanje ovog atlasa iz 1665. To je dansko izdanje atlasa tiskano u 300 primjeraka, što po izračunu svih otiskivanja zajedno s latinskim, francuskim i španjolskim izdanjem znači da je tiskara bila kontinuirano uposlena otiskivanjem listova. Ukupna naklada četiri izdanja ovog atlasa bila je 1550 primjeraka. Sve navedeno po podatcima iz Taschenovog pretiska 2005. Marginalne sheme i selektivni prikazi služe stjecanju uvida u bogatstva, baštinu i navade zemalja i njihovih stanovnika. Budući da je nošnja ujedno i očitovanje morala vrijednosti asocirane uz čistoću ili prljavost, urednost ili zakrpanost, razdrljenost, obnaženost, nagost, nakićenost, pretjerivanje ili smjernost, obilježja autoritativnosti ili podložnosti njegovo listanje uvijek uključuje više ili manje izravan sud koji također može odrediti čitateljevo mišljenje Ilg 2004:43. Mnoge opisne karakterizacije koje presežu nad suštom identifikacijom lika, koje donosi U. Ilg, odaju takav respekt spram odjeće kao pokazatelja društvene regulacije. Legenda uz lik Engleskinje u njemačkoj knjizi nošnji iz 1586. Odjevena na način pokazan na slici, ona se ispravno predstavlja i izvrsno udovoljava svojem mužu. Točno je kako je pučanin ili kaurin iz određenih zemalja mogao biti u načelu točno prikazan,79 jer je bilo propisano što ne smije odjenuti. Još na zalazu Starog režima pariška je policija plaćala doušnice među mnogobrojnim preprodavačicama odjeće na tržnici Pont Neuf ne bi li među ponuđačima odjeće koja nije njihovih mjera, statusno netipičnih predmeta poput maramica, finijih materijala ili staleški prepoznatljivih boja uočila kradljivce i razbojnike Roche 1996:336. U posveti francuske knjige nošnji iz 1564. Regina Bendix je upozorila na moralno mjerilo stvaranja kostimiranog identiteta na bavarskom dvoru u prvoj polovici XIX. Dječji parovi u narodnim nošnjama kombinirani su alegorijski lik anđela i integrativna poruka zajedništva svih dijelova ne svih društvenih slojeva Bavarskog kraljevstva. Razumijevanje ovakvog simboličkog govora bilo je moguće zahvaljujući ranijim kostimiranjima, npr. Slično kao s dobro poznatim romantičarskim nakladnim poduzimanjem u Škotskoj,81 Lipowski je kao mecena do 1830. U ovom vremenu se Bavarska našla u potrebi dokazivanja snage između Pruske i Austrije. Pripremajući posjet je pukovnik D. U toj je knjizi bez dokaza ustvrdio da je kilt s različitim kariranim uzorcima staro razlikovno obilježje brđanskih klanova, umjesto dokumentirane poduzetničke invencije koja je zbog sigurnosti radnika pilane nastala oko 1730. Raščlamba kulturnog fenomena kilta je dominantan primjer iz eponimnog zbornika radova o izumljenim tradicijama Hobsbawm i Ranger 1983. U pripremama su se, odgovarajući na pozivnu okružnicu, zatjecali i odgovori da u pojedinom kraju više nema posebne ili osobene narodne nošnje, da se mladež već godinama odijeva u gradskom stilu s malo razlikovnih obilježja među mjestima, da su lokalne tradicije ove vrste u rasapu nakon propasti cehova i opadanjem nekoć jarkih prepoznatljivosti među velikim imanjima, da je narodna nošnja nekadašnjeg lokalnog vojvodstva posve nestala i zamijenjena mješavinom širih pokrajinskih nošnji. Među više postavljenih naputaka za okupljanje parova zahtjev za razlikovnom prepoznatljivošću je lokalne vlasti dovodio i u situacije da kreiraju takve odjevne detalje, poput nevjestinog oglavlja učinjenog na osnovi bamberške ženske kapice nad posve bijelom odjećom. Politički ciljevi protokola zadali su pravilo da se iz razloga iskazivanja jedinstva u religijski mješovitim krajevima kao predstavnici odaberu protestantski mladenci, a svi su parovi imali biti oličenje ćudoredne pristalosti. Stoga su iz uvriježene uloge mladenaca ispali stariji parovi, neugledni pojedinci, oni za koje se u njihovom mjestu i župi nije konstatiralo čestito ponašanje, mladenka koja je tijekom izabiranja raskrivena kao trudnica, ili mladenci u starim i potamnjelim nošnjama. Mjerilo društvene čestitosti bila je i sposobnost plaćanja troška svoje nošnje. Selekcija je općenito odavala posesivni odnos iz feudalne domene, ocjenjujući iz nadležnog rakursa pristalost i stas za vlastiti estetski doprinos ceremoniji kraljevskog vjenčanja. Mjesni upravitelj iz Eichstätta je, nakon prvog izvješća o nestanku specifične narodne nošnje, na osnovi pronađenih odjevnih komada slikaru dao napraviti crteže za krojače i obrtnike. Crteži su se pri izvješćivanju zagubili u Ministarstvu, nanovo napravili o trošku ministarskog budžeta, po njima su naposlijetku nošnje i napravljene a čitavo se putovanje i sudjelovanje u protokolu kraljevskog vjenčanja pretvorilo u demonstraciju lokalne političke moći s gradonačelnikovim sinom kao djeverom, a gradonačelnikom i članom lokalne skupštine kao kumovima. Promatrači su čitavu ovu svečanost mogli procjenjivati na osnovi ranije objavljenih prikaza poput onih iz mape Lipowskog. I uopće su bile važne reputacije iz javnog čuvenja, poput okruga koji je otprije postao poznat po objavljenoj zbirci narodnih priča pa se respektirao kao predložak narodnih raznolikosti za preferencijska ili preporučena kostimiranja. Iako se Bavarska kraljevina nije othrvala pruskoj političkoj hegemoniji, kulturni tragovi su ostali u obliku Oktoberfesta koji je sljednik tih svečanosti kraljevskih vjenčanja, prosvjetnom, društvenom i svečanom respektu za Lederhosen i narodnu nošnju, kao i u općenito najizraženijem regionalnom identitetu u današnjoj Njemačkoj Bendix 1998:143. Za romantizma je nošnja postala jednim od važnijih nacionalnih obilježja. Prizivanje nacionalnih vrijednosti od poštovanja je poprimalo crte štovanja. Za ruskog književnika K. Pred epohom romanticizma, tijekom zadnjeg desetljeća Ancient Regime-a, knjigama nošnji su se tehnički asocirale prve modne table iz časopisa. Stoga su konzumenti u novom XIX. Ti su novi naputci bili kostimografski. Romanticizam je respektirao prošlost. Uslijed interesa pobuđenog romanima poput onih od W. Scotta množili su se prikazi srednjovjekovnih kostima, a već su prvi tehnički predšasnici fotografije omogućili dokumentirati izglede udaljenih sredina. Jedan od autora koji je pomno nadgledao i izravno utjecao na kostimiranja junaka u izvedbama svojih djela bio je Wagner. Takva su dramatična kostimiranja bila historijski netočna, postavljena pred gledatelje s izabranim odjevnim naglascima u nedostatku materijalnih pokazatelja. U Bayreuthu je ova vagnerijanska kostimografija postala tradicionalna, autoritativno namećući standard viđenja srednjovjekovne prošlosti koji je dugo ostao utjecajnim op. Od najstarijih reprezentacija ta je semantička odrednica zadržala vrijednost uopćene i alegorijske figure, sposobnu pregledno uopćiti raznovrsnu stvarnost i sadržavati moralnu implikaciju. Kao i miris u bliskom opažanju kulture odijevanja, nošnja je kod opažača prizivala vrednovanje. Takva je nosivost ovakvog znaka u vrijeme romantizma nošnju učinila osobito prikladnim ideološkim simbolom. Glavnina prikazuje povijesna odijevanja, a suvremene narodne nošnje s više kontinenata zapremaju zaključnih 35 tabli. Za postavljanje Puccinijevih opera kostimografi su morali poznavati odijevanje u Japanu, Kaliforniji, Rimu napoleonskog doba i dr. Jowers 1992:981 i 984. Za istraživano područje nam je ova knjiga nošnji i povijesnih kostima vrlo zanimljiva zbog tri lika iz šibenskog kraja uvrštenih na tabli 109b. Pristupačan i tehnički pojednostavljen pretisak objavio je Dover, a izdanje s koloriranim tablama je bila prva među obimnijiim knjigama nošnji koja je integralno postavljena na Internet 1997. To se dogodilo u 19. Ideologija romantizma je nošnju čvrsto svezala za narod, iz kojeg su se u XIX. Mnogostruki identiteti i interakcije su bili česti. Nije bilo neuobičajeno da transhumantni stočar s područja današnje Makedonije govori pet jezika, a lučki radnik u Solunu sedam. Kulturni identiteti koji su se u ovim carstvima utvrđivali tijekom XIX. Ispod prekrivača pretvorbe dogodila se svjesna izmjena o kojoj se ne može misliti dramatičnije. Zanemarivanje, preskakanje siromaštva i kretenizma u slici sela, te kreativna i domišljata preraspodjela seljačkog siromaštva u idiličnu sliku plešućih i pjevajućih naroda i narodne kulture jedno je od najuspješnijih ali i štetnih vrhunskih dostignuća. Ono je psihički, fizički, ekološki i gospodarski pomoglo pretvoriti selo u zabavni park građanstva, stvarajući ideje o narodnoj nošnji, narodnim običajima, narodnim pjesmama i seoskim večernjim okupljanjima. Čak i unutar intelektualne elite, koje smo i mi etnolozi dio, lako primjećujemo uočljivu sklonost interpretaciji. Bukvalno uzevši, novčanicom za čiju vrijednost svojim potpisom jamči guverner te ustanove svaki bi pripadnik ovog naroda mogao platiti bilo gdje među pripadnicima drugih naroda. S druge strane, jezični preporod riječi pod skutima XIX. Danas vitalna jezična praksa i u takvom je slučaju determinirana potrebama iskrslim u XIX. Umjesto danas uobičajenog narodnog ili nacionalnog određenja pojedinca, u tom vremenu smislenija su bila regionalna ili društvena određenja društvenih skupina, a narodni karakter nakon Herderove reakcije na francuska politička vrenja tek dolazi na red za kovanje. Mi smo postali Bugari, pobijedili smo. Ako trebamo biti Srbi, nema problema. Intelektualni stav o kulturama u tim dijelovima kontinenta bio je utjecan prosvjetiteljskim idejama i opisima domorodnih kultura iz vaneuropskih područja ekspanzije, poput sjevernoameričkih domorodaca. Na taj način se iz Mletaka gledalo na Morlake Wolff 2001. U odmjeravanju velikih sila austrijskom su se kukuruzu i biču putevi pružali prema europskom jugoistoku. U tom je području nakon odbacivanja Napoleona Rusija našla interesa podržati lokalne pobune pravoslavnih kršćana koji su joj se utjecali za pomoć. Vođe ustanka iz 1813. Kako je zabilježio Mateja Nenadović, drugi srpski ustanak je 1815. Nakon što su ga Turci uveli u vlast, Obrenović je likvidirao neistomišljenike i pobunjenike, pomogao Turcima u slamanju grčkog ustanka i u okolnostima rusko-turskog rata kao nagradu i ustupak za neprilaženje Rusima dobio kneževsku autonomiju s nasljednom vlašću. U priznatoj kneževini Turci ostaju konfinirani u garnizonima i gradovima, a kršćansko se stanovništvo emancipira odijevanjem ranije zabranjenih dijelova odjeće: Boue primjećuje da ćalme više ne nose samo muslimani, a Pirch 1829. Sam knez veli da ponosno nosi ćalmu kao znak slobode dobijene od sultana. U takvim je okolnostima nove kneževine koja će doskora postati uzorom u borbi za samostalnost važno primijetiti da se intelektualno vrenje u pravilu zbivalo u austrijskim područjima Srijemski Karlovci, Novi Sad i u intelektualnim središtima carevine Karadžić u Beču , a s druge je strane konstantno snubljena pomoć i intervencija europskih sila bez čega su propadala rana ratna sukobljavanja s Turcima poraz Srba 1810. S priželjkivanim, prizivanim i toplo dočekanim intervencijama nije došlo samo oružje, već i društveni i kulturni obrasci čija su oponašanja imala jasnu osamostaljujuću potku. Forma ovog dijela nošnje povezuje se s uniformom srpske husarske regimente zasnovane 1734. Iako se izobičajila do konca 1870-tih, utjecaj drugog vojničkog inventara vidljiv je i kasnije npr. U romantičarskom zanosu nakon 1835. Aristokratska reakcija na 1848. Aristokracija time nije uspjela vratiti sat u XVIII. Mazower 1998:44 , ali ni industrijalci, obrtnici i trgovci nisu bili zadovoljni dosegom građanske liberalizacije 1848. Taj je neuspjeh građanske emancipacije doveo do političke rezignacije, povlačenja građanstva iz politike i pojave refeudalizacije tj. U složenim društvenim procesima druge polovice XIX. U tom su se društvenom repozicioniranju nakon 1860-tih nanovo respektirani aristokrati i građanski industrijalci našli s iste strane društvene razdjelnice, one koja ih je odvajala od nastajućeg društvenog sloja radništva. Stoga je jasno da se s regulativne strane ove razdjelnice u potrazi za simbolima narodnih buđenja i nacionalnih država posegnulo u kulturni spremnik onog društvenog sloja koji po naravi društvenih promjena više nije predstavljao ugrozu. To je bilo seljaštvo. Iz ovih razloga povjesničari taj revivalizam nazivaju i konzervativnim agrarijanizmom Lewis 1978. Uvođenjem dvojne monarhije je čuvarem pred opasnim nacionalnim previranjima postao novi carski nacionalizam, u našem slučaju mađarizacija a drugdje turkizacija ili rusifikacija. Politička težnja za stvaranjem moderne centralizirane carevine društvenu je potporu nagrađivala asimilacijom i integracijom. Međutim, propisivanje novog službenog jezika i striktna porezna politika zajedno s drugim oblicima mađarizacije znali su polučiti kontraefekt protunacionalizama. Takav se proces u Otomanskom carstvu zbivao u Makedoniji i Albaniji, u Ruskom carstvu u Finskoj, baltičkim državama i u Poljskoj, a u mađarskoj polovici Austro-Ugarske u Rumunjskoj i u Hrvatskoj Mazower 1998:45. Ove su rezistencije bile u istaknutoj potrebi za nacionalnim prepoznatljivostima, a politički predispozicionirane za takvu zadaću bile su kulturne prepoznatljivosti seljaštva. Između seljaštva i naroda povlači se znak jednakosti kao što se potom znak jednakosti povlači između naroda u svojoj državi i nacije. Industrijsko i obrtno radništvo je kroz autoritativne društvene naočale druge polovice XIX. Brody početak prezervacionističkih praksi vezanih za rukotvorna umijeća jugozapadnog dijela SAD terminira upravo godinom dolaska željeznice 1885. Brody 1979:72 i 74. Izvan domene narodne nošnje revolucionarni efekt iz perioda romantizma vezan je za crvene košulje Garibaldijeve odlučne tisuće boraca iz 1860. On je crvenu košulju uobičajio nositi od svojeg argentinskog razdoblja, usvojivši navadu radnika iz tamošnjih klaonica. Na popularnim slikama često je prikazivan i u ponču. U toj društvenoj jednadžbi ekonomskih realnosti i danas u simboličkim i funkcionalnim aspektima kulture odijevanja postoji fundamentalno uvjetujuća komponenta nevidljiva u naočalama konvencionalnog istraživača — to su turisti. U relacijama stoljeća koje je politički otpočelo Marseljezom narodna je nošnja doživjela sudbinu trikolora, tekstilnog sinkretizma dvije gradske pariške boje i jedne kraljevske boje. Narodna nošnja je postala političkim, kulturnim i društvenim simbolom. Budući da simbolom nije postao proces kojim su se seljaci odjevno prilagođavali novim tehnološkim i ekonomskim okolnostima, već inventar odjevne cjeline, narodna nošnja se na razmeđu rukotvorstva i serijalizacije, predindustrijskog i industrijskog društva petrificirala poput zastava koje možemo nepromijenjene sa svojim državama listati u enciklopediji. Osim u najranije industrijaliziranoj Engleskoj, narodna nošnja je postala zamrznutom iskaznicom nacionalnog suvereniteta upravo poput zastave. Preostali krucijalni utjecaj vezan je za oblikovne reakcije na industrijalizaciju. Uz sve već spomenute društvene silnice, s već iskazanim interesom obrtnika za hrvatsko narodno blago koje su uključivali u gospodarsko-obrtne izložbe upriličavane od 1864. Sličan primijenjeno-umjetnički karakter imao je u nastanku i Etnografski muzej u Splitu Šverko 2003. Kako to danas u reformuliranom glavnom istraživačkom pitanju vezanome za etnološko istraživanje domaće kulture odijevanja postavlja Vjera Bonifačić, predmet interesa nove znanosti u to njeno formativno doba upravo je novostvoreno značenjsko polje odjeće koja je promijenila svoju funkciju. Ta je odjeća postala zanimljiva za istraživanje onda kad je u revolucionarnom XIX. U tom je postromantičarskom razdoblju zadržana ideološka konotacija supranacionalnog panslavenskog identiteta kakav je, kako smo pokazali, bio ključan u reaktualizaciji romantičarskog političkog programa van njemačkih zemalja. Politički korektan javni nastup folklornih skupina podrazumijevao je i dio repertoara s narodnim kolima i pjesmama drugih naroda i narodnosti, s istaknutom porukom federalističke harmonije i uvažavanja drugih kulturnih identiteta u državi. Čini se da su ovi primjeri odijevanja bili vođeni više običajem nego modom, pa su promjene koje su se zbile dogodile polako. K tome, dijelovi i pojedinosti modnog odijela koji su se uvrstili u narodnu odjeću često su bili zadržani mnogo nakon njihova odbacivanja među gradskim sljedbenicima mode. Uvodno razlaganje termina nalazi se i kod Welters 1999:3, dok druga autorica pri definiranju razlikuje seljačku odjeću peasant dress od područne odjeće regional dress — važnu zbog sintagme regional style — gdje je potonja vezana za odijevanje u zajednicama s bliskim urbanim kontaktom Taylor 2004:200. Za pregled definicija narodne nošnje u Sloveniji v. Pojmovi povijesna nošnja i povijesni kostim ovdje se uzimaju kao istoznačnice Vasić 1974:8-9. Njihovim ćemo se prinosima vratiti u raspravi rezultata ovoga rada. Na portretima turopoljskih velikaša iz tog stoljeća opažamo vrlo slikovit tip nacionalne odjeće bogato ukrašene gajtanima, aplikacijama, vezivom i krznom, uz obveznu sablju. Tom su nošnjom turopoljski plemenitaši izražavali svoje nacionalne osjećaje oblačeći je prigodno, naprimjer pri polasku u Sabor, 'turopoljsko spravišće'. Takva je odjeća zapravo bila vrsta husarske uniforme konjanika Matije Korvina. Ona je poslužila kao uzor u stvaranju i drugih sličnih vojničkih uniformi za konjičke odrede niza europskih zemalja. Definicija koju koristi uključuje bilo kakav način uređivanja, označavanja ili mijenjanja izgleda ljudskog tijela pomoću kulturno razumljivih simbola i oblika Welters 1999:3. U kulturnoj antropologiji značenjskim poljem pojmova vezanih za odijevanje najviše se bavio istraživački par Mary Ellen Roach-Higgins i Joanne Bubolz Eicher. U uvodu zbornika iz 1965. U članku iz 1989. Pojam definiraju kao promjene tijela i dodatke tijelu, što otvara vrata uključivanju opažanja od frizura, preko bojanja kože, bušenja ušiju, osvježivanja daha do regularnijih sastavnica poput odjevnih predmeta, nakita i svakovrsnih drugih dodataka tijelu str. Autorice smatraju da im ovakva konceptualna definicija odjeće omogućuje da identificiraju, klasificiraju i opišu promjene i dodatke tijelu s poljem istraživanja koje preporučuju označiti kao istraživanje društvenih aspekata odjeće Roach-Higgins i Eicher 1992:1 i 7. Ako etnologiji, kao znanosti koja se takvim predmetom istraživanja bavi, u ovakvim analizama kulture življenja manjka odgovarajućih radova, Baš drži da joj ostaje ulaziti i u područja ove vrste. Zbog ograničenja izvora iz ovako definiranog polja zanimanja potom izdvaja kulturu odijevanja radnika, kao i nositelje uniformi i livreja 1987:7-8, 1992:7-8. Kulturno-povijesna teorijska škola etnologije za glavni je istraživački predmet imala genezu kulturnih pojava, a u području odijevanja radilo se o prepoznatljivim različitostima predstavljenim materijalnim pokazateljima: predmetima, dodatcima ili uređivanjima poput saplitanja kose kao dijela oglavlja. Stoga je razumljivo da je poglavito definiranje narodne nošnje onim što se oblači, onim što je predmetno prisutno i, kao posljedak kulturne prakse, neposredno opazivo. Kao primjer propuštenog i postupno uključivanog u novije definicije, Anthony Synnott 1991. Miris je, kako sažimlje, vrlo osobno obilježje, fiziološki izravno, te sposobno potaknuti prisjećanje, osjećaje ili promijeniti ponašanje. Opažanje mirisa je i moralna konstrukcija stvarnosti. Skupina tjelesnih mirisa ima ne manje od četiri i svakom od njih se može dogoditi da u jednoj kulturi budu protumačeni na jedan način, a u nekoj drugoj kulturi na drugi način. Ribeiro , kojim se ilustrativno predstavila baština stilskih epoha. Analizu rodonačelničkih etnografskih opisa kulture tijela donose Synnott i Howes 1992. Poanta s mirisom kao dijelom kulture odijevanja, npr. Važne su i implikacije po razumijevanje fundamentalnih pojmova. Istraživačka uključivost kakva je prizvana ovakvim sagledavanjem predmeta u velikoj se mjeri može prepoznati relevantnom i na primjeru našeg istraživanja. Nošenje perčina je u Vojnoj krajini zabranjeno 1805. Vojnici svoju ravnomjerno ošišanu kosu više nisu smjeli mazati, dok su je časnici i dalje imali održavati mazanjem i posipanjem puderom Nikolić 1978:114, 175. Za perčin i zulufe v. Nad promjenama običaja u vojničkom nošenju kose i facijalne kosmatosti kao i drugih odjevnih obilježja u XVIII. Kulturne i teorijske implikacije tjelesne i facijalne kosmatosti analizirao je Synnott 1987:404. Ni narodna nošnja ni odjeća se više ne proizvode kod kuće za vlastite potrebe. Sačuvani spisi i etnografski kontakti nam dozvoljavaju odškrinuti vrata do više organiziranih rukotvornih krugova. Među primjerima s promatranog područja raščlanit ćemo djelatnost njih nekoliko kakvi nam najjasnije pomažu odgovoriti na postavljena istraživačka pitanja. To su: - kućne radinosti u ženskim samostanima tijekom XIX. U idućem dijelu rada predstavit ćemo dijelove njihovih rukotvornih proizvodnji koji nam ilustriraju bitne procese i omogućuju bolje razumijevanje postavljenih istraživačkih pitanja. Marije koji je kroz povijest priskrbljivao za život berivima sa svojih posjeda, šibenski samostani benediktinki,106 dominikanki i franjevki tijekom svojeg su postojanja bili upućeni na rad, usluge i prošnju u svojoj gradskoj sredini. Regula benediktinki podrazumijevala je zatvorenost samostana s važnim režimom internog rada i nekarakterističnim izlascima van kuće, a dominikanke i franjevke su po regulama svojih redova dijelile intenzivnije interakcije uključivo i s izlascima, prošnjom po selima itd. Specifična je situacija bila u samostanu dominikanki, koje su bile obrazovane za nastavni kadar u školama i raznovrsnih kućnih radinosti su se prihvatile kad im je taj rad bio zapriječen. Luce je osnovan 1639. Iako današnji samostan benediktinki formalno objedinjuje obje ove loze redovnica, samostan u koji su išle djevojke iz imućnih kuća je utrnut već prije XIX. O biskupovom sastavljanju naredbi benediktinkama pučkog porijekla na njima jedinom razumljivom hrvatskom jeziku u XVI. Iz intervjua vođenog sa č. Marija Kulonja, inače diplomirana etnologinja iz 1946. Časne sestre zadnja među njima č. Fortunati Spahiji na ljubazno izdvojenim spisima. Nakon toga ispjeva se himna Duhu Svetomu, a onda učenice dođu u školu, te ih se pripravi na zahtjeve, pravila i uredbu škole. Upisalo ih se 64 jer se više ne može primiti radi mjesta. I to su podijeljene u 2 skupine. Jednu nadzire gospođica Margita Kiš, a drugu č. Tereza, i to izmjenično. Ispočetka bavit će se samo osnovom ručnog rada, a kasnije prema prilikama moguće će se i predmeti predavati. Vjerojatno je važniji za izdržavanje samostana bio javni status tj. Zanatska karakterizacija nastave predstavlja novinu u odnosu na traženja i dobivanja javnog statusa tijekom prethodnog stoljeća, kada je ta njihova djelatnost bila opisivama kao djevojačka škola. Tijekom 1980-tih, nakon zamiranja kućnih radinosti nekadašnjih Matavuljevih kaparica, njihov je samostan ostao jedinim mjestom gdje su se kape još mogle nabaviti. Na upit su i podučavale, npr. Zadnjih godina se djevojačka tekstilna poduka u samostanu benediktinki na svojevrstan način obnovila kao suradnja s Obrtničkom školom, u kojoj se učenice obrazuju i u krojačkom smjeru. Fortunate Spahije, od 12. Tko je tu izložbu posjetio, morao se je upravo da zadivi krasoti izvedenih radnja, koje se odlikuju ne samo točnom i divnom izradbom, već i praktičnom svojom primjenom. Čestitamo vriednim učiteljicama Paut i Sodarnji na vrlo liepom uspjehu! Dopusnica za javni status škole dobiven je nakon dvije godine. Potpisani kao njihov starešina najtoplije preporučuje ovu molbu i uvjeren je da će državna vlast doći u susret časnim benediktinkama koje već od stoljeća i više djeluju na polju uzgoja i podučavanja ženske mladeži te uživaju u Šibeniku nepodijeljene simpatije građanstva. Priznanjem prava javnosti ovoj zanatskoj školi državna će vlast tim pravedno nagraditi benediktinke za njihov stoljetni rad u Šibeniku. Podrobniju dokumentaciju kućne radinosti možemo zateći kod Družbe sestara franjevki od Bezgrješne u Šibeniku. Ona se u svojem postojanju od 1673. Za uvid u njihovo rukotvorstvo je bilo više izvora podataka. Iz arhiva Biskupijskog ordinarijata u Šibeniku korisni su bili podatci iz spisa nastalih između 1838. Zanimljiv spomen nalazi se i u tiskanom shematizmu iz 1922. Tim je putem sabrano 10 odgovora koji se odnose na vrijeme dolaska u samostan između 1948. U samostanu je 1838. Anica Sović iz Moseća i s. Anica Marcelić iz Koprna. Napominje se kako se družba za život većim dijelom uzdržava svojim radom a to su osim tkalstva i ručni rad i šivanje AŠB, sv. Anica Marijanović iz Danila AŠB 321. Ivana Barić iz Siverića i otprije pribilježena s. Takva je zabilješka i iz 1844. Iduća zabilješka potječe iz 1852. Arhiv šibenske biskupije — skraćeno AŠB, sv. Tereziji Zemljić, s kojom sam bio suautor članka o ovoj temi koji je prihvaćen za objavljivanje Zemljić i Kale. Za podatak zahvaljujem č. Terezija Zemljić anketna pitanja navedena su u drugom dodatku ovom radu. U odgovorima dolazimo do imena tkalja koje kronološki prema godini dolaska u samostan idu sljedećim redom: č. Kata Pauk iz Otavica — Gradac u samostan došla 1889. Kerubina Borzić iz Trolokava - Prgomet u samostan došla 1892. Roža Lovrić, vrsna tkalja i švelja iz Širitovaca - Miljevci u samostan došla 1899. Margarita Burić iz Mirlović Zagore u samostan došla 1902. Dominika Bačić iz Brištana gornjih — Miljevci u samostan došla 1928. Tereza Perkov iz Primoštena - Drage u samostan došla 1930. Jozefina Perišić iz Brištana gornjih - Miljevci u samostan došla 1934. Karmela Kulušić iz Ključa - Miljevci u samostan došla 1935. Miroslava Čolo iz Radošića — Sinj u samostan došla 1949. Hijacinta Banić iz Otoka — Sinj u samostan došla 1949. Bernarda Mihalj iz Turjaka — Sinj u samostan došla 1952. Marija Mihalj iz Turjaka — Sinj u samostan došla 1952. Petronila Čugura iz Jasenskog — Sinj u samostan došla 1948. Mirjana Akrap iz Biska - Sinj u samostan došla 1955. Božena Šušnjara iz Jasenskog — Sinj tkala 1956. Marija Marijanović iz Danila, s. Marija Radeljko iz Koprna i u novicijatu Lucija Mrčela iz Koprna AŠB 344. Kao tkalja se opet navodi s. Katarina, a tu su još s. Elizabeta kojoj mjesto rođenja sad nije pribilježeno Koprno već preciznije Cera AŠB 345. U dobi od 88 godina ovdje se zadnji put među aktivne tkalje upisuje s. Katarina, koja je preminula 8. Osim nje tkaju s. Elizabeta iz Cere , s. Katarina i u novicijatu 23-godišnja Katarina Perkov iz Koprna AŠB 355. Lucija Mrčela, dok je s. Tri iste franjevke među ukupno osam sestara tkaju 1859. AŠB 358 , 1861. AŠB 362 i 1864. U samostanskoj kronici nalazimo zapisano za č. Veroniku Svetina iz Promine — Čitluk u samostan došla 1882. Isto je zapisano i za č. Serafinu Gjirlić iz Radošića u samostan došla 1891. Djelatnost u samostanu konstatiraju i vizitacije. Tkalstvo kao izvor sredstava za život ističe i anketni odgovor za godine 1963. U vrelima iz XIX. Među anketiranim tkaljama se kao mjesta rođenja u XX. Zbog samostanske povijesti može se pretpostaviti da je seosko zaleđno podrijetlo franjevki dugotrajna i karakteristična samostanska crta. Možemo, dakle, pretpostaviti da je umijeće tkanja u zajednici redovnica bilo zasnovano na pučkom znanju tkalački reputiranih krajeva napose iz Miljevaca , da se je prijenos znanja zbivao između starijih i mlađih sestara, te da su sestre ovo umijeće vremenom savladavale posvećujući mu se u kronološkom slijedu nakon poslova koji iziskuju manje vještine, poput vrtlarskog. Učenje od starijih sestara potvrđuju i anketni odgovori. Jelena Erceg iz Mandaline. U anketi su najstarije spominjane sestre od kojih se učilo tkati s. Margarita Burić Mirlović, 21. Roža Lovrić Miljevci, 19. Što su franjevke tkale ova vrela spominju uzgredice. Iz ankete za kućnu radinost iz 1948. Anketni odgovor za 1952. Anketni odgovor koji se odnosi na godine od 1954. Fotografija iz sredine XX. Korištenjem dva tkalačka lista, kako se može vidjeti, tka se jednostavni platnenski prepletaj. U svom izvještaju prilikom napuštanja poglavarske službe 1959. Celina Borovac navodi kako se sestre uz druge tehnike tkanja također i kličaju, primjerice vunene torbe s utkanim šarama, ukrašene prišivenim ukrasnim vrpcama, dugim kitama i resama. Kličanjem klječanjem se može tkati i na vertikalnom tkalačkom stanu. Iz anketnih odgovora saznaje se kako se tkalo svakodnevno. Pučani su predivo za tkanje predavali u redu i od tri do šest mjeseci do svršetka posla. Iz gradske okolice pretezale su narudžbe iz zaleđa, a odgovor za 1952. Naručivalo se iz potreba poljskog rada vreće i u majčinskim pripremanjima djevojačkih miraza. Šibenski posrednik je svakog mjeseca donosio potrebnu vunu, a spomenuti su i predlošci sugerirani za rad. Tvrtka iz Beograda je tim putem otkupljivala veće količine otkanih proizvoda odgovor za godine 1964. Naručivani predmeti za ovo otkupljivanje bile su torbice i ćilimi. Po podatcima iz poslovanja Centra za unapređenje domaćinstva iz 1968. Tkalstvo je bila glavno sredstvo materijalnog izdržavanja ove samostanske zajednice. Ostale su joj djelatnosti bile upotpunjujuće. Po prikazanim podatcima u zajednici je tkalja bilo od dvije između ukupno šest sestara do pet od sedam ili šest od ukupno osam sestara. Tkalačkih stanova je bilo između tri i šest, sudeći po tkanim predmetima kako horizontalnih tkalačkih stanova za npr. Dvije sačuvane fotografije prikazuju inačice horizontalnih tkalačkih stanova. U staroj samostanskoj kući pri oduzimanju 1955. Preseljenjem samostana u drugu kuću na njegovom današnjem mjestu se nastavilo tkati. Dvije godine nakon zadnjih tkanja,121 u knjigama kućnih računa 1968. Time je ova djelatnost u samostanu prestala, a sestre su se u većoj mjeri posvetile odgoju predškolske djece. Ipak se ne može pretpostaviti da se radilo o kompeticiji između samostana i Centra, jer je Centar kao administrativno sjedište kooperative plasirao gotove radove i nije imao potrebe za tkanim materijalima kakve je naručivao na veliko. Proizvodnja torbica i tepiha, kojom je okončana tkalačka djelatnost samostana, bila je za Centar od manje važnosti. U intervjuu iz 2003. Josipa Grgat iz Otoka — Sinj tkala 1954. Tihomira Livaja iz Graba - Sinj tkala 1955 -1959. Vinka Jukić iz Otoka - Sinj došla u samostan 1955. Regina Šušnjara iz Jasenskog - Sinj tkala 1960. Jerka Radaš iz Lišana Ostrovičkih kratko vrijeme tkala kroz 1960. Tatjana Petić iz Vaganca — Gospić tkala 1960. Rozalija Đurić iz Orubice — Nova Gradiška tkala 1963. Blaga Vojković iz Otoka Sinj tkala 1963. Zdravka Gverić iz Brištana donjih - Miljevci tkala 1963. Ta se mjesta paleoindustrijskih pogona danas prepoznavaju po nizu prostranih zgrada prekoputa ili u blizini stare gradske jezge, koja je 1880-tih godina za ljubav širih gradskih prometnica i tržnice ostala bez zidina i kula. Među takvim mjestima za temu našeg rada zanimljivo je spomenuti tzv. Šupukove mlinice iz 1902. Ovaj je pogon proizvodio tkaninu za pokrivače i popularni skerlet za narodnu odjeću i kape. Tridesetak radnika je dnevno proizvodilo oko 120 metara tkanine Marković 1999:91. Obitelj Matavulj je podržavala dvije vrste proizvodnje u dvije zasebne tvrtke. U novinskom članku iz 1922. U obrtnim evidencijama zatječe se navođenje Đure Matavulja kao voditelja obje djelatnosti, no Jagoda Marković rekonstruira posvećenost ženskog dijela obitelji — najprije Simeune Šime Trive Matavulj, majke Đure i Sime Matavulja, a kasnije Đurine žene Ane Matavulj Šibenik, 1856. Među šibenskim obrtnicama 1890. Taj se rad obavljao po nekim kućama i tvornicama, a najveću je djelatnost razvijala tvornica narodnih kapa i odijela G. Ta je tvornica osnovana još g. U predratno doba izrađivala je kape, prsluke, kapute koporane , gaće i torbice. Pri tome je bilo uposleno oko 250 radnih ruku u samoj tvornici, dok je 150 radnica radilo u vlastitim kućama. Dnevno se izrađivalo 1000 kapa,125 do 200 komada raznog narodnog odijela, te nešto 50 torbica, a sve se izvažalo u Bosnu, Hercegovinu, Hrvatsku, Crnu Goru, te sjevernu i srednju Dalmaciju. U ratno vrijeme industrija se kapa i narodnih odijela ograničila, a u poratno vrijeme još se manje izrađuje. Narod postepeno odbacuje narodno odijelo, te je zadržao jedino kapu. Pelikana Klarić iz Dubravica došla u samostan 1964. Imelda Pešić iz Čiste Velike tkala 1964. To su slike 51 sastoje u tome što su komadi narodnog odijela zadržali svoj stari kroj, ali vez se rabi tek djelomično i pojednostavljen, radi skupe izradbe. Glavni je razlog tomu posljedice rata i u vezi s time pomanjkanje prave, crvene, dotično modre čohe i ostalog nužnog materijala u našoj državi. A dobava čohe skoro je onemogućena iz stranih zemalja radi preslabe naše valute. Osim toga silno povišenje nadnica, pa pomanjkanje strojeva za izradbu, spriječavaju dovoljnu produkciju. Tu je provedena podjelba rada. Najmlađa djeca prave jednostave obrube, oveće djevojke uresne pasamane, a odrasle veliki ures na kapicama. Sve to, dakako, bez ikakva nacrta. Kod toga posla lete igle, da ih gledalac jedva može očima slijediti. Ali to je već eksportna roba. Trgovci bližnjih gradova imaju svoje vezilje u Šibeniku, i ne možete ni jednoga sklonuti, da bi vam odao njihovu adresu, ako je s njima zadovoljan. Nekoje su poznate majstorice u svom radu, pa se ni ove ne dadu sklonuti, da vam prime narudžbe, jer ne će da se iznevjere svojim stalnim poslodavcima. Višekrat je spisateljica gledala tu i tamo po Šibeniku curice pred kućnim vratima, zaposlene vezenjem kapica; vidjela je, što više, jednog lijepog i vrućeg jesenjeg dana, u ubavu komšiluku predgrađa Dolac, čitavo atelijersko društvance mladih vezilja, jedno dvanaestak, kako sjedeći na kamenju uz pjevanje i smijeh izvezuju nevjerojatnom brzinom crnim koncem svoje crvenkape. Prije nego nam je bilo moguće poći po fotografski aparat, ugodno se društvance nažalost bilo već raspršilo. Značajne su konstatacije rodne razdiobe posla i uposlenosti za nelokalno tržište. Radi se o zgradi koja je i danas sačuvana u gradskoj četvrti Varoš. Na nacrtu iz 1895. Molba za promjenama iz 1896. Na novijim nacrtima ova se kuća nadograđuje u prostrano zdanje u kojem su smješteni veliki strojevi i spremišni prostori. Na ovim djelima prikazana visina kape još nije dostigla punu visinu današnje kape, čija je modifikacija zaključena u vrijeme širenja pogona nakon 1. Na članak mi je 10. Postojale su žene koje su radile samo na krojenju, onda bi one izrezale te kape, i dobile su točno svile, boule sve to je u svili vezeno, točno se znalo koliko ide materijala pa bi po kapi dobile toliko, pa bi recimo imale rok kroz sedmicu dana. Kasnije su došle mašine, prije toga su na ruke radile. Znam da bi pričali, kad bi imali kakav kolač, naši težaci to nisu imali, ova bi im donila bajame, suhe smokve, dala bi im, čak bi ih ponudila, nije se držala odvojena, bila je među njima. Bilo je više prostorija u kojima su radile. U jednoj dugoj prostoriji se krojilo. Radile su neke pogače od oraha i suhih smokava, i to se pod presom, bilo bi kao pogača, to bi se mlilo i sušilo, bilo je kao pogača, to bi njima stara Matavuljica dala i donila. Pred ukidanje svih stručnih škola u zemlji 1948. Nanovo je iz Domaćinskog tečaja oformljena kao jednogodišnja Domaćinska škola 1951. Stručna pomoć je 1956. Ova pomutnja sa zgradom koja je zasigurno ova ista koja i danas postoji na tom mjestu vjerojatno se ima zahvaliti promjenama percepcije prilaznog gradskog prostora nakon rušenja gradskih zidina. Odlazak radnica na rad u Matavuljevo zdanje prostorno bi se moglo usporediti kao odlazak na rad industrijskih radnika onkraj grada u nove industrijske hale 1950-tih godina. Opća djelatnost mu je programski asocirana urbanizaciji, gdje bi u stvaranju novih blokova trebao biti na usluzi savjetima o organizaciji obiteljski potrebnih servisa, pedagogiji iz područja kućnog gospodarstva, prosvjetiteljstvu u zadrugama, usavršavanju nastavnika i sl. Može se reći da je u godinama nakon prvih stambenih novogradnji tijekom 1950-tih na Križu i pred planovima prvih gradskih nebodera iz 1960-tih osnivač novi Centar zamišljao kao žensku pomoć urbanistima,135 no u stvarnosti je djelatnost Centra nadomjestila preživjeli dio potražnje za repertoar Matavuljeve proizvodnje, a također se okrenula i turističkoj ekonomiji. Pri tomu je i preuzeo organizacijski primjer Matavuljeve proizvodnje — s postojećim središnjim prostorijama za servisiranje djelatnosti, ali s važnim udjelom kooperantica koje su radile u vlastitim kućama, raspoložive i za svoje svakodnevne poslove. U prošlosti, a i danas, običaji negativno utječu na ekonomičnost i praktičnost odijevanja, naročito na selu. Prema tome zadaci Centra bi bili … pokretati osnivanje tečajeva … kako bi se prešlo s neekonomične i nehigijenske narodne nošnje na praktičnu i zdravu radnu odjeću. Ravnateljica škole od 1954. Škola je iz godine u godinu koncem lipnja prakticirala izložiti ručne radove i na otvorenje izložbe pozvati predstavnike vlasti i kolege iz Radom kotarskog Centra ravnala je Ljeposava Vujić. Škola je formalno ugašena 30. Formalna odluka o osnutku Centra datirana je s 30. Ovakvi su Centri na određeni način preuzeli vrijeme kad je Centar nastavio aktivnost Ženske stručne škole Zavod za unapređenje domaćinstva u Zagrebu je 16. ACŠ, arhivski fond Ženska stručna škola, sv. ACŠ, arhivski fond Ženska stručna škola, sv. Onda smo tražili načina kako raditi, kako privređivati za ne otpustiti kadar, onda smo počeli izrađivati narodne nošnje, počeli smo vesti posteljinu, stolno rublje, usluge krojenja, tamo da bi žene mogle same šivati, i tečajeve šivanja za žene i domaćice koje žele naučiti šivati. Žene su u kućnoj radinosti, kao što su i druge stvari šivale, recimo za Solaris sjećam se, posteljinu, bilo je to puno komada, pa su žene to u kućnoj radinosti šivale, tako su nam počele radile i kape, šibenske, koje smo prodavali turističkim organizacijama, pojedincima, a valjda i preprodavačima, sigurno, a onda kad je doša Tito u Šibenik povodom 900. Luce gdje se djevojke ženskoj radinosti podučavalo od samog osnutka u XVII. Upraviteljica Ženske stručne škole, Zdenka Šupuk, bila je nastavnica u Ženskoj stručnoj školi u samostanu Sv. Nastavnica ručnog rada Margita Kiš u istoj je školi počela predavati s početkom zanatske nastave 1929. Škola je zadržala i moralni habitus pripadan uz odgoj djevojaka, pa su se događala isključivanja učenica ako se otkrilo da su udane. Za žene su izvan nastave održavani dvomjesečni tečajevi. Na njima je zabilježen svaki ulaz i izlaz materijala ili predmeta. Na osnovi tih arhivskih podataka donosimo dvije tablice, prvu s pregledom proizvođača i drugu s pregledom kupaca. Prva nastavna godina obnovljene škole 1929. Pola utrška za predmet bilo bi namijenjeno školi, a pola učenici koja je predmet napravila, dok će se za dječje domove raditi besplatno. Samostan ju je pozvao prije 1. U prvoj su učenice, a u drugoj kooperantice. Razlika među njima je očita po vrstama i količinama proizvođenih predmeta. Učenice koje su 1968. Bilan, Rosa Bubica, M. Lučev, Bernarda Pešnjarda, I. Kooperantice koje su 1968. S tim su ove četiri kaparice tijekom jedne godine napravile ukupno 4433 kape. Važno je naznačiti da je Vica Stojić bila kaparica uposlena još u vrijeme Matavuljeve Industrije narodnog veziva, Šima Stojić je bila njena nećaka a Đokonda Stojić Šimina kćer v. Sve su ove tri kaparice živjele u istoj kući u 56 šibenskoj četvrti Gorica, u kojoj i danas živi i kape izrađuje Marija Cipitelo-Stojić. Centar za unapređenje domaćinstva je kao specijaliziranu kooperanticu još imao i Tonu Vestić, koja je 1968. Kaparice su svoje proizvode predavale u količinama obično zaokruženim na 20, 50, 100 ili 200. Ovdje dajemo pregled isporuka najaktivnije kaparice Đokonde Stojić: Datum 18. Kod nje, kao i kod preostalih kaparica koje su radile na prikladnom šivaćem stroju, godišnja je isporuka zaokružena unutar unaprijed dogovorenih količina pojedinih vrsta kapa. Pri planiranju i izvršenju ovako znatnih serija za razmjer individualne kućne radinosti može se pretpostaviti značaj narudžbi. Utjecaj narudžbe nije samo u naručenom broju, već i u kvalitativnoj izvedbi koja takvu količinu omogućuje, tim prije što su kaparice potreban materijal dobavljale posredstvom Centra. O tomu se niže može pročitati svjedočanstvo ravnateljice. Zanimljivo je da je jedina kaparica koja je radila obje nesmanjene varijante šibenske kape Vica Stojić ujedno bila i jedina kaparica sa iskustvom još iz Matavuljeve kooperative. Po riječima današnje kaparice iz te kuće, Marije Stojić-Cipitelo, ona je doma radila na šivaćem stroju kojeg je Vica Stojić donijela još iz vremena Matavuljevog obrta. Sudeći po količinama isporučivanim 1968. Dok je prvih kapa isporučila dvaput po okruglo stotinu komada 11. Snimak je korišten na izložbi o sjevernodalmatinskim nošnjama u Muzeju grada Šibenika 2002. Radi se o šivaćoj mašini marke Singer koja je dodatnom ručkom omogućavala brzo popunjavanje vezom u bodu lančanca. Matavulj je za 144 57 Ova se istaknuta loza kaparica može predstaviti pojednostavljenim rodoslovom rekonstruiranim iz intervjua 12. Masno su istaknuta imena kaparica, a većim slovima zadnja aktivna kaparica: Grafikon 3: rodoslov kaparica iz obitelji Stojić. A ono što je bilo već izvezeno to sam bez problema isti čas spojila i završila. Onda sam zamolila jednu ženu koja je inače radila sa svekrvom, da mi dođe pomoći dva sata dnevno da me nauči kako se radi na toj mašini, jer je zaista komplicirana mehanička mašina. Vi morate, dok se posve ne uskladite, da jedna ruka radi jedno, druga ruka drugo a noge treće, dotle ne možete izvesti boulu, dotle leti na sve strane. Meni je trebala dobra godina dana, svakodnevno dvi-tri ure trkeljat, trkeljat, trkeljat, te je išlo livo, desno, uzbrdo, nizbrdo, dok sam naučila uopće izvest. I rekla sam da sam lakše naučila voziti auto, a nikad nisam volila voziti auto i ne volim ni danas, nego voziti tu mašinu zato što ima ta ručica koja, kad ti nju okrećeš, onda ti druga ruka leti. To je kod ovih mehaničkih mašina. Napose je zanimljivo uočiti da je po useljenju u kuću u kojoj je živjela Vica Stojić zatekla određenu količinu nezavršenih kapa, dakle kaparska kućna radinost te stare Matavuljeve kooperantice nije stala njenom voljom već uslijed starosti. Centar je u 1968. Moguće je da su se pod ovim nazivom vodile niže kape ukrašenije vezom i moguće poznate iz izložbene djelatnosti zadarskog Narodnog muzeja, za razliku od crvene i narančaste inačice šibenske kape koje su obje bile navezene prilagođenim šivaćim strojem. Očito je da su u velikim količinama potrebe tržišta zadovoljavale kooperantice koje su pribor i kalupe za različite veličine glava imale kod kuće, za razliku od rukom navezenih kapa koje su radile učenice. Iz republičkog Centra za unapređenje domaćinstva smo imali najnoviju literaturu ali to više za premete kuhanja nego za odijevanje, odjevne predmete. Više su to od nastavnica znale ove žene kaparice, jer nastavnica nije to u školi prošla, ovo specifično za odijevanje starinsko. Nastavnice nisu znale ni radile tkanje. Više su to ove žene težačke, koje su još u vrime stare Jugoslavije, dok sam ja bila dite, radile kod Matavulja. Sukno sa stupanjem ili bojanjem se nije moglo komercijalizirati, a ovako si napravija gotov proizvod pa si ga proda. Znam da smo filc naručivali iz Slovenije. To su bile velike bale, industriji je služio kao filter a mi smo ga kupovali za kape. Vez je bio na ovoj posebnoj mašini kaparica. Kaparica je po svom nahođenju odlučila kako će vesti. Najbolje je išla šibenska kapa od skrleta, bolje je išla od bîle. Skrletne su kupovali muški, a ženske su kupovale bîle jer su imale i rese i atraktivnija je bila. To nije šibensko, to mora da je iz vrličke krajine jer to su ženske kape sa crvenim resama bijele, jer i te su se radile u Matavulja, samo za koga je to radio tko to zna, jer on je pokrivao cijelu Dalmatinsku Zagoru i Liku sa svojim radovima. Ovaj izuzetno značajan spomen se zasigurno odnosi na prazne sanduke s ustaljenim natpisima, jer je imovina Matavuljevih eksproprirana 1946. Vjerojatno su zatečeni u zgradi s pogonima obrta nekadašnje Industrije narodnog veziva u gradskoj četvrti Varoš, gdje je Škola isprva započela rad. Očito se radi o suvenirskoj kapi veličinom prikladnom za nošenje kao svojevrsni privjesak, kakvih se od prilike do prilike i danas može naći u suvenirskoj ponudi. Naučile bi na tečaju raditi, onda su nosile kući to raditi. Osim kapa, Centar je nudio i tkalačke proizvode Tone Vestić. U evidenciji zalihe iz 1967. Potražnji u poratnim godinama prilagođavalo se u raznim sredinama. Dok školska upraviteljica nakon godine 1951. U ovom se samostanu plelo do srpnja 1971. Pleteni predmeti su bili uski šalovi i veće šjalpe, đemperi, odijelca za djecu, ženske haljine i drugi odjevni predmeti. Rafaela Markezić izabrana za vrhovnu poglavaricu 1947. Kupile smo malu pleteću mašinu, koja je bila vrlo uska, pa smo 'šjalpe', ženske ogrtače koje smo najviše plele, jer je bila velika potražnja za njima, morale vrlo fino sastavljati. Ustajale smo se u to vrijem u 4 sata, molile naše molitve i u 5 sati išle na sv. Po povratku bi brzo doručkovale i odmah prionule uz pletenje. Neke su se sestre bavile tkanjem a mi druge pletenjem i tako smo u to teško poratno doba preživljavale. Znam da bi mi mater pričala zimi, smrzla bi se, ono bokun pleta, bokun šjalpice priko bluze, a zima vani, snig pada a triba ić na posal - nije im bilo baš jednostavno. Ovakvo osluškivanje tržišta iz poratnih se uskoro premjestilo u turističke godine. U poslovnom arhivu Centra za unapređenje domaćinstva zanimljivo je uočiti nakupce i posrednike kakve su u anketnim odgovorima spominjale č. Ukratko se može ocijeniti da je modernizacija iz 1950-tih, prepoznatljiva po industrijskim predgrađima i novim blokovima stambenih višekatnica, na promotrenim primjerima u drugoj polovici 1960-tih bila simbolički podrivena sve to većom potrebom za iskazivanjem lokalnih prepoznatljivosti. Tome je repertoar klasne ideologije od mjesta do mjesta tek dijelom mogao izaći u susret slavljenjem ratnih puteva pojedinih postrojbi ili reputacijama pojedinih narodnih heroja. Konotacija podrivanja očituje se u programatskom pobijanju tradicijske baštine iz naputaka 1950-tih godina. U političkom smislu narodna je nošnja još uvijek bila pamćena i kao dio nastupa jedinog ozbiljnog stranačkog takmaca iz godina sastavljanja prvih poratnih jugoslavenskih vlada, Hrvatske seljačke stranke. Sljednik glavne smotre Seljačke sloge kao glavnog kulturnog događaja HSS-a u Zagrebu je kao Međunarodna smotra folklora nanovo oživljen tek 1966. Nove kulturne potrebe iz 1960-tih potaknute su ekonomskom i valutnom reformom, dostupnošću turističkog tržišta posredstvom nove Jadranske turističke ceste i promjenom turističke politike. Nakon kolektivnih odmarališta otvorile su se nove mogućnosti i za rad većih hotela okrenutih otvorenom tržištu, omogućena je ponuda privatnog smještaja, a ambijentalizacija turističke ponude na kompetitivnom europskom tržištu je osigurala mjesto predstavljanju prirodnih i kulturnih atrakcija te animatorskim prakticiranjima asociranima uz njih. U godinama nakon političkih vrenja s početka 1970-tih uslijedilo je relativno ekonomsko blagostanje. Posredstvom masovnih popunjavanja hotela i nastalog trenda izgradnje vikendica turizam je kao gospodarska djelatnost približen svima i svakome, te su izgledi za neposrednu korist plasmanom lokalno obojenih kulturnih sadržaja postali jasni sve do razine individualnih praksi. Program aktivnosti Centra za unapređenje domaćinstva s početka 1960-tih kao da ponavlja aktivističku notu ženskog samoorganiziranja iz vremena Antifašističke fronte žena AFŽ , koja se nakon kritika politizacije ženskog organiziranja samoukinula na svojem 4. Može se reći da su mjeru civilnog samoorganiziranja iz poratnih godina žene povratile nakon novog rata. Imali su svoje čistačice, svoje prostorije, organizirano je to bilo. Neka među okupljanjima ove vrste koja su bila potaknuta humanitarnim aktivnostima u međuvremenu su zamrla, poput ženske udruge u Obrovcu. Rad vezilja je bio izravno usredotočen na potrebe lokalne folklorne skupine, bez organiziranja proizvodnog središta u obliku specijalizirane udruge, zadruge ili obrta. Od iste se kooperantice Centra, Vice Bogdanović, u kasnijim godinama za potrebe protokolarnog darivanja službenih gostiju od civilne vlasti naručivalo lutke u šibenskim narodnim nošnjama. Iz intervjua vođenog s njenom kćeri Katicom Štambuk 3. Dotrajali tkalački listovi su iznova oplitani na licu mjesta. Na tržištu se pojavljuju i proizvodi više ustaljenih kućnih radinosti, također prakticiranih od žena, no neprijavljenih u rangu obrta. Prvi tehnološki glasnik ovakvih promjena bilo je bojenje. Novi načini bojenja su lako prihvaćani zbog jednostavnijih postupaka, te pouzdanih i ravnomjernih rezultata. Baratanje novim bojilima omogućilo je radioničko okrupnjavanje i postavljanje zbirnih kućnih narudžbi, a u organizaciji takvog posla osim sintetskih tvari očite su novosti bile i veća površina kupki te potrebe za skladišnim prostorom. Radu je pomagalo i usavršavanje prijevoznih i energetskih mogućnosti. Svim je tim opisanim novim lokalnim načinima obrtničke, kooperativne i industrijske proizvodnje zajednička servisna uloga središnjeg pogona. To u povijesti nije novo, i istraženo je npr. U ovom radu prikazani primjeri, koji nam oslikavaju procese kakvi su se zbivali u čitavom istraživanom području, industrijske kapacitete uživaju jedino s Industrijom narodnog veziva. Kasnija se odjevna proizvodnja zbiva u skladu s modernizacijskim repertoarom ponude. Koristeći prijevozne i komunikacijske blagodati to tržište više nije ograničeno na vlastiti kraj niti za najširi krug kupaca, za razliku od ranijih razdoblja kad su si takvu ponudu mogli priuštiti platežno najsposobniji članovi lokalnih zajednica. Simbolički je preostao na životu još djelić prijašnjeg interesa za ovakvom ponudom, gotovo isključivo vezan za kapu, kojem je udovoljavano iz Otvaranje obrta je potaknuto repliciranjem dva kompleta šibenskih narodnih nošnji u Muzeju grada Šibenika 1999. Prvi proizvedeni predmeti su iz 2001. Karakteristika obrta je ručni rad. U suradnji s Muzejom predmeti, dokumentacija obrt je tijekom iduće dvije godine proizveo seriju razglednica s prikazima narodnih nošnji Jezera, Murtera, Pirovca, Primoštena, Rogoznice, Skradina, Šibenika starija i novija , Tribunja, Vodica i Zlarina. Karakteristika obrta je uporaba strojeva, od 2006. Taj dio posla na šivaćem stroju radi muž vlasnice obrta, Vedran Knežević, a računalnu pripremu vezenja izvode njihovi sinovi Marin i Branko. Iz razgovora s Nelicom Knežević, 29. Kad su preostale radnice Centra za unapređenje domaćinstva nakon njegovog gašenja 1972. Iako su u kući imale dva posebna šivaća stroja za vezenje šibenskih kapa, Stojićeve na Gorici ne možemo nazvati takvim mjestom jer nisu nabavljale, skladištile, prodavale ili podučavale i za druge kaparice. Svaki od tih središnjih pogona nastao je vlastitim putem i bez izravnog nasljeđivanja djelatnosti svojeg prethodnika. No, u svakom od njih se kao nužnost djelotvorne organizacije nametnula shema kooperativnog vođenja posla s dislociranim suradnicama koje su u isto vrijeme u svojim obiteljima bile kućanice. Lokalno znanje je i dalje bilo vrijednim i učinkovitim dijelom računice isplative proizvodnje. Iz proizvodne središnjice se zbirno naručivao materijal potreban za proizvodnju, otpravljao plasman na tržište, a fizički prostor je ujedno bio koristan i za poduku potrebu za rad sa proizvodnim pomagalima napose važno za šivaći stroj kakav je uvozila Industrija narodnog veziva. Možda bi organiziranu poduku, po naravi drugačiju od prijašnjih individualnih obiteljskih poduka u kućanstvima, mogli istaknuti kao vrlo važnu organizacijsku sličnost prikazanih proizvodnji. Benediktinke su osposobljavale djevojke, ali nisu organizirale njihov rad kad bi završile izobrazbu. Centar za unapređenje domaćinstva je istovremeno organizirao rad i učenica i kooperantica, no potonjih nije bilo mnogo i među njima je presudno umijeće bilo ono koje su stekle u Industriji narodnog veziva. Organizacijsku shemu poput Matavuljeve je 20. Industrija narodnog veziva je modernim prijevoznim sredstvima nabavljala tvornički proizvedene tekstile jer je u usporedbi s takvim poslovanjem na veliko postalo neisplativo održavati nabavu kod proizvođača tekstila iz tkalačkih kućnih radinosti. Benediktinke su skrletnu čoju za narodne kape nabavljale posredstvom samostana svojeg reda u inozemstvu, iz Njemačke. Jedina proizvodnja koja je uključivala vlastiti tekstilni materijal bila je kod dominikanki i franjevki. Kod potonjih smo potanko prikazali da ta proizvodnja nije dijelila kooperantska obilježja aktivnosti Industrije narodnog veziva i Centra za unapređivanje domaćinstva. Samostani nisu Nastavni plan i program za 4-godišnju stručnu izobrazbu dizajnera rukotvornog tekstila prihvaćen je u Agenciji za strukovno obrazovanje svibnja 2008. Jedini takav materijal zabilježen na skladnišnim karticama iz 1968. ACŠ, arhivski fond Ženska stručna škola, sv. Dakle, nakon što je samodostatna a u jednostavnijim oblicima tehnološki zaokružena proizvodnja unutar kućnih gospodarstava u 2. Prakticiranje tih dijelova lokalnih znanja našlo je mjesta u drugim specifičnim proizvodnjama kakve su odgovarale na kulturne potrebe svojih zajednica. Olga Oštrić je 1949. Matavulja, izrađen oko 1920. Izrađen za tada pomodne svečanosti. Krojen od mekše fine bijele čoje, ukrašen na rubovima i na klinu pod pazuhom prugama, trokutima i rombovima crvene, zelene i modre čoje, sa zupcima od crvene čoje podstavljenim zelenom pamučnom vrpcom. Vezenje je, očito, bilo prvorazrednom karakteristikom narodnog odijevanja kakvog je ovaj obrt deklarirao kao uzor, s pučanima i seljacima kao kupcima za kakve se moglo pretpostaviti da će povoljno reagirati na ovakvo nominalno očitovanje odjevnog repertoara. Industrija narodnog veziva je svoj favorizirani proizvod, narodnu kapu,170 modificirala u svim njenim obilježjima: obliku, materijalu, boji i ukrasu. Svaka je od tih promjena bila uvjetovana strojnim ubrzanjem proizvodnje. Povišena kapa je sadržavala manje sitnog veza i otvorila je prostor krupnijim ukrasnim likovima kakvi se mogu lakše navesti i popuniti šivaćim strojem nego rukom. Čoja kao materijal za kapu je vrsta fino stupanog tkanja kakav je bilo moguće Etnološki odjel Narodnog muzeja u Zadru, inv. ACŠ, arhivski fond Ženska stručna škola, sv 22. Primjer simboličkog postupanja s kapom v. Tipski pregled daje Schubert 1993. Promjena boje je, najvjerojatnije, vezana za promjenu materijala. Narančasta boja je u predindustrijskom odijevanju bila netipična i u istraživanom području joj nalazimo samo jednu potvrdu iz XVII. Napose je zanimljivo da je za bojenje tekstila u narančastu boju uz odgovarajuće izlaganje na suncu mogao poslužiti i mangan Nieto-Galan 2001:186 , čije su mineralne soli mogle biti dohvatne iz lokalnog industrijskog pogona kakav je u gradskim prilazima u Crnici začet 1903. Također, promijenjen je i vez. Na tom su se dijelu, za razliku od prije ustaljenije navezivanih srcolikih i floralnih ukrasa, od strojne modifikacije nadalje ovisno o narudžbama znali vesti državni grbovi. Taj vez prije nije bio moguć, jer su u kroju tjemenog dijela kape bila smještena dva šava koji su omogućavali postići blago stožasti vrh kape. Duži šav je redovito bio skriven razdjelnicom simetrično navezenog ukrasa, koja je bila odmah prepoznatljiva po prugi veza. Takav bi se šav pod novim heraldičkim ukrasima ne bi moglo skriti, već bi zasigurno svojom vidljivošću poremetio kompoziciju čitavog vezilačkog posla. Čitava je modifikacija dala vizualno privlačan učinak vrlo prepoznatljivog oblika u kontrastnoj kompoziciji boja. Za Matavuljev tržišni zadatak kapu je resio potencijal bez premca. To je jedan od rijetkih dijelova predindustrijske odjeće koji se mogao nositi i u novim okolnostima. U tom se smislu može usporediti s nakitom, no lokalna proizvodnja nakita ne sadrži toliko partikularna obilježja kao što ih ima ova inačica crvene kape. U promatranom je području crvena narodna kapa jedan od odjevnih predmeta koje možemo istražiti duboko u povijest. Unutar zadanog područja zanimljivo je usporediti nakićenu crvenu kapu, kakva je ostala zorno prikazana na likovnim radovima iz 1930-tih v. Fresku je analizirao Cvito Fisković 1952:32-34, 1965:24. Dva reda svijetlih okruglih ukrasa kape s istaknutim vrškom po naravi stiliziranog likovnog predočavanja možemo usporediti s muškim likom vrličkog para u narodnim nošnjama na novčanici od pet tisuća kuna iz vremena NDH — likovni umjetnik je u pojednostavljivanju radi smanjivanja za lik na novčanici ukrasne kovanice sa crvene kape u prikazivanju riješio na isti način kao i fresko-slikar otprije osam stoljeća. Radi se o 13. Portret sigurno predstavlja pučanina pod narodnom kapom, čiji profil s definiranim gornjim bridom možemo usporediti s prvim Laforestovim fotografijama iz Šibenika snimljenim deset godina nakon postavljanja novih portreta. Orač je ikonografski asociran zaštitništvu poljodjelaca pod prikazanim sv. Fisković stoga pretpostavlja da je ktitor imenom bio Juraj 1952:38. Tradicija kićenja crvene kape kovanicama i cvijećem koja je u takvoj formi održana odnosi se na oglavlja alkarskih momaka. I inače na prisutnim oglavljima među ukupno 72 portreta donjeg portretnog vijenca šibenske katedrale, djelu Jurja Dalmatinca i njegove škole suradnika, nema prikazanih detalja kakve bi mogli pretpostaviti za oličenje ukrasa poput vezenja. Ovaj je portret u obliku karakteriziran kapom i snažnim brkovima. Povjesničar umjetnosti pretpostavlja da su portreti umetnuti pri obnovi iz sredine XIX. Takvu pretpostavku nikad nećemo moći posve provjeriti, no na gornjem nizu 42 portreta koji su u veličini manjoj od prirodne svi redom nastali u vrijeme gradnje katedrale također se nalazi jedan portret pod kapom sličnog profila, također s naglašenim brkovima. Ovakav način shematizacije kape možemo usporediti s najstarijim akvarelom koji prikazuje par u šibenskim narodnim nošnjama. Akvarel je u vlasništvu Hrvatskog povijesnog muzeja i datiran je oko 1830. Muška crvena kapa na glavi muškarca s perčinom i bez brkova moguće mladića likovnom je stilizacijom nadošla do potpuno polukalotne forme, no sigurni smo da može biti riječ jedino o narodnoj crvenoj kapi. Dakle, stiliziranje i shematsko prikazivanje kape kao posve nabijene polukalotne opne nije neuobičajen likovni postupak. Kod gornjeg portreta je vrlo zanimljivo da kapa također nema tragova koji bi mogli prikazivati umjetnikov pokušaj prikazivanja vezenih ukrasa kape, iako od dva prisutna cendala vrpce u kosi na ženskim portretima jedan ima i perforacije koje se mogu protumačiti kao vezeni ukras — npr. Moguće je da vezeni ukrasi na narodnoj kapi nisu bili istaknuti do te mjere. Kiparevo savjesno prikazivanje oglavnog dijela odijevanja svojeg vremena možemo vidjeti na portretu koji se nalazi neposredno do mogućeg portreta pučanina pod crvenom kapom. Na taj način se potcrtavala pripadnost puku, što je stereotipizirano nošenjem narodne crvene kape naspram gospodskog lacmanskog klobuka. Može nam biti zanimljiva i zbog prikaza seljaka s prizora rada u vinogradu. Drugi su važan onodobni spomenik freske svjetovnih scena u veži kaštela Issogne kod doline Aosta sa sjevera Italije, nastale između 1489. I pored svih ograda koje, razumljivo, imaju upozoriti na udaljenu pripadnost ovih fresaka, freske iz kaštela Issogne su nam u tumačenjima likovnog programa svjetovnih portreta na šibenskoj katedrali vrlo vrijedne jer predstavljaju prvorazredni likovni prozor u svjetovni i svakodnevni život punih figura iz razdoblja izgradnje šibenske katedrale. Za razliku od prijašnje ponude, ovi se suveniri u biskupijskoj knjižari prodaju zapakirani u kutiju s prikazom katedrale i sažetim opisom. Certificiranja suvenira vezanih za narodni život u ovom kraju još ne slijede uzor arheoloških suvenira. U simbolizmu predočenom odijevanjem kapa jednostavno nema premca. Takvu su priliku i takav potencijal kape nakon prestanka njene izrade u samodostatnim gospodarstvima aglomerirani proizvođači dobro iskoristili. Promjene u nastajanju i korištenju narodnih nošnji su korjenite. Danas bi mogli reći da se obična da ne kažemo — pučka odjeća za nošenje u svakome slučaju kupuje,182 a odijevanje narodnih nošnji pripada osobitim prigodama i svečanostima. Prekid u svakodnevnom korištenju narodne nošnje pridao joj je osobita i nesvakodnevna značenja, a svako odijevanje ove vrste u programatski kulturni čin kakvim se očituju zasebne poruke. Radi se jednodjelnoj košulji-tunici stegnutoj pojasom, te obući. Orač u desnoj ruci drži ručicu ralice, a u lijevoj ruci ostan stimulus kakav oblikom odgovara onima prikazanima na nadgrobnim pločama u rogozničkom kraju iz XIV. Košulja je vertikalno razdijeljena na polovicu bijele boje i na polovicu crvene boje, što po analogijama iz pučke nošnje ili fresko-slikarstva tek treba protumačiti. Moguće je da se radi o shematskom sjenčenju razumljivom u ukupnoj kompoziciji freske s crvenom bordurom, crvenim volom, crvenim čarapama kakve muškarci nisu nosili itd. Kad bi se ovi u blagdan hrpimice pojavili unutar zidina, dobio bi ovaj odmah lice bujnoga života. S daleka jur zacrveni ti se sve pred očima, kad vidiš narod polaziti u crkve. Svi muškarci nose niske crvene kape i sure surke crveno opšivene. Muško i žensko liepa je stasa i obraza, jezik uglađen i hitar, a kad se gdjekod u gostioni sastanu zaore čistim i složnim glasom starodavne pjesme o kojima je jur u XV. Različiti istraživači su mrežasto pokrivalo glave na nekima od tih figurina znali protumačiti i kao svadbeno oglavlje žene karakteristično skrivenog i oborenog pogleda Soffer 2007. Psihološki je neprijatno uklanjati se općem standardu. Žena koja bi se javno pokazivala u korjenito drugačijoj odjeći bila je izvrgnuta podsmijehu. Individualna percepcija straha i sramote predstavljaju učinkovita sredstva društvene regulacije, kako je analizirao Elias. Takvo se očište može primijeniti kako na građansku modu, tako i na pučku nošnju. Drugu ažuriranu točku interesa može predstavljati današnje stapanje običnog i posebnog odijevanja, gdje je narodna nošnja zajedno sa svečanim odijelom na potonjoj strani. Ovakvu promjenu slijedi i rekalibriranje etnološkog pojmovlja, o čemu smo potrebu rasprave naznačili među polaznom terminologijom. Nastupi ovako odjevenih skupina važan su poticaj za motivaciju daljnjeg interesa za narodnu nošnju, bilo respektiranjem ili vlastitim nošenjem pojedinosti, parafraza ili cjelina narodnih nošnji. Koje se narodne nošnje scenski koriste određeno je potrebama repertoara, npr. Na ovom ćemo mjestu pobliže promotriti skupne interese za izradu narodnih nošnji i rekonstrukcije predindustrijskih odijevanja na sjevernodalmatinskom području. Takav pregled počinjemo folklornim skupinama. Po registru udruga folklornih je skupina u Šibenskokninskoj županiji registrirano 24,185 a u Zadarskoj županiji 57. Pojedinačno se odjevna cjelina zna čuvati i radi želje da se u njoj ukopa nakon smrti. Šibenska krojačica Gordana Goleš je u intervjuu učinjenom u Muzeju grada Šibenika 21. Također, kod pojedinaca ovakvi odjevni predmeti imaju istaknut osobni značaj pri odijevanjima na svečanostima poput lokalnih svetkovina. Ali ja sam takvo odijelo odavno primijetio na čuvenoj slici ΄Hrvatski narodni preporod΄, a čovjek koji ga nosi sigurno nije Dalmatinac... To je ukupno potencijalno zanimljivih 156 skupina iz registra udruga, od kojih neke više nisu aktivne a druge postojeće se u registru vjerojatno još nisu sve niti upisale. U mnogim slučajevima to su bile narodne nošnje, njihove stilizacije, odjevna parafraziranja ili dodirne odjevne forme iz kulturne povijesti. Ovdje je važno primijetiti da su u brojnim slučajevima kićenije nošnje kakve je tehnički teže izraditi pripadale zajednicama u mjestima poharanima u zadnjem ratu. U tim je mjestima obnavljanje narodnih nošnji poprimilo dvostruk značaj, ne samo kao posao važan jer zbog manjka materijala, pribora i rukotvoraca iziskuje dobru organizaciju, već i zbog simboličkog značaja povratka identitetski vrijedne crte lokalne prepoznatljivosti. Obnavljanje narodne nošnje nije kulturna praksa osobena isključivo najnovijem razdoblju. U zadarskom kraju takvog su se posla, isprva uz pomoć postojećih likovnih pokazatelja a poslije i uz naputak etnologinje Olge Oštrić, Silbljani prihvatili još tijekom 1970-tih. Nedavno su detaljnije opisane okolnosti u kojima je Šibenska narodna glazba osnovana 1848. Šibenska narodna glazba je u to vrijeme svirala u uniformiranim odorama izrađenim pred proslavljanje 900. Društvena klima u kojoj je, zahvaljujući prvim godinama postojanje Jadranske turističke ceste i sve brojnijim turističkim posjetima, jačala javna naklonost za partikularne prepoznatljivosti podneblja i ambijentalnog ugođaja, prilikom obnove garderobe Glazbe za svečanost gradskog jubileja 1966. Nastup u narodnim nošnjama dobio je prednost ispred uniformiranih odora. Na sličan je način, s domaćim repertoarom, priređen i glazbeni program za festivalski nastup Gulin 2002:124. Na prvoj fotografiji tadašnjeg Dijeljenje ove ocjene zahvaljujem kolegici Jasenki Lulić Štorić iz Narodnog muzeja u Zadru; razgovor 17. Zvučni snimak u dokumentaciji Muzeja grada Šibenika. Radilo se, ipak, o Matavuljevoj strojnoj modifikaciji starijeg oblika kape. Iz intervjua s Marko Paićem i Darkom Gulinom 28. Pojedinci su nosili i svoje kućne starije primjerke. Na glavama su im znatno povišene kape u skladu s oblikom promijenjenim u šibenskoj Industriji narodnog veziva, obrtu Đure Matavulja o. U tim muškim nošnjama204 je koncem 1945. U razdoblju modernizacije zbor nastupa u svečanim odijelima, a prvi povratak dijela narodne nošnje zbio se 1966. Konstatiranje nastupa drugih zborova u nošnjama motivirao je Kolaše na promjenu scenskog odijevanja, pa uži zbor lipnja 1967. Programska razlika je u širenju inventara ženskih nošnji, koje sada uključuju i nošnje iz drugih krajeva o. Radilo se o primorskim nošnjama iz mjesta između Paga i Konavala koje su krojene po likovnom predlošku Kirinove mape narodnih nošnji. Ovisno o repertoaru pojedinih nastupa, izmjenjuju se nošenja odijela i nošnji. Stvaranje klapskog interesa za tradicijsku baštinu isprepleteno je s okupljanjima koje smo već prikazali. Stoga je interes za ambijentalno pjevanje neodvojivo protkan i interesom za narodne nošnje, tj. Mnogi su klapaši bili i članovi zborova i orkestara, a svi zajedno u doticaju s glazbenim standardima i, u to sve većoj mjeri, glazbeno obrazovani. Današnji oblik klapa potječe iz 1970-tih, no naslijeđe ovakvog načina okupljanja leži ranije u XX. Istina, rađale su se i stihijski, a kako Šibenčani imaju razvijen smisao za pjevanjem i dobar sluh to je svaka grupa prijatelja bila i svojevrsna pjevačka klapa. Prijatelji su se družili prema mjestu stanovanja, pa je tako bilo neformalnih klapa Za razliku od danas konvencionaliziranog izgleda, dio muških kapa ima kitu, a pojedini su muškarci opasani višežilnom strukom o. Odabir nošnji za krojenje bio je uvjetovan raspoloživošću materijala. Iz intervjua vođenog s kćeri Vice Bogdanović Katicom Štambuk 3. O kanoniziranju nošnji ograničenim izborom za likovno reproduciranje v. Jedino je klapa osnovana još 1931. To je razumljivo jer su regrutirani iz mjesnog pjevačkog društva 'Kolo'. Na put su odlazili autom 'Klara' šibenskog taksista Ante Stošića, u koji bi se nakrcalo svih osam pjevača s tim da bi uzbrdo izlazili iz auta i pješačili do vrha. Troškove puta i večere pokrivali su oni koji su ih pozivali. Postojala je jedna zgodna klapa u kojoj su bili moji prijatelji, gimnazijski, razredni. Bilo je tu utjecaja i onoga što je kino radilo, pa su se pjevale i meksičke pjesme i talijanske. Sjećam se braće Piližota koji su stanovali kod kina 'Sloboda'. Oni su uvijek kretali odozgor od Starog pazara prema gradu pjevajući 'meksikanske' pjesme. Imalo je to i na nas utjecaja. Sjećam se da smo mi s našom klapom pjevali, recimo, i 'Los Paraguayos', koji su bili tada u modi. To je bila vrlo dobra višeglasna vokalna skupina. Od ovih domaćih smo pjevali ono 'najnaškije', da tako kažemo. Ona je bila za to vrijeme spektakularna. To je bilo prvi put da se dalmatinska pjesma, klapaška, pojavila kao vrlo razvijena, do te mjere da su oni imali turneje po inozemstvu na kojima je ansambl sa velikim uspjehom gurao i taj naš žanr. Sličnih se okolnosti u razgovoru prisjetio i šibenski skladatelj Dušan Šarac r. Pjevali su 'Majko, igla i bičvica'. To je za mene bila interpretacija kakvu nikad više nisam čuo. Možda je to bila samo moja fikcija, međutim kad sam kasnije pričao o tome i mnogi drugi su se sa mnom složili. Pjesma je na tom festivalu dobila prvu nagradu publike. U ovom dijelu priobalja se izgrađene dionice Jadranske turističke ceste povezuju 1962. Međunarodni kamp je bio povodom da lokalna Poljoprivredna zadruga pokrene uređenje tog zemljišta i od 1966. To je bilo oko 1961. On je već počeo pisati te pjesme i trebalo mu je tekstova. Tako je nastala 'Vratija se Šime'. Često se dešavalo da dobijemo program od nekih zborova ili klapa i da piše: 'Vratija se Šime' - narodna pjesma. Iz intervjua s Jerom Huljevim 21. Nije bila rijetkost da bi pjesma koje od skupina, u nekoj konobi, bila nagrađivana žmulom vina. Pučki pjevači, odnosno skupine pučkih pjevača, popularno zvane klapama, bile one neorganizirane ili organizirane, u starija vremena nisu običavale davati, 'prodavati' svoju pjesmu, poglavito onu staru pučku šibensku pjesmu, za novac - pjevati radi novca. Pjevanje za novac, i pjevanje isključivo za novac, ta danas uvelike raširena svojevrsna pošast, novijeg je vremena. Teško joj je točnije odrediti vrijeme nastajanja. Ali zasigurno njen razvoj počinje usporedo s razvojem turističke privrede na šibenskome području. Na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete godine turistizam je ovdje već bio u cvatu. Pojedini turistički i ugostiteljski radnici iz godine u godinu sve su više uviđali kako se sva ugostiteljska ponuda ne može svoditi samo na nuđenje našega zaista bistroga mora, sunca i koliko-toliko obilatog jela. Trebalo je, stoga, prići osmišljavanju i nuđenju kojiput više ili manje zanimljivih kulturnih i zabavnih sadržaja inozemnim i domaćim gostima. Dosjetio se je tako netko kako bi bilo mudro, zasigurno i zanimljivo, prikazivanje napose inozemnoj klijenteli dijela našega folklora: tradicijskog odijevanja, pjesme i plesa, što ubrzo prihvaćaju hotelske kuće Primoštena, Vodica i Solarisa. U tu svrhu dovodili su se folklorni i drugi ansambli, kako oni iz Dalmacije, tako i oni iz šire unutrašnjosti. Održavaju se tako brojne priredbe po hotelskim terasama i vrtovima. Zadovoljni su bili i turisti i posjetitelji. No, pored tih većih priredaba, održavaju se i manje po hotelskim restoranima, za koje se, kao najprikladnije, upošljavaju šibenske klape. Takvi mali koncerti održavali su se po svim hotelskim kućama jednom tjedno, prilikom priređivanja gala-večera za svoje goste. Prvi su u to krenuli primoštenski hoteli, a potom Solaris i Vodice. A među prvima je od šibenskih klapa to bila jedna od najstarijih - klapa 'Šubićevac', kojoj sam tih godina bio stručni voditelj. To je bio početak, onaj pravi - pjevanje za novac, i isključivo za novac, u kojem sam, iako protiv vlastitih uvjerenja, i sam sudjelovao. Zanimljivo je da su istim putem krenule i sve druge šibenske klape. Zadovoljstvo je bilo obostrano. Posao izrade te njihove scenske odjeće vodio je član klape Ante Barbača, istaknuti skladatelj kontinuirano zainteresiran za narodne sadržaje u pjevanju i predajama. Po njegovom sjećanju, 1971. Kako se prisjetio, modri navezeni krožet iz obiteljskog naslijeđa nisu uzeli kao krojački predložak zazirući od kompliciranog i dugog posla na izradi takvih odjevnih komada. Kao drugi predložak pri ruci je bila obiteljska fotografija214 na kojoj se također vidi krožet, no fotografija je bila crno-bijela i krožeti su po njoj napravljeni gotovo akromatski. Recimo vezeni đilet, on ima više boja, a svaka boja je simbol nečega, i kako recimo dođe puno posla, mater mi je smanjila, već je dvi boje odbacila, ostala je samo na crvenoj, žutoj, bijeloj i zelenoj, izbacila je kafenu i plavu, recimo bijela je simbol kamena, zelena je simbol žita, žuta je simbol sunca, plava je simbol mora, kafena je simbol zemlje, svaka boja je simbol nečega što je bilo bitno za način života, i te boje su bile u tim điletima uvezene. Čula sam jednom prilikom komentar, jedan takav đilet sa svim tim bojama koje su inače bile od starine, neko je komentirao - vidiš, taj je šaren. Nije on šaren radi šarenosti, već je on šaren radi toga što to nešto znači, te boje nešto znače. Onda recimo, radila je neke Revija, i već je kroj promijenila, jer šibenski đilet ispod pazuha nema šav, on je kompletno u jednom komadu rađen, oni su ga tijekom tih gala-večera točili skupa pića, dok bi klapa zabavljajući njihove goste u dvosatnom ili trosatnom nastupu za ondašnje razmjere bila dobro plaćena. Tako zarađeni novac na kraju se je mjeseca ili turističke sezone dijelio se među članovima skupine na jednake dijelove. Za pripomenuti je da su repertoari ovih nastupa bili dosta šareni. Izvodile su se stare dalmatinske pučke pjesme, one izvorne, i obrađene, dokomponirane, a također i novouglazbljene. Ali nerijetko su se izvodile i pjesme iz šire unutrašnjosti, pa koji put i po koja inozemna. A da bi pjevačima bilo lakše, a publici zanimljivije, uvodi se instrumentalna pratnja, i to najčešće s jednom ili dvije mandoline ili gitarom, a nešto kasnije i kontrabasom. Ali kako kaže stara pučka, 'kad se maška nauči sviću lizati, ili mašku ubiti ili sviću razbiti', pa su šibenske klape počele naplaćivati i druge javne nastupe - osim na Omiškome festivalu i na susretima dalmatinskih klapa. Pojedine šibenske klape postupno napuštaju pjevanje po hotelskim kućama i svoje djelovanje usmjeravaju k nečem drugom, što bi im, možda, moglo donijeti veće prihode. Tako se snimaju ploče i kasete, i rasprodavaju u domovini i u inozemstvu. S vremena na vrijeme organiziraju se koncerti po mnogim većim pozornicama diljem domaćih i stranih gradova, čime se je s vremenom ubirala popularnost - u prvom redu zahvaljujući kvalitetnom izvođenju pojedinih koncerata - također slava, a i novac. Nekolicina šibenskih skladatelja, više opredijeljenih za oblike klapskoga pjevanja, sve više i više skladaju za klape, bilo da te skladbe sami nude pojedinim klapama, ili da skladaju po narudžbi neke od klapa. U tome su svakako nalazili i svoj dio kolača, za razliku od vremena kada smo to zajednički radili za dušu, nekoć, kad je i šibensko klapsko pjevanje u prvome redu bilo za dušu. I tako je današnjih dana šibenska klapska pjesma, dakle novouglazbljena pjesma koja je postupno potisnula onu izvornu, njeno pisanje i izvedba, od popularnosti pisca i izvođača nažalost svedena na interes - za novac, i radi novca. Danas se na novosnimljenim pločama i kasetama nađe i po koja pjesma iz 'maca' starih šibenskih i dalmatinskih pjesama, svakako u obradi i pretežito uz pratnju kakve manje skupine žičanih glazbala, a češće i uz pratnju većih instrumentalnih sastava. Ne izvode je jer nije lako izvediva za običnog pučanina ili skupinu pučana. Međutim, crni nije originalan! Ima petnaest godina, dvadeset, prije nitko nije tražio crne, nego sad se neko da mu je efektniji kontrast za pozornicu, klape, neko je napravio crni i drugima je svidio crni i tako je to krenulo. Onda Revija je, ne imajući kordun, prišivala kurdelu. Ona je možda izražajnija jer je šira, ali kordun je zapravo izvorni a ne kurdela, jer žene kad su radile đilet kažu 'iđen kordunati đilet', a ne 'kurdelati đilet'. Nas prije svega zanimaju autohtoni izvođači sa svojom glazbom gdje uvježbanost programa čak nije na prvom mjestu, već je to dah i duh tj. Našeg klijenta zanima, ili barem mi težimo da ga potaknemo tome, sjećanje i utisci koje će trajno ponijeti sa sobom, a neće trajati samo od jedne do druge glazbeno-folklorne večeri, kakve nam vi nudite... S druge strane naš je dojam da vam uveliko nedostaju i izvođači koji gaje tzv. Kod nas se turistička sezona zbiva ljeti, pa je i odjeća predodređena laganim tekstilima i nenošenjem najvećih gornjih odjevnih komada. S predindustrijskim predlošcima kod kojih je među materijalima dominirala vuna jasno je da u krojenje ulaze razni lakši zamjenski tekstili. Među krupnim odjevnim komadima nisu izgleda imali ni oni ceremonijalno dorađeni predmeti poput crveno dorubljenih suknenih ogrtača, ma koliko bili praktični nekadašnjim svojim povremenim nositeljima u Carevinskom vijeću s konca XIX. Odjevne cjeline su pojednostavljene, obično s konfekcijskim hlačama. To više nisu samo potrebe sudionika vlastite zajednice kojima se na taj način osvježava životna svakodnevica, već sve više pa potom u hotelskom ambijentu i isključivo turisti pred kojima kad su to obično stranci veći značaj dobija ugođeni timbar i skladno stilizirana instrumentalizacija. Takve se stilizacije događaju u tehnološki snažno proširenom obzoru, s važnom recepcijom iz medija poput filma, radija i TV. Kao i kod brojnih drugih stvaralaštava, tradicije su znatno preoblikovane. No, da nije bilo povoda za njihova preoblikovanja, lako bi im moguće preostao tek rasutak. Vrijeme uzleta klapske pjesme isto je desetljeće kad se okončava spontano i svakodnevno nošenje narodnih nošnji, npr. Novoproizvođene kulturne vrijednosti nastajale su u uvijek iznova odmjeravanoj ravnoteži starog lokalnog sadržaja i šire prepoznatljivog okvira u kakvom se odigrava novo tržište — poput mediteranskog. Iz razgovora s Markom Paićem i Darkom Gulinom 28. Stoga se javlja neka vrsta 'gladi' za literaturom, proširenjem broja 77 nova kulturna praksa nominalno zasnovana na tradiciji, preoblikovanje je usmjereno novim estetskim preferencama. To je bila proslava 900. Na nizu prigodnih suvenira te šibenske obljetnice kao grafički znak na raznovrsnim se materijalima pojavio stilizirani ukras sa šibenske kape. Općina je tom prilikom kao protokolarni dar predsjedničkom paru naručila izradu šibenske narodne nošnje. Brojni voditelji klapa, među kojima i ja, okreću se potrazi za manje poznatim napjevima, još živućim u puku, koje je trebalo otrgnuti zaboravu. Neki od tako sabranih napjeva mogli su se odmah izvoditi u klapama u svom izvornom obliku, neke je trebalo harmonizirati, obrađivati, pa čak i dokomponirati, dajući im tako više obilježja novijeg načina klapskog pjevanja. S tom 'rabotom' dosta sam se bavio, ali sam uvijek vodio računa da prilikom obrade napjev ne izgubi na svojoj izvornosti.

Ustaška organizacija u Njemačkoj 3. Više su to od nastavnica znale ove žene kaparice, jer nastavnica nije to u školi prošla, ovo specifično za odijevanje starinsko. Kod potonjih smo potanko prikazali da ta proizvodnja nije dijelila kooperantska obilježja aktivnosti Industrije narodnog veziva i Centra za unapređivanje domaćinstva. Ciljevi prinosa i pored manjkavog dijakroniciteta redovito su genetske pretpostavke o identitetima prepoznatima u kulturnim slojevima, s usputnim namjenjivanjima tako definiranih identiteta mogućim današnjim konzumentima, poput folklornih ansambala. CENA 650 DINARA 01955 ISPOD ZEMLJE ILI MOJA TAMNOVANJA , Mita Cenić , Prosveta Beograd 1983 , biblioteka Baština, tvrd povez,ćirilica,152 strane, CENA 350 DINARA 01956 IZABRANI SPISI , Nikolae Čaušesku , IC Komunist Beograd 1974 , tvrd povez,zaštitni omot,latinica, sa fotografijom autora, 419 strana, CENA 750 DINARA 01958 JUGOSLOVENSKI EMIGRANTI IZ SAD U SSSR-u između dva svetska rata , Ivan Očak , Spektar Zagreb 1985 , edicija Naši ljudi u međunarodnom radničkom pokretu , tvrd povez,zaštitni omot,očuvano,latinica,ilustrovano, 235 strana, CENA 500 DINARA 01960 KONCENTRACIONI LOGOR JASENOVAC s posebnim osvrtom na Donju Gradinu , Radomir Bulatović , Svjetlost Sarajevo 1990 , istorijsko sociološka i antropološka studija , tvrd povez,zaštitni omot,ilustrovano,latinica, Format: 17 x 24 cm 453 strane, SADRŽAJ: Pristupne napomene 1.