Mehanika-novca

U Ukrajni je hiperinflacija trajala između 1993. Partijski vrh nije shvaćao da najveći neprijatelj Jugoslavije nije izvan zemlje, već unutar nje same, a protiv unutrašnjeg neprijatelja moglo se boriti samo promjenom ekonomske politike.

Prišao joj je i zagrlio ju toliko jako da se na čas pobojala za svoja rebra pa se odmaknuo korak od nje. Otvorila je oči unatoč suncu. Zato smo i dospjeli ovako daleko.

Mehanika-novca - « Podigla je bradu, a čeljust joj se odlučno zategne, na već dobro poznat način koji me izluđivao. Pogled joj je bio odlučan, a kukovima je zamamno ljuljala dok je obilazila stol.

Početkom druge polovice devedesetih godina, recenzirajući neki album ne mogu se sjetiti koji točno u Heroini novoj, a koju sam uzgred rečeno tada pobožno kupovao nedostaju mi samo tri broja da kompletiram kolekciju , legenda Pero Glodić dilemu koja se često javljala kod tadašnjih američkih indie-pop bendova označio je kao biranje između dvaju putova. Jedan je bio onaj kojim su tvrdoglavo koračali Sebadoh Loua Barlowa, katkad čak i izrazito svjesno pucanje u noge vlastitim komercijalnim potencijalima naprasitim upražnjenjem svih trikova iz alternativnog kataloga sabotaže. Uspjeh koji se krio u poletnim post-teen-angst bombonima Louovih pop pjesama bio je, činilo se, nešto čijeg se realnog ostvarenja bend sramio, preferirajući ostanak u nezavisnim vodama. Kao suprotnost takvom razmišljanju, Pero je naveo primjer Lemonheadsa, benda koji je uz gomiletinu najljepših pjesama na svijetu, pjesama zbog kojih smo svi mi željeli živjeti produljene studentske dane spajajući sve ono što nudi američka Istočna obala i sve ono što oduzima slackerski pristup obavezama, imao i privlačni sjaj karizme Evana Danda, ali i njegovu sjebanost one fele kakvu mogu omogućiti samo iznevjerena očekivanja visoke klase. Iako svjestan kako osobno nikada neće biti sposoban ispuniti sve što će biznis od njega zauzvrat zatražiti, Dando se bez krzmanja naglavačke bacio u njegov svijet, usput snimivši tri od ponajboljih albuma, pa, eto, zaustavit ću se na desetljeću, iako u prijevodu to onda znači i svih vremena. Prikladni su prvenstveno kao simbol tržišnog plafona — naravno, promatrano u razmjeru — do kojeg bend toga tipa može doskočiti; čak i kada se čini da se bend doista kreće u pravom smjeru, naposljetku se uvijek ispostavi kako im je domet samo doticanje onih ionako zainteresiranih u startu, jer širi krugovi naprosto neće niti obratiti pažnju. Međutim, u vrijeme kada sam to mislio još sam uvijek bio relativno neiskvaren dečkić koji je vjerovao kako dobra muzika uvijek pronađe put, a diskografi se pobrinu za vjetar u leđa i poticajnu potporu bendovima koji se iz nekog razloga moraju boriti i sa samima sobom, bilo manjkom samopouzdanja, bilo deficitom u snalažljivosti, bilo nečim trećim. Danas dobro znam da to uopće nije tako, a još jednu sam potvrdu dobio nepojavljivanjem ijedne osobe iz industrije na koncertu, osim ako Vatroslava lovci na talente nisu pod okriljem mraka pričekali ispred kluba i ponudili ugovor. Nije fer prema divnome koncertiću pet pjesama, 25 minuta priču još jednom svoditi na nekompetenciju prozvanih, a ultragerilska taktika najavljivanja koncerta možda je doista pripomogla kišetini i hladnoći u ostavljanju pokojega eventualno zainteresiranoga kod kuće. Važnije su emocije od tehnikalija. Pjesma je to još jednog Vatroslavovog ex-benda, The Fire Escapesa, u čije postojanje, da ne postoje te neke simpa snimkice sa simpa pjesmetinama, uopće ne bih bio uvjeren. Slušati je u subotu navečer, dok je svojom silinom brisala noć i kišne oblake da bismo se iza njih probudili u sunčano jutro, bilo je osjećati se barem pet godina mlađi, ali i na nekoliko minuta živjeti paralelnu stvarnost u kojom naši bendovi pobjeđuju i u nas. Samo, kako to očekivati od grupe čiji se basist ne osjeća sigurnim nastupiti pred ljudima, pa onda kao zamjena, da dogovoreni koncert ne propadne, sa samo tri probe na bas uleti Moose Botić, koji mi je ovu simpatičnu i simptomatičnu anegdotu i ispričao? Takvi signali šarmantnog diletantizma, vjerujem, prirasli su srcu svakoga tko je svoja tinejdžerska popodneva ikad provodio uz pregrijane kazetne vrpce underground bendova, ali nekako nisu korisno pogonsko gorivo za bend sam. Ipak, riba uvijek smrdi od glave, ili, da na licu mjesta osmislim nešto prihvatljivije, kolač miriše od vrha ili odakle već , a šef benda sjedio je iza za bubnjevima, tek si između pjesama dopustivši proplamsaje sitne nelagode, možda uzrokovane činjenicom kako je Prostor do bio krcat skoro do pucanja. Nema nikakvog spora oko toga koliko je Vatroslav talentiran autor, samo što njegovo bavljenje muzikom određuju i druge karakteristike. Da ga ne poznajem kao osobu koja se bavi mnogim aktivnostima, možda bih se ovdje opredijelio za lijenost, koja bi ga onda eventualno priječila svoje autorske silnice češće kanalizirati u tip pjesama kakav domaćoj muzičkoj situaciji još uvijek kronično nedostaje. Prije nego lijenost, mislim da trebamo okriviti racionalnost, i to onu bez negativnih konotacija, dakle svijest kako tome tipu pjesama naprosto nije suđeno pokoriti scenu koja kao osvježenja i nove vjetrove doživljava albume Grette ili Adastre. Jebiga, ono otrcano, od nečega treba živjeti, ali prvenstveno da bi se onda živjelo za nešto. U tome je smislu dragi prika komplicirana hrvatska verzija u ovome tekstu prvospomenutog Loua Barlowa, bez ikakve dvojbe podjednako uvjerljiv i poticajan autor, ali koji se podalje ne drži samo od velikih pozornica nego i od kratkotrajnih pobjeda na sceni koju ionako čine malobrojni prijatelji i znanci. U svojim najboljim danima, Barlow je bio hiperproduktivan, a barem dok me ne demantiraju njegov bijes nakon čitanja ovoga teksta i sanduci home-made snimaka Vatroslava ću proglasiti hiper-neproduktivnim. Njegove se pjesme, koliko god brige iza njih stajalo, pojavljuju nekako slučajno, pri čemu nikada ne propuštaju zarobiti svu moju pažnju. Subotnji je koncert također bio upravo takav, jer se prvotna najava akustičnoga solo nastupa prvo prelila u otkazivanje pa naposljetku i svojevrsno uskrsnuće jedne tajne zagrebačke indie-pop legende. Jedan super koncert bogata je ostavština. Moramo se tako utješiti. Kako smo se to nekidan mi fanatici bez ičijega protivljenja složili, zapravo postoje tek dva godišnja doba, pravi život i NBA sezona. Koja starta u utorak, noseći sa sobom i već standardnu sezonu fantasy lige, koju ove godine planiram napokon osvojiti. U tome će mi, ni najmanje ne sumnjam, pomoći dolje navedeni momci. Ove godine sam tanak i s bijelcima i sa Sunsima, barem u odnosu na prethodna izdanja, pa ćemo vidjeti hoće li moj naslov potvrditi stereotipe. Prva petorka: Goran Dragić, James Harden, Jared Dudley, Ryan Anderson, Andrew Bynum Klupa: Isaiah Thomas, Lou Williams, DeMar DeRozan, Chris Bosh, Javale McGee, Kevin Martin, Zaza Pachulia Trenutačne zamjene: Chauncey Billups, Mario Chalmers, Elton Brand Gotovo svatko tko me je sinoć susreo u velesajamskom devetom paviljonu, a da imalo poznaje mene i moje muzičke preferencije i opsesije, u čuđenju me zapitao što ja to točno radim na festivalu Electronic Beats, s obzirom na određeni sukob koji s terminima iz naziva vodim već dulje vrijeme. Pa, osim što sinoćnja ne upada niti u prvih pet mojih ovisničkih eskapada iz ove se godine sjetimo samo Jessice Laurie! Odnosno, nije toliko zalutala koliko je pronašla logičnu stazu od legende Ozzyja, kojemu se višak ulaznica poklopio s manjkom društva, do mene kojeg već bije infama da nikada ne odbijam ponuđeni koncert. Bizarno je što nastupe dvaju izvođača sa sinoćnjeg programa koje zapravo i volim ili volim poslušati za slatke Kimiko mi nije toliko žao jer sam siguran da ću ih vrlo skoro opet slušati negdje u primjerenijem im i intimnijem okružju, dok ću se s Dillon eventualno nastaviti družiti kada, kao i dosad, netko negdje zavrti njezin sasvim ugodan albumčić nisam uspio uhvatiti, zbog osmine finala kvizne lige koje je sastavila moja ekipa Rokeri ime objašnjava mnogo toga , iako nisam imao ništa niti protiv ponovne provjere zvijezda večeri Hot Chip, koji su me prije četiri godine na Jarunu bili dozlaboga upilali. A jesu i sinoć, da odmah na početku razjasnim, uz dodatak kako čak ni u svojem najboljem svjetlu, odnosno onome svojem svjetlu koje ja osobno vidim kao najbolje, Hot Chip nisu bend koji uspijeva zagospodariti mojim centrima za ugodu. Nastup na INmusicu 2008. Prije četiri sam godine, nemušto pokušavajući biti duhovit, njihovo seljačko diskko pumpanje bio usporedio s Haddawayem i 2 Unlimited, od kojih ipak jesu miljama daleko, ali samo dok sam svjestan kako dobro i melankolično mogu zvučati u studiju. Priznajem da nije pošteno od benda iz žanra kojem nisam fan zamjerati koncertni pristup podudaran onome koji oduševljeno podupirem kod bendova koje volim — baš kao što rokenrol grupe uživo svoje gitare još malo odvidaju i svoje bubnjeve još jače mlate, tako su i Hot Chip sinoć svoje synth-pop temelje apdejtali postulatima party-elektrike, vrlo često postižući željenu efektnu atmosferu ne samo u prvim redovima solidno popunjenog prostora ljudi možda malo više negoli na koncertu Wilco na istome mjestu. Čuo sam da se ljudi, s primjedbama sličnog tipa o gubljenju svih onih nijansi koje Hot Chip čine autorski prilično originalnim bendom, žale na neadekvatnost razglasa, ali moj je dojam — ne samo zbog zamjetne visoke produkcijske razine cijelog festivala, zbog koje sumnjam u kiks u baš tome segmentu — kako je ipak prije riječ o svjesnoj odluci benda, na tragu onoga što sam gore pisao o instinktivnoj želji živog nabrijavanja zvuka, s kojom se često znalački udruži i adrenalin nastupanja pred gomilom ljudi. Muzičku melankoliju volim valjda u svim pojavnostima, zbog čega Hot Chip kod mene nikada neće izgubiti sve svoje kredite, ali za vrstu pokretanja plesnog podija kakvu su sinoć prezentirali naprosto nisam podatan. Ostale sam sinoćnje izvođače propustio, neke zbog kasnog dolaska a neke zbog ranijeg odlaska, a jako mi je žao što stizanje nisam tempirao tako da ne čujem završnih nekoliko stvari iz seta Woodkida, koji me je u prvi mah čak i podsjetio na nešto moderniju verziju paneuropske avanture Beiruta, da bi se potom vratio u ružne dane neprirodnog bluda sakralnog new agea i najcrnje darkerske gothice. A ja se trudim biti veseo momak. Još od samih početaka za vrijeme kojih je razularena mladež po podrumima Melbournea bez razmišljanja preskočila nevine faze pankerske samospoznaje, pa preko narkomansko-destruktivnih lekcija berlinskoga suterenskog polusvijeta i posljedičnoga spasonosnog iskoraka na veliku zavodničku pozornicu koja je naprosto žudjela svježu koliko je ona već mogla biti, je li krv, te sve do današnje neupitne pozicije ovjerene rokerske veličine u koju se ne sumnja, Mick Harvey bio je pouzdani prvi zamjenik Nicka Cavea, jedini koji je uz njega prešao sve etape dugačkoga i živopisnog puta, šef muzičkih sekcija svih njihovih zajedničkih bendova. Upravo tijekom toga prijelaza iz osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća, Mick Harvey je za The Bad Seeds doista bio važan koliko i sam Cave, što je, zapravo, bila dodijeljena mu pozicija koju je iskoristio prvenstveno autoritetom svojega talenta, kao i sviješću da se pjesme ne mogu dovijeka pisati okrvavljenom iglom i skladati u buci gradilišta. Sumnjam kako je stvar bila u tome da je znao da će bend jednog dana moći i bez njega, pa da se onda htio dokazivati; jednostavno je, mislim, bend osjećao kao svoj, zadovoljan što svojim konkretnijim muzičkim znanjem može njegovati razvoj autorske osobnosti svojega velikog prijatelja, s kojim je ionako dijelio mnoštvo senzibiliteta. Stoga je meni osobno bilo posebno žao prvo nagađati Mickovo suptilno pomicanje u stranu tijekom posljednjih desetak godina, a onda i svjedočiti njegovom finalnom napuštanju The Bad Seedsa, koje je nemoguće ne čitati kao jednu od nuspojava upadanja Warrena Ellisa na velika vrata u Caveov život i rad. Međutim, pitate li mene, The Bad Seeds su jednostavno bili moćniji i obuhvatniji s Mickom za suvozačkim sjedalom. Kao da je svoje najbolje ideje prije čuvao za The Bad Seeds, ne želeći ih previše rasipati na okolne projekte. Ja sam dobio sam i još nešto, konačnu mogućnost nadoknade propuštanja Mickova zagrebačkog nastupa otprije pet godina, kada sam mu pretpostavio ili istovečernji koncert Connecta u Aquariusu ili borbu s posljedičnim mamurlukom, ne mogu se točno sjetiti. Kakogod, nijedan se razlog, iz perspektive preksinoćnog užitka, danas više ne čini opravdan. Nastupajući u minimalnoj postavi tek s čelisticom Rosie Westbrook u pratnji, uz povremene dionice ritma s matrice, Mick je dodatno naglasio stilsku ujednačenost svojeg kataloga, pa se zanemarivanje njegovih verzija pjesama Sergea Gainsbourga, s kojima je onomad i otpočeo svoju solo karijeru, čini sasvim logičnim. Tečnom se nizu takvih pjesama najviše odgovara prepustiti pažljivim slušanjem, pa svesrdno podupirem odluku da koncert bude sjedeći gotovo sva mjesta zauzeta, uz nešto razbacanih posjetitelja sa strane , samo što je stolica škripala i pod mojih u najbolju ruku 75 kila, pa me ne bi čudilo da su se oni nešto puniji neugodno osjećali pod prijetnjom pucanja. Howardu, izvedena pri samom početku kao jasan putokaz tematskog područja kojim će se kretati većina odsviranih pjesama. Najviše o koncertu zapravo govori upravo činjenica kako se ta tmurna atmosfera samih pjesama uopće nije prenijela na publiku, zahvaljujući Mickovoj izvođačkoj neposrednosti, muzičkoj sposobnosti, ali i, više nema sumnje, autorskoj kvaliteti. Set lista: First St. Blues — October Boy — The Ballad Of Jay Givens — Bethelridge — Planetarium — The Bells Never Rang — Frankie T. Gotovo se svi oni u određenom trenutku svojega osobnog formiranja kod kvartovskog dilera stripovima, ne drogama, sram vas bilo što ste pomislili! Koji za koju godinicu ili dvije već objavi nešto vinila i diskova pa se zaputi na ekskurziju starim kontinentom, valjda s dovoljno roditeljskog ili vlastitim rukama zarađenog novca u leđima da im bude dovoljno da im se tek svaki drugi-treći nastup, u pravilu mnogodatumske turneje, zapravo isplati. Progovara li to iz mene zavist? Pa, možda malo, ali ona prihvatljiva, a više iskreno divljenje beskompromisnoj poduzetnosti i odvažnosti tih mladih ljudi, pogotovo što iste često dolaze u paketu s prilično zabavnim i uvjerljivim sviranjem muzike koja mi još uvijek predstavlja vrlo čvrsto jamstvo ugodnoga večernjeg opuštanja. Sinoć u KSETu, nažalost pred tek oko 25 prisutnih, odrješiti J. Satàn su ponovno razuvjerili zaključke zdravog razuma kako je opisana poplava samo privid dobre suradnje jedne omanje ali složne i dobro organizirane ekipe sa zagrebačkim underground organizatorima, ili bi točnije bilo govoriti u jednini? Njihovog se preklanjskog koncerta u Spunku sjećam nekako maglovito, ali svejedno kao slatkog i radosnog, što vrlo dobro ilustrira kumulativnu snagu kojom ova garažna fronta zaposjeda moje slušateljske kapacitete. Mnoštvo se tih bendova koje smo agilnošću gore spomenutih imali prilike slušati uživo napaja na istim izvorima energije i inspiracije, pa se osim upućenijim i savjesnijim kroničarima žanra pokatkad teško snaći u razdjeljivanju kojem to točno bendu pripada kakva žanrovska podvrsta ili melodija koje je ostala rovariti po pamćenju. Od svih tih sljedbenika Black Lips ili Reigning Sound, J. Satàn se izdvajaju sklonošću da svoje riff-ramalame tutnjanjem basa i oštrinom klavijatura odvode u mračnije, tek lava lampama škrto osvijetljene stražnje sobe frikovskih izlazišta San Francisca ili berlinskih kraut-radionica. Također, bendove melodije se češće negoli poppy šubidubanjem kreću teritorijem friškijega nezavisnog rocka, pa sam sinoć u njihovim pjesmama čuo i tragove bendova kao što su Fugazi, Therapy? Bendova karakteristika koja mi se najviše dopala jest pjevanje dvaju vokala, koje je u isti mah koncertu osiguravalo dinamiku, ali i grupiralo pjesme u prepoznatljive skupove. Međutim, kako izmjena muškog i ženskog vokala zapravo uopće nije toliko rijetka pojava, najjači adut J. Satàna leži u njima svojstvenome istodobnome zajedničkome pjevanju, najčešće korištenom u pjesmama koje nude neki od ekstrema. I ona najglasnija, i najbučnija, i najveselija, i najiskrivljenija — svaka je od tih stvari bila poduprta i unisonim pjevom dvoje logikom pozornice istaknutih članova grupe, čijem se pozivu na sudjelovanje nije bilo moguće oduprijeti. Ako ne znate tekstove, nije bitno. Navigacija objava Redlight feat. Lotti - Thin Lines Oni imaju link na Gorilu - Gorila ima link na njih!

Iskoristili su utopiju za svoje lično bogaćenje i sladak život. »Pratim tvoju cugu i frendove i podiţem ulog za seks na brzaka u nekom mračnom kutku za vrijeme zabave. Mašta je najveća droga i privid koja održava spavanje. Bezbroj puta sam im na pitanje 'tko te plaća' odgovorio da me nitko ne plaća i da razlog zašto 74 prosvjedujem leži u tome što je HDZova vlada korumpirana i radi za banke, ali oni bi me nakon svakog uhićenja opet pitali isto pitanje. Susjedi ponovno dođu kako bi izrazili svoje žaljenje zbog zle sreće. Nitko ne može sjediti pod mojim drvetom. DAVORKA I NJEN SVIJET PITANJE: Rekli ste da ljubav može učiniti čovjeka slobodnim. Započinje operacija Gideva Baby Bump Watch iliti Tko će prvi snimiti trudnički trbuščić. Na primjer, ako ste bili vezani za pravednost, i zbog toga bi, kad bi vidjeli da netko postupa nepravedno, reagirali mislima koje su kritizirale tu osobu, a te misli bi vam zatvorile Srce. Mahnito sam ţelio biti u njoj, zaposjesti je, osjetiti njezinu predaju.