SEKS NA EKS: Polovina muškaraca ne može da izdrži duže od dva minuta!

Автор: Robyn Christensen 14.12.2018

No. 32

 



 



❤️ : SEKS NA EKS: Polovina muškaraca ne može da izdrži duže od dva minuta!

 


 

 

 

 

 

 

 

 

Dugo godina je bio opsednut video kamerama i snimanjem svakog trenutka svog života, a onda je otkrio street art koji je postao njegova nova opsesija. Ukoliko su lekarka ili lekar nestrpljivi ili žure treba izabrati druge koji imaju vremena i strpljenja. Češanjem se izazivaju povrede kože, pa se na pozleđenim mestima vide ogrbotine i krastice.


SEKS NA EKS: Polovina muškaraca ne može da izdrži duže od dva minuta!

 

U akciji je ubijeno 19 otmičara, a autopsijom je utvrđeno da je većina pogubljena iz neposredne blizine, nakon zarobljavanja. Smeh je jedan od izvanrednih načina za primarni kontakt, jer smeh dolazi kada neka situacije prevazidje krute okvire očekivanog i logičnog. Ako uzimate lekove koji povećavaju insulin, obavezno pitajte lekara da vam odredi najbolje vreme za vežbanje.


SEKS NA EKS: Polovina muškaraca ne može da izdrži duže od dva minuta!

 

No. 32 - Koji oblik anestezije će biti primenjen?


SEKS NA EKS: Polovina muškaraca ne može da izdrži duže od dva minuta!

 

Ovaj spisak političkih filmova ne pretenduje da bude sveobuhvatan i u budućnosti će biti još dosta novih preporuka i recenzija. Zato — ako imate neki predlog, komentar, sugestiju — ostavite komentar ispod teksta ili pišite na mejl. Ono što im je svima zajedničko je da su politični, da se o njima može razmišljati politički, da se o njima može zaključivati politički, i da smatram da ih vredi pogledati. Trudio sam se da izbegavam politički konfuzne filmove u kojima su istorijski događaji slučajno ili sa namerom pogrešno prikazani ili koji šalju neadekvatne i protivrečne poruke. U spisku domaćih filmova ima malo, ali to je samo zato što ih u ovom trenutku nisam p opisivao. Naravno, svi predlozi i sugestije su dobrodošli. Uživajte i naučite nešto novo, Tadej Kurepa Period pre XX veka 1 The Mission 1986 — Jezuiti se pridružuju domorodačkom plemenu u Južnoj Americi, pokušavajući da zaštite indijance od trgovaca robljem. U filmu se vrlo jasno pokazuju koreni kapitalizma, koji je nastao i do danas se održava kroz različite oblike robovlasništva i robovskog rada. Zasnovano na istinitim događajima. Zbog represije, previranja i siromaštva u Parizu je 1871 izbila narodna revolucija, koju su podržali revolucionari — komunisti i anarhisti. Narod je formirao Komunu, čija je struktura bila komunistička i koja je kasnije bila uzor drugim narodnim pobunama i ustancima. Nakon nekoliko nedelja vlast u Versaju poslala je vojsku koja je Komunu ugušila u krvi i masakrirala komunare. Većina glumaca su naturšcici, a ceo film je snimljen tokom trinaest dana i noći u jednoj napuštenoj fabrici u predgrađu Pariza. U ovom filmu je na prilično zabavan i istorijski dosta tačan način prikazan jedan od pokušaja gušenja Revolucije u Francuskoj. Svako ko se drzne da izađe iz okvira sistema biva vraćen na svoje mesto, živ ili mrtav. Ćerka poslednjeg upravnika Aleksandrijske biblioteke bila je filozofkinja, predavala je matematiku i astronomiju. Hypatia je živela u četvrtom veku i bila prva istaknuta matematičarka koju istorija pamti, inteligentnija i uticajnija od većine filozofa svog doba. Ovaj film govori i kako su hrišćani proterali Jevreje iz Aleksandrije, kako su razorili i spalili Aleksandrijsku biblioteku, uništili celokupno znanje antike i gurnuli svet u mračno doba koje je trajalo više od hiljadu godina. Zasnovano na istinitim događajima. Verovali ili ne, ovaj film je zasnovan na istinitim događajima. Ekspediciju je finansirao Kornelijus Vanderbilt, tajkun koji je kontrolisao parobrodski transport u Nikaragvi, jer u to vreme još nije bio prokopan panamski kanal pa se trgovina između Njujorka i San Franciska odvijala preko Nikaragve. Voker je zauzeo Nikaragvu, proglasio sebe predsednikom i vladao do 1857. Dan kada su Vokerove trupe poražene je danas nacionalni praznik u Kosta Riki. Ovaj psihodelični vestern u kome dominira nadrealna atmosfera ludila i potpunog rasula, zapravo je fenomenalna politička satira. Voker koji je očigledno zastupnik interesa krupnog kapitala sve vreme ide okolo i govori o miru, demokratiji i slobodi, a donosi očaj, smrt i ropstvo. U srži Vokerovog ludila je ideologija američkog imperijalizma, što se najbolje vidi u razlici između onoga što se stvarno dešava, načina na koji amerikanci na terenu doživljavaju tu stvarnost i slike koja se o svemu tome šalje u Ameriku. Već na početku filma obavešteni smo da je snimljen po stvarnim događajima, valjda zato što veći deo priče deluje potpuno neverovatno. I zaista, neki od najneverovatnijih događaja su začuđujuće istiniti, poput ponovnog uvođenja ropstva ili spaljivanja tadašnje prestonice, Granade koje je u filmu tako dobro prikazano da se po svojoj bezumnosti može uporediti sa Neronovim spaljivanjem Rima. Na kraju, Vokerov poslednji govor i kraj filma nas direktno vraćaju u sadašnje vreme — 1987. Zasnovano na istinitim događajima. Mladi monah se kao vodič pridružuje grupi hrišćaniskih vitezova koji imaju zadatak da ispitaju glasine o jednom udaljenom selu u močvari okruženoj velikom šumom koje je pošteđeno kuge, navodno zbog toga što je odbacilo boga i okrenulo se veštičarenju. Pošto nemaju novca dovijaju se na različite načine, po svaku cenu, ne birajući sredstava i ne obazirući se na društvene ili moralne norme, kao ni sudbine drugih ljudi, uključujući i svoje najbliže. Radnja je smeštena u poslednje godine XIX veka, u poljski industrijski grad Lođ. Realizam sa kojim Vajda prikazuje prljavi, zadimljeni grad, opasne fabrike, surovu kapitalističku logiku i ubogu radničku klasu u potpunom siromaštvu, na rubu života i smrti, dostojan je Diknsa, Zole i Gorkog. U improvizovanom zatvoru, koji ima elemente logora, zatvorena je veća grupa ljudi, ima tu dosta drumskih razbojnika, među njima se nalazi i grupa mađarskih pobunjenika sledbenika Sándor Rózsa , ali i veliki broj običnih seljaka. Austrijanci ne znaju ko je razbojnik, ko pobunjenik, a ko seljak, pa smišljaju najrazličitije oblike pritiska, ucene, psihološke igre, izdaju, okrutne manipulacije itd. Film sve ovo posmatra sa strane, hladno i distancirano, što nam omogućava da shvatimo distancu koju mučitelji, austrijski vojnici i oficiri, imaju u odnosu na svoje žrtve, kako na zatvorenike, tako i na njihove ponižene majke, žene i sestre koje svakodnevno donose hranu zatvorenicima. Čuveni mađarski reditelj Milkloš Janoš gradi, bez mnogo scena nasilja, korak po korak, mučnu priču o dehumanizaciji, bezobzirnoj represiji i ledeno hladnoj okrutnosti jednog suštinski kolonijalnog sistema koji je odlučio da locira i uništi svoje protivinike. I na kraju, fenomenalnim obrtom, pokazuje da je politički neprijatelj najveći neprijatelj. Njegov zadatak je da podstakne robove na pobunu, kako bi Britanija preuzela ovo ostrvo na kome se proizvodi dosta šećerne trske. Međutim, kada Britanci preuzmu ostrvo i formalno ukinu ropstvo, bivši robovi shvataju da je i najamni rad oblik ropstva i odlučuju da se ponovo pobune. Na jednostavan i razumljiv način Burn! Ovo se najbolje vidi u trenutku kada Hose Dolores, predvodnik pobune robova, negde oko polovine filma prestaje da bude oruđe ispunjenja britanskih interesa i postane istinski svesni istorijski subjekt koji tako postaje paradigma svesne i revolucionarne antikolonijalne borbe. I, Hose Dolores kaže da ako jedan čovek radi za drugoga, čak i ako se zove radnik, on je i dalje rob i to će uvek biti tako dok god postoje oni koji poseduju plantaže i oni koji poseduju samo mačetu kojom seku šećernu trsku za vlasnike plantaža. I, Hose Dolores kaže da ćemo morati da sečemo glave, umesto trske. Sloboda je nešto što ti… ti sam moraš uzeti za sebe. U njegovoj pozadini leži mozaik istorijskih činjenica i želeo bih da vam skrenem pažnju na neke od njih. Ostrvo Queimada je u kontekstu svetske situacije 1969. Spaljivanje celog ostrva da bi se pobedili gerilci je jasna referenca na Vijetnam i američku upotrebu napalma, Indokina je čak pomenuta i u filmu. Naš protagonist José Dolores izuzetno liči na vođu haićanske revolucije, Tusena Luvertira Toussaint Louverture u filmu čak postoji i eksplicitno poređenje između njih dvojice. Revolucija na Haitiju 1791. Zahvaljujući tome Haiti je postao druga samostalna država u Amerikama i prva savremena država kojom su upravljali ljudi poreklom iz Afrike. Vilijem Voker William Walker , u ovom filmu britanski agent, istorijski je bio bio američki avanturista i plaćenik koji je između ostalog 1855. Ekspediciju je finansirao Kornelijus Vanderbilt, tajkun koji je kontrolisao parobrodski transport u Nikaragvi, jer u to vreme još nije bio prokopan panamski kanal pa se trgovina između Njujorka i San Franciska odvijala preko Nikaragve. Voker je zauzeo Nikaragvu, proglasio sebe predsednikom i vladao do 1857. Dan kada su Vokerove trupe poražene je danas nacionalni praznik u Kosta Riki. Prvi deo XX veka, do 1945. Zasnovano na istinitim događajima. Postoje neke sličnosti sa slučajem Džimija Hofe, bivšim pokojnim predsednikom sindikata Timsters u SAD. U tom trenutku, Pereira je apolitični novinar u Lisabonu, ali to će se uskoro promeniti… 16 Der Rat der Götter 1950 — Rukovodstvo nemačke korporacije IG Farben učestvovalo je u dovođenju Hitlera na vlast, u pripremama za rat, profitirali su u ratu i od Nemačke i od Zapadnih saveznika, u Ninbergu su prošli nekažnjeno i nakon svega nastavili su da se bave istim poslom — zgrtanjem profita na razaranju i ljudskoj nesreći. Vrlo su zanimljivo prikazane etičke dileme naučnika koji rade na projektu. Istovremeno, u Sobiboru se 14. Ubrzo nakon toga, logor je zatovren. Zasnovano na istinitim događajima. Zasnovano na istinitim događajima. Međutim primirije i kraj rata nisu doneli mir, jer je 1922. Nažalost ovi prvi su izgubili. Ovo je priča o još jednoj izdanoj revoluciji. Zasnovano na istinitim događajima. Ovo je pre svega jako dobar prikaz pobune i narodne revolucije, vrlo dobro urađen i uverljiv, snimljen po uzoru na fotografije iz meksičke Revolucije. Sada verujem samo u dinamit. Pod snažnim utiskom Revolucije vraća se u SAD i pokušava da informiše ljude i pokrene ih na akciju. Zasnovano na istinitim događajima. Mesto dešavanja je Alabama, na američkom jugu, gde su rasna diskriminacija i predrasude veoma izraženi. Cela priča ispričana je iz perspektive advokatove šestogodišnje ćerke. Zasnovano na istinitim događajima. Međutim kada putujući cirkus dođe u Meksiko baš na vreme za Revoluciju, stvari se menjaju iz korena. U centru pažnje je priča o dečaku Genu i sudbini njegove porodice. Zasnovano na istinitim događajima. Priča ovog remek-dela je smeštena u Belorusiju, 1943. Zasnovano na istinitim događajima. Fenomenalan film, od prvih scena koje pokazuju masovna politička hapšenja i deprotacije anarhista i sindikalista početkom 1920tih u SAD, preko suđenja i odlične završnice. Zasnovano na istinitim događajima. Priča prati tri devojčice koje su silom odvojene od svoje majke i zatvorene u ustanovu koja je mešavina zatvora i internata. Zabranjeno im je da govore maternji jezik, naterane da se svakodnevno mole itd, odlučuju da pobegnu i da prepešače više od hiljadu kilometara do kuće. Zasnovano na istinitim događajima. Radnja se odmotava polako, ali vreme prolazi brzo zbog izuzetno napete atmosfere i tenzije koja traje od početka do kraja. Zasnovano na istinitim događajima. Narodnjaštvo je integrisalo težnju za političkom liberalizacijom sloboda organizovanja, štampe i govora, opšte pravo glasa, samoopredeljenje i težnju za ekonomskim oslobođenjem radništva i seljaštva ukidanje vojske, samoupravljanje, kolektivizacija zemljišnih poseda i fabrika , i u tom smislu se najviše oslanja na anarhizam. Nakon neuspeha Revolucije 1905. Ovaj film prati grupu socijal-revolucionara koji pokušavaju da ubiju moskovskog nadvojvodu. Zbog toga borbena gotovost nije bila na odgovarajućem nivou što je dovelo po potpunog sloma fronta i ogromnih gubitaka u ljudstvu i tehnici. Ovo je priča o herojskoj odbrani Brestovske tvrđave, utvrđenja koje se među prvima našlo na udaru prilikom nacističke invazije za Sovjetski savez. Branioci su izdržali duže nego što je očekivano i uspeli su da nanesu gubitke Nemcima — ovde je prvi put naređeno povlačenje nemačke vojske na Istočnom frontu. Zbog toga je Brest postao jedan od simbola sovjetskog otpora na početku rata. Zasnovano na istinitim događanjima. Sastavljen je od više kratkih priča koje dele istu temu i likove, a razdvojene su sekvencama originalnih filmskih novosti iz rata. Na taj način je stvoren veoma snažan kontrast između priča serviranih publici kod kuće u kojima su vojnici prikazani kao optimistični heroji i realnosti veoma teških uslova, iscrpljenosti, depresije, uzaludnosti, seksualne eksploatacije, crnog tržišta, ratnih profitera… Napravljen je u vreme kada su o Drugom svetskom ratu uglavnom snimane visokobudžetne epopeje, po atmosferi herojstva i optimizma veoma slične pomenutim filmskim novostima, a veći deo radnje ispunjavale su scene borbe. U ovom filmu fokus je stavljen na svakodnevni život, štaviše uopšte nema scena borbe, a iz većeg broja kratkih vinjeta gradi se atmosfera sveprožimajuće praznine i tihog očaja. Nekoliko nedelja nakon puštanja u biskope film je nakratko povučen da bi bio izmenjen, skraćen i praktično cenzurisan. Koliko je meni poznato, originalna necenzirisana verzija filma nije dostupna u slobodnoj cirkulaciji i ne može se nabaviti. Izvozna cena vune i druge robe drastično je pala po završetku Prvog svetskog rata, što je dovelo do smanjenja već bednih nadnica radnicima i seljacima. U Rio Galjegasu je Antonio Soto, španski anarhista, pokrenuo radničku organizaciju kao deo Radničke federacije argentinskih regiona FORA. Nakon što je udruženje zemljoposednika odbacilo radničke zahteve koji su između ostalog bili da se ne radi subotom, povećanje nadnica, bolja hrana itd FORA je odgovorila pozivom na generalni štrajk u celoj provinciji Santa Kruz. Tenzija između radnika i zemljoposednika se zaoštrila do uzimanja talaca i sporadičnih oružanih sukoba između radnika i policij. Kao rezultat svega ovoga došlo je do smene guvernera i raspoređivanja vojnih trupa iz Buenos Airesa tako da je postignut kompromis — radnici su predali vojsci svoje oružje, a zemljoposednici su prihvatili radničke zahteve. Situacija se nakon ovoga ne smiruje, naprotiv i nakon štrajka sukob se produbljuje kroz policijsku represiju, odmazdu zemljoposednika, obostrano nasilje, političke manipulacije i sukobe unutar radnika između anarhista i reformista. Represija jača hapšenjima, mučenjem i deportacijama radničkih delegata i istaknutih sindikalista, i na kraju eskalira u novi generalni štrajk praćen pljačkama, uzimanjem talaca i oružanim sukobima. Ponovo je poslata vojska, ovaj put ne da mirno reši sukob već da u krvi uguši radničku pobunu. Pukovnik Benign Héctor Varela uveo je pogubljenje streljanjem kao kaznu za učesnike štrajka. Članovi FORA-e su ubijani na licu mesta. Do kraja intervencije vojska je ubila 1500 radnika. Ovo je film o njihovoj borbi. Zasnovano na istinitim događajima. Eskadrila američkih B-25 bombardera stacionirana je na malom mediteranskom ostrvu nadomak Italije. Sa 25 misija povećao je na 35, a zatim na 50 itd, tako da niko ne uspeva da doživi rotaciju. Kapetan Josarijan je očajan jer gleda kako mu prijatelji ginu jedan po jedan i pokušava da bude proglašen ludim, a samim ti i nesposobnim za borbu. Tu na scenu stupa kvaka-22 — birokratski paradoks u kome, usled kontradiktornosti pravila, pojedinac ima samo jedan izbor, koji je unapred određen i na koji nikako ne može da utiče. Da bi doktor proglasio vojnika ludim, vojnik prvo mora da se obrati doktoru sa zahtevom da bude proglašen nesposobnim za borbu usled ludila, međutim u tom slučaju doktor ne može da ga proglasi ludim jer onaj ko traži da bude proglašen ludim ne može zaista biti lud. Dakle, ne postoji način da se izbegne borba, a pošto se broj potrebnih misija konstatno povećava, smrt se nameće kao jedini mogući ishod. Kvaka-22 nije birokratska greška, ona nije nastala slučajno. Naprotiv, reč je o svesnoj odluci da se pojedincu ostavi samo jedan izbor, čime mu se ne ostavlja nikakav izbor već mu se zapravo mogućnost izbora oduzima. To je metafora za političku volju zakonodavca koji sprovodi svoju nameru jednostavno zato što može da je sprovede. To je trenutak u kome komedija apsurda počinje da se pretvara u tragediju. Tamo gde se presecaju želja da se preživi po svaku cenu i nemogućnost da se izbegne smrt; tamo gde kontrolu preuzima tržište čiji zakoni ponude i potražnje svojom ledenom logikom pretvaraju sve međuljuske odnose u robu, a čoveka u monstruma; tamo u opustošenom pojedincu ostaje samo nemoćni očaj i osećaj beznadežne praznine. Film počinje na proleće 1945. U vatrenoj oluji koja je usledila izgoreo je veliki deo grada i poginulo je preko 8000 ljudi. Nakon što im je majka umrla od opekotina, četrnaestogodišnji Seita i njegova četvorogodišnja sestra Setskuo prelaze da žive kod tetke. Između njih ubrzo izbijaju nesuglasice, jer ih tetka usled ratnih nestašica hrane doživljava kao teret, tako da dvoje dece ubrzo odluče da se presele u napušteno sklonište… Ovaj jednostavan i veoma nežan animirani film na izuzetno potresan način govori ne samo o tragediji jednog nevinog detinjstva nemoćnog pred užasom rata, već i kanališe bol i očaj koji osećamo kada se suočimo sa činjenicom da živimo u civilizaciji koja je dopustila da se tako nešto dogodi, i koja to i dalje dopušta. Snimljeno po istoimenom romanu sa autobiografskim elementima, čiji je autor Akiyuki Nosaka. Zasnovano na istinitim događajima. Invazija je počela 22. Na ovom pravcu Vermaht je koncentrisao preko milion vojnika, 1700 tenkova i 14000 topova i minobacača. U uvodnoj špici naglašeno je da u filmu učestvuju samo stvarni ljudi, samo istinski junaci koji su zaista postojali i od početka je jasno da je koncipiran kao filmska lekcija iz istorije, štaviše kao film-spomenik braniocima Moskve, njihovim nadljudskim naporima i njihovom ogromnom heroizmu. Film otvara vrlo zanimljiva pitanja — razlike između taktičkog i strateškog nivoa promišljanja situacije i vođenja politike, razlike između pobede u jednoj bici i pobede u ratu. Činjenica je da su Sovjeti svesno žrtvovali stotine hiljada ljudi kako bi istrošili nemačku stratešku inicijativu i kupili vreme, nekoliko nedelja koje su im nedostajale, posebno u oktobru i novembru 1941. Vreme koje su ovako krvavo platili bilo im je potrebno da pripreme odbranu, dopreme sveže trupe sa istoka, evakuišu privredu … i odigralo je veoma bitnu ulogu u ishodu rata. Međutim, neke žrtve koje su mogle biti izbegnute predstavljene su u ovom filmu kao svesne, nužne i neizbežne, pogotovo u vezi sa katastrofalnim sovjetskim porazima prilikom bitke za Kijev u septembru 1941. Uprkos ovim racionalizacijama koje kvare utisak, film je veoma interesantan, informativan i poučan. Zasnovano na istinitim događajima. Na Vanzi sastanku nije doneta odluka o Holokaustu, jer je januaru 1942. Holokaust već uveliko bio u toku — od pomora Jevreja u getima i logorima do masovnih streljanja i ubijanja gasom. Glavni cilj SS-a prilikom organizovanja ovog sastnaka bilo je dobijanje bezuslovnog pristanka i pune saradnje svih ostalih grana nemačke države u planu koji je bio unapred pripremljen i razrađen od strane SS-a. Tema filma Conspiracy je upravo ovaj sastanak, od početka do kraja, koji su organizovali i kojim su dominirali prominentni SS oficiri, general Rajnhard Hajdrih i pukovnik Adolf Ajhman. Film se u veoma velikoj meri oslanja na zapisnik sa sastanka i drugi dokumentarni materijal, čak su i dijalozi rekonstruisani na osnovu saslušanja Ajhmana prilikom suđenja 1961. Verovatno ste nekad pogledali film o nacističkim logorima ili videli dokumentarne snimke na kojima se mešaju prizori hiljada golih mršavih leševa koje guraju bageri sa snimcima dehumanizovanih, izmučenih logoraša na ivici života i smrti. Ako ste se ikada zapitali ko su bili neljudi koji su to organizovali i kako su mogli da smisle tako nešto, ovaj film će vam dati prilično dobar odgovor na ta pitanja. Uglavnom u filmovima instinktivno tražimo dobre i loše likove, neke koje podržavamo i sa kojima možemo da saosećamo, i one druge koje neprihvatamo i osuđujemo, ali ovde toga nema, ovde su svi monstrumi. Zaista, u ovom filmu nema pozitivaca i negativaca, svi oni su deo istog zločinačkog sistema, samo što imaju različite perspektive i različite prioritete. Obratite pažnju na hladnoću, poslovnost i jednostavnost ovog sastanka na kome je doneta odluka sa takvim posledicama. To je atmofera korporativnih i državnih sastanaka na kojima se donose takve odluke, na kojima se i danas donose odluke koje imaju tragične posledice za živote miliona ljudi. Kada je film napravljen, 1925. I zaista, kada danas gledamo ovaj film teško je poverovati da je snimljen davne 1925. Međutim, Oklopnjaču Potemkin nikako ne treba posmatrati kao neki muzejski eksponat. Danas, kao i pre skoro sto godina, ona zove na pobunu protiv ugnjetavanja i represije, a njena snažna propagandna poruka nosi energiju ne samo prošlih već i budućih revolucija. Sergej Ezenštajn je 1918. Ezenštajn je želeo da uzburka emocije i inspiriše gledaoce svojih kratkih filmova i tako stavi novu umetnost, kinematografiju, u službu revolucije. Ubedljivo najsnažniji i najdugotrajniji efekat postigli su njegovi dugometražni filmovi Štrajk, Oktobar i iznad svih Oklopnjača Potemkin koja je ubrzo po izlasku inspirisala stotine hiljada gledalaca, a među njima i stotine budućih reditelja. Luis Bunjuel je izjavio da mu je ovaj film promenio život i presudno uticao na njegovu odluku da postane filmski reditelj. Istorijski, pobuna mornara na ruskom vojnom brodu Potemkin od 27. Tokom Rusko-Japanskog rata 1904-05 veći deo mornara Crnomorske flote prebačen je na Pacifik, a na brodovima su mahom ostali neiskusni regruti i manje sposobni oficiri. U takvoj situaciji Centralni komitet Socijaldemokratske organizacije Crnomorske flote, poznat pod skraćenicom Centralka Tsentralka doneo je odluku o započinjanju priprema za istovremenu pobunu na svim brodovima Crnomorske flote. Prva pobuna buknula je upravo na Potemkinu, kada je 27. Mornari su posle kraće borbe preuzeli kontrolu nad brodom i isto veče uplovili u Odesu sa razvijenom crvenom zastavom. Zasnovano na istinitim događajima. Drugi deo XX veka 1945-1990 44 Mississippi Burning 1988 —Dva agenta FBI dolaze u Misisipi da istraže nestanak troje aktivista za prava crnaca i suočavaju se sa zidom ćutanja i KKK. Zanimljiv prikaz kako fašističkih tako i policijskih metoda. Zasnovano na istinitim događajima. Zasnovano na istinitim događajima. Zasnovano na istinitim događajima. Zasnovano na istinitim događajima. Zasnovano na istinitim događajima. Franko je i dalje na vlasti i čeličnim stiskom drži celu zemlju u pokornosti, ali je već ostareo i priprema Karera Blanka za svog naslednika. Međutim, baskijska urbano-gerilska organizacija ETA planira atentat na Karera… Zasnovano na istinitim događajima. Zasnovano na istinitim događajima. Veoma realistično urađen, ovaj film je bio ignorisan i skoro zabranjen u Britaniji, da bi svega nekoliko meseci nakon što je u Britaniji žigosan kao potpuni promašaj, dobio oskara za najbolji dokumentarni film. Kako su revolucionari završili ubijajući nevine civile u terorističkim napadima? Kako su totalni amateri, neumereni u svemu i bez ikakve strategije, postali najtraženiji svetski teroristi sa bazama u Istočnom Berlinu i Budimpešti, finansirani od Arapa, pod zaštitom Štazi i KGB? Zasnovano na istinitim događajima. Film pokriva period intenzivne urbano-gerilske aktivnosti u glavnom gradu Alžira od 1954. Nakon serije bombaških napada i mnogih atentata, Francuska uvodi vanredno stanje i šalje padobransku diviziju na čelu sa generalom Žakom Masuom, koji preuzima kontrolu nad svim ostalim oružanim snagama i masovno koristi brutalno mučenje kako bi suzbio pobunu. Ovo je jedan od najboljih antikolonijalnih filmova i veoma je realističan, posebno prikaz urbano-gerilskog ratovanja. Zanimljivo je da Jasef Sadi, jedan od lidera FLN-a, igra samog sebe. Zasnovano na istinitim događajima. Zasnovano na istinitim događajima. Tompsona i njegovog advokata, obojice potpuno odvaljenih od svih mogućih i nemogućih droga u atmosferi ranih sedamdesetih u SAD, obojenih gorkim porazom studentskog pokreta i pokreta za ljudska prava. Zasnovano na istinitim ljudima, koji su bili na ozbiljnim drogama. Kako se film bliži kraju sve je nejasnije ko je gnusniji, neonacisti ili FBI. Bilo bi vrlo zanimljivo videti sličan rad koji bi obrađivao neke od događaja na prostoru bivše Jugoslavije. Zasnovano na istinitim događajima. Na dosta neobičan način u ovom filmu je izuzetno snažno pokazana sva neljudskost fašističkih monstruma. Zasnovano na istinitim događajima. Inteligentan i nepretenciozno urađen film, koji uverljivo prenosi tenziju i stalnu atmosferu napetosti, intrige, iščekivanja. Da bi saznala više o njemu, ona pronalazi njegovog sina Mačeja. Događaji opisani u filmu odvijali su se tokom ili neposredno pred snimanje 1980. Zasnovano na istinitim događajima. Zasnovano na istinitim događajima. Njegova žena pokušava da ga nađe, a uskoro joj se pridružuje i njegov otac, konzervativac koji ne podržava ideje svoga sina. Zasnovano na istinitim događajima. Ta ušteda mogla bi da košta na stotine hiljada ljudskih života, ali oni će uraditi sve da zataškaju i sakriju od javnosti sve incidente. Stvarne nesreće poput Černobilja i nedavnih događaja u Japanu jasno pokazuju da su glavni uzroci stvarnih nuklearnih katastrofa upravo neznanje, nedovoljna bezbednost, nemar, težnja da se posao otalja i želja da se uštedi…. Zasnovano na istinitim događajima. Zasnovano na istinitim događajima. Obojica su politički zatvorenici, ali malo toga ih spaja. Pošto su upućeni jedan na drugoga vremenom postanu sve bliži, bolje se razumeju i nauče da poštuju jedan drugog. Film obuhvata i narastanje tenzije između SAD i Sovjeta, početak rata i kratak period od par nedelja nakon razmene celokupnih nuklearnih arsenala. Osim ličnih priča koje su dosta razrađene, u filmu se govori i o širem društvenom planu. Štaviše u filmu ljudi pokušavaju da se zaštite i ponašaju na načine opisane u ovim uputstvima, sa katastrofalnim posledicama. Takođe je dato i dosta statističkih podataka i predviđanja za slučaj opšteg nuklearnog rata, a prikazani su i pokušaji prilagođavanja državnog aparata novonastaloj situaciji, čega nema u filmu The Day After. I vremenski period koji je pokriven je duži, jer se na kraju govori i o stanju jednu deceniju nakon rata. Pandur je naravno totalni autoritarni kreten koji zaustavi desetak ljudi, oduzme im ključeve od kola i natera ih da od jednog kamiona naprave sklonište u slučaju da dođe do napada? Pošto ni pandur ni građani ne znaju mnogo o atomskoj bombi sve vreme proizvoljno špekulišu o tome kolika je opasnost, koliki je domet eksplozije itd. Ovo bi bila zabavna komedija situacije, da nije urađena kao ozbiljan film u kome tenzija konstantno raste, pa smešak brzo zamenjuje neverica ili hladni užas. On je uočio mnoge nedoslednosti u prvobitnoj istrazi, doveo u pitanje zvaničnu priču po kojoj je atentator delovao sam i na svoju ruku, i malo po malo uspeo da razotkrije džinovsku zaveru u kojoj su učestvovali funkcioneri CIA i vlasnici vojno-industrijskog kompleksa. Zasnovano na istinitim događajima. U međuvremenu uprava fabrike pokušava da natera radnike da rade brže, kako bi proizveli više, u fabrici žuti sindikat preti štrajkom, a studenti propovedaju revoluciju. Ovaj film pokazuje atmosferu u Bolonji početkom 1977, neposredno pred pobunu koja je buknula nakon što je policija pucala na studentskim protestima i ubila jednog studenta. Zasnovano na istinitim događajima. Tema predstave je istraga par dana nakon što je Đuzepe Pineli, anarhista i železničar, bačen sa četvrtog sprata policijske stanice u Milanu od strane inspektora koji su ga ispitivali u vezi sa bombom postavljenom na trgu Piazza Fontana. Naknadno je utvrđeno da su bombu postavili fašisti, u okviru strategije dizanja tenzije, iza koje su stajale tajne službe Italije i NATO. Za više informacija o strategiji dizanja tenzije preporučujem dokumentarac Operation Gladio. Zasnovano na istinitim događajima. Zasnovano na istinitim događajima. Film pretenduje da događaje prikaže objektivno, i tehnički je veoma dobro urađen,. Akteri nisu jednodimanzionalni, i nema dobrih i loših već svi postupaju u skladu sa svojim uverenjima i ideologijom, i svako je u stanju da uradi bilo šta. Zasnovano na istinitim događajima. Uprkos njihovoj očiglednoj nevinosti tužilaštvo je odlučno da ih osudi. Ceo proces je dosta dobro prikazan, od brutalnih policijskih saslušanja pa nadalje. Zasnovano na istinitim događajima. U fokusu filma je Đulio Andreoti Giulio Andreotti koji je bio član parlamenta od samog početka 1946. Kao jedan od vodećih demohrišćana uvek je bio u samom centru svih zbivanja i naravno upleten u nebrojene zavere, skandale, zataškavanja, zločine itd. Klupko se odmotava i počinju suđenja. Veoma dinamično i informativno. Zasnovano na istinitim događajima. Put vodi samo do naftne bušotine, pruga ne postoji, a avion je jedino prevozno sredstvo, međutim niko od nih nema novca za kartu. Zapravo jedva imaju para da ne umru od gladi. Kada dođe do požara na naftnoj bušotini, kompanija koja vadi naftu treba da preveze nekoliko stotina kilograma nitroglicerina, potrebnih za gašanje požara, po veoma lošem putu i nudi veliku svotu novca vozačima koji se jave da obave ovaj strahovito opasan posao. Iako je policija u početku tvrdila da je dotični mladić okoreli terorista i pljačkaš banaka, ispostavlja se da je zapravo antimilitarista i prigovarač savesti koji je dezertirao i usput ukrao pare za plate nekim oficirima. No, u fokusu filma je sprega između policije i medija, u kojoj oni razmenjuju poverljive informacije do kojih su došli, i pokazuje kako mediji često objavljuju iskrivljene ili potpuno izmišljene priče. Veoma dobro je prikazan medijski linč i teror koji buržoaski mediji sprovode nad nezaštićenim pojedincem, kao i uloga medija, jednog od najbitnijih državnih ideoloških aparata, u očuvanju sistema. Duboka mržnja prema političkom sistemu i snažna potreba da se sistem što brže sruši bile su suočne sa nedostatkom ozbiljne strategije i nemogućnošću da se bilo šta zaista promeni. Film prati dve sestre, obe feministkinje i učesnice novih društvenih pokreta, koje su izabrale različite pravce borbe protiv sistema. Jedna je novinarka u feminističkom nedeljniku i bori se za pravo na abortus, a druga se priljučuje urbanoj gerili i okreće oružanoj borbi. Kroz njihove složene odnose i diskusije, nazire se sukob između dve struje pokreta — novinarka smatra da je izabrala teži put jer svakodnevno naporno radi na organizovanju žena i kolektivnoj svesti što je po njenom mišljenju mnogo teže i ozbiljnije od postavljanja bombi i političkih otmica, a gerilka optužuje sestru da je mekana i da nema dovoljno hrabrosti za istinsku borbu, smatra da se ova zadovoljava mrvicama koje joj sistem baca i zahteva usluge i pažnju od sestre, smatrajući da joj sve što traži pripada zato što je sa reči prešla na dela. Film je delimično baziran na priči o sestrama Kristini i Grudrin Enslin, koja je bila članica RAF-a. Zasnovano na istinitim događajima. U osnovi ove politike je bila strategija stvaranja pojasa anti-komunističkih zemalja od mediterana do dalekog Istoka. Cilj je bio sprečiti širenje uticaja Sovjetskog saveza i posebno izlazak na topla mora. Ukoliko se ovo razume, lakše je shvatiti i celokupan američki angažman u Vijetnamu i ostatku Jugoistočne Azije. Protagonista filma je izuzetni mladi analitičar, koji je subjekt američke hladnoratovske ideologije širenja liberalno-demokratskih vrednosti i opasnosti od komunističkog domino-efekta. Njegova najveća želja je da doprinese pobedi Amerike i zbog toga počinje da radi za RAND korporaciju, jedno vreme radi za Pentagon, odakle se ponovo vraća u RAND i odlazi u Vijetnam da bi na licu mesta proveravao izveštaje koji se šalju, kako bi povećao tačnost podataka koje dobijaju analitičari u Americi. Međutim, kada je dospeo u centar dešavanja, u srce ideologije, shvatio je koliko su izvešaji lažirani, da niko zapravo ne zna šta se stvarno dešava i da je politika koja se vodi potpuno pogrešna. Njegovo razočarenje se nastavlja i nakon povratka kući, kada je njegov izveštaj stavljen u fijoku; ovo razočarenje se produbljuje kada dođe u posed velikog internog vojnog izveštaja na preko 7000 strana u kome se jasno vidi istina o angažmanu u Vijetnamu. Nakon što je bezuspešno kontaktirao razne liberalne političare nudeći im dokumente do kojih je došao, odlučuje da o podatke učini javim i daje ih novinarima… Zasnovano na istinitim događajima. Dok je svet slavio pobedu nad Nacizmom u alžirskoj provinciji Setif došlo je do sukoba između stanovništva i francuske žandarmerije, čiji je bilans bio preko 40. Nakon masakra u Setifu braća su se raštrkala po svetu, da bi ih mnogo godina kasnije u Parizu spojila borba za slobodu alžirskog naroda. Ovaj film baca svetlo na jedan od manje poznatih tokova istorije, jer iako je glavna borba za oslobođenje Alžira od francuskog kolonijalizma 1956-1962 vođena u Severnoj Africi, mnogi alžirski emigranti širom Francuske uzeli su učešća u antikolonijalnom organizovanju i protestima, ali i sukobima sa francuskim vlastima. Jedan od glavnih uzroka političke nestabilnosti u Severnoj Irskoj je bila diskriminacija katolika Iraca od strane vladajućih protestanata britanskih lojalista. U dekolonijalizaciji, koja je usledila nakon Drugog svetskog rata, jedni su videli nadu za priključenje Irskoj, a drugi opasnost zbog dodatnog opadanja Britanije. Krajem šezdesetih u Severnoj Irskoj se rađa pokret za ljudska prava po ugledu na SAD, ali i različite paravojne organizacije, a društvena previranja eskaliraju nakon što je Britanija uvela vojnu upravu koja je trajala od 1969. Pripadnici irskih paravojnih organizacija zahtevali su da u zatvoru imaju status ratnih zarobljenika, a britanska vlada je smatrala da su obični teroristi. Oko 340 zatvorenika je protestovalo u početku odbijanjem da nose zatvoreničke uniforme da bi se na kraju, usled kontramera zatvorskih vlasti i eskalacije protesta, došlo do velikog štrajka glađu u kome je umrlo deset od ukupno dvadeset tri štrajkača glađu. Britanka vlada, sa Margaret Tačer na čelu, bila je odlučna da slomi štrajk i da ne ispuni zahteve štrajkača, ali su nakon štrajka zahtevi ipak ispunjeni: 1. Da ne nose zatvoreničku uniformu 2. Da ne moraju da rade u zatvoru 3. Pravo da se slobodno organizuju sa drugim zatvorenicima u obrazovne i rekreativne svrhe 4. Pravo da nedeljno imaju jednu posetu, paket i pismo 5. Potpuni oporavak od posledica štrajka glađu. Zasnovano na istinitim događajima. Pošto se ovo dešavalo neposredno pred drugi krug predsedničkih izbora u Francuskoj, političari su radi sticanja dodatnih političkih poena odlučili da prekinu pregovore i krizu s taocima razreše spektakularnom akcijom elitnih vojno-policijskih jedinica, ne obazirući se na rizik po živote talaca. U akciji je ubijeno 19 otmičara, a autopsijom je utvrđeno da je većina pogubljena iz neposredne blizine, nakon zarobljavanja. Nekoliko meseci nakon ovog događaja postignut je sporazum kojim je započet proces osamostaljenja Nove Kaledonije koji i dalje traje , a svi učesnici u otmici su amnestirani i obustavljena je svaka dalja istraga o smrti 4 žandarma i 19 boraca za nezavisnost. U Novoj Kaledoniji se nalazi četvrtina svetskih zaliha nikla. Zasnovano na istinitim događajima. Tompsonu, po njegovom istoimenom delimično autobiografskom romanu. Mladi pisac u potrazi za poslom i inspiracijom dolazi u Puerto Riko i počinje da radi u lokalnom dnevnom listu. Osuđen na pisanje o besmislicama, suočen sa korupcijom o kojoj je primoran da ćuti, pijan provodi veći deo dana. Lutajući kroz ponore autodestrukcije uspeva da sagleda celinu i spozna istinu o društvu sazdanom od nepomirljivih protivurečnosti, i na kraju nalazi dugo traženu inspiraciju. Veoma kompleksan i dinamičan špijunski triler smešten u sredinu 1970tih godina. Gledalac je od početka filma za stolicu zakovan sveprisutnom tenzijom čiji se izvor na prvi pogled ne vidi i mučnim predosećanjem izdaje, nezamislive ali naslućene. Film je delimično zasnovan na istinitim događajima iz 1960tih. Prilikom hapšenja ubio je pripadnika španske žandarmerije. U atmosferi dugotrajnih društvenih previranja i političke odmazde nakon što je ETA ubila španskog premijera Karera Blanka, Salvador je osuđen na smrt i pogubljen u 26-toj godini. On je poslednja osoba na kojoj je u Španiji izvršena smrtna kazna garotom. Zasnovano na istinitim događajima. Nakon nekoliko godina napušta CIA i vraća se u rodni Čikago kao socijalni radnik, ali se ispostavlja da namerava da znanje koje je stekao iskoristi za pokretanje revolucije protiv rasističkog sistema u SAD. Reditelju nije dozvoljeno snimanje u Čikagu, a film je veoma brzo nakon premijere nestao iz bioskopa zbog pritiska FBI na distributere. Original je sačuvan pod lažnim imenom i postao je javno dostupan tek 2004. Iako je film pomalo linearan i stereotipan, politička poruka je veoma jaka, a obespravljenost i bes koji stoje iza priče i danas su veoma aktuelni. Na ovim saslušanjima ljudi su ponižavani i primoravani, kako bi spasili svoje karijere, da navode imena svojih prijatelja i poznanika koji su u bilo kom trenutku imali bilo kakve simpatije za komunizam. Na samom početku ovih saslušanja deset ljudi je odbilo da svedoči pozivajući se na slobodu govora i okupljanja, nakon čega su u sudskim postupcima za nepoštovanje Kongresa osuđeni na zatvorske kazne. Tako je holivudska filmska industrija postala deo represivnog aparata koji je uništio hiljade života, a stotine filmskih radnika ostavio bez posla i dostojanstva. Mnogi od njih, poput Čarlija Čaplina i Orsona Welsa, napustili su SAD i svoj rad nastavili u Evropi. Glavni protagonista ovog filma, koji se odvija u ranim 1950tim godinama, je režiser suočen sa izborom: ili će izdati svoje prijatelje ili će ostati bez posla, a sva vrata industije zabave će biti zatvorena za njega. Njih su mučili i zlostavljali, brutalno silovali i na kraju ubili sedmoro. Imali su između 16 i 18 godina. Ovo je film o njima. Zasnovano na istinitim događajima. Oni su poznavaoci skupe hrane i pića, umeju da uživaju bez žurbe, mogu da dozvole sebi bizarne hirove, a problemi koje imaju su uglavnom banalni. Odlikuje ih ležernost onih koji znaju da mogu, fleksibilnost koju obezbeđuje novac i tuđ rad, kao i monstruozna opuštenost onih koji znaju da imaju nenadoknadivu prednost u odnosu na obične ljude. Ovaj film govori o procesu iz 1952. Lik glavnog protagoniste — Anton Ludvik, alias Žerar, baziran je na Arturu Londonu, veteranu Španskog građanskog rata i Francuskog pokreta otpora, koji je u trenutku hapšenja bio zamenik ministra sponjih poslova Čehoslovačke i visoki funkcioner KPČ. Prikaz staljinističke torture i isleđivanja uhapšenih u okviru priprema za namešteno političko suđenje je veoma realističan. Zasnovano na istinitim događajima. U znak protesta studenti okupiraju upravnu zgradu u kojoj se nalazi rektorova kancelarija. Ove pobunjene studente uglavnom odlikuje mladalački polet i plitka analiza prepuna opštih mesta. Oni su uglavnom zbunjeni, više su liberali nego revolucionari, ali i to je opasno po sistem u situaciji raširene društvene nepravde i agresivnog rata, nepravednog čak i po kriterijumima vlasti koja ga je započela, kada se otvoreno gaze proklamovane liberalne vrednosti demokratije i slobode, a potpuna licemernost i korumpiranost sistema postaju očigledni. Univerzitetska uprava odlučuje da pozove policiju i nacionalnu gardu da intervenišu i izbace studente iz okupirane zgrade, a ovi odlučuju da pruže nenasilan otpor… Zasnovano na istinitim događajima. Kamiondžije formiraju veliki protestni konvoj kojim uspevaju da skrenu pažnju javnosti na policijsko maltretiranje i druge probleme sa kojima se suočavaju. Film je nastao u vreme velike popularnosti nezavisnih kamiondžija u SAD. Nakon što je film snimljen, hiljade kamiondžija su učestvovale u štraku i nasilnim protestima tokom energetske krize 1979. U ovom sjajnom Alžirskom filmu, režiser Mohammed Lakhdar-Hamina je uspeo da prikaže suštinu kolonijalne vladavine i mnoge apsekte otpora kolonijalizmu — od spontanog do organizovanog otpora; od neuspeha parlamentarne opozicije do neminovnosti oružane borbe. Društvene okolnosti i događaji koji su prethodili, i na kraju doveli do Alžirske revolucije u ovom filmu su prikazani iz ugla jednog Alžirskog seljaka. Na početku filma, krajem 1930tih, on odlučuje da napusti svoje selo koje je pogođeno teškom sušom zbog toga što su Francuzi branom pregradili reku, i odlazi u grad očekujući da će tamo naći bolji život za sebe i svoju porodicu. Priča se proteže na period od preko 15 godina — od suše, gladi, tifusa, preko Drugog svetskog rata, i potonjeg statusa quo čuvanog represijom i manipulacijom, ali i organizovanog otpora, francuskih zatvora, sve do 1. Izleda da je po sredi zataškavanje na najvišem nivou i nakon što tajna služba počne da se interesuje za njega svaki dalji korak postaje sve opasniji. Izuzetan triler u kome vešto građena tenzija čini da se osećaš kao da tebe prate, slušaju, vrebaju… 105 1985 — Izuzetan film o mafiji u Južnoj Italiji na prelazu iz 1970tih u 1980te. Na početku filma piše kako se autori nadaju da će gledaoci ojačati veru u neophodnost države i zakona kao jedinih pravih zaštitnika građanskog života. Međutim, gledanje filma nameće misao da razlike između ilegalne mafije i legalne vlasti i nisu toliko velike. Mafija ne dovodi u pitanje vlast nego se takmiči sa njom i pokušava da podražava neke njene funkcije poput prikupljanja poreza, pružanja sigurnosti i uređivanja poslovanja. Vlast se uglavnom oslanja na vladajuću ideologiju i pristanak, ali je više nego spremna da posegne za nasiljem kada je ugrožena, a u na jugu Italije vlast je vrlo često koristila mafiju za svoje prljave poslove, pogotovo protiv radničkih sindikata i drugih pokušaja organizovanja radničke klase. Rafael Kutolo je bio harizmatični kriminalni šef koji je u Napuljskoj regiji tokom 1970tih fomirao novu kriminalnu organizaciju po ugledu na tradicionalnu Kamoru s kraja 19. Reformisana Kamora je nove članove regrutovala po zatvorima i među nezaposlenom omladinom, bila je veoma agresivna i imala je jaku hijerarhijsku strukturu, a uporište je nalazila u lokal-patriotizmu, izraženoj međusobnoj solidarnosti, katoličanstvu i političkom konzervativizmu. Ovaj film govori o usponu i padu reformisane Kamore, koja se brzo širila zahvaljujući svojoj strukturi i bezobzirnosti, a propala je zbog nerazumevanja šire političke slike, veoma loših političkih procena, neosnovane megalomanije i generalnog gubljenja dodira sa realnošću. Zasnovano na istinitim događajima. Tada su britanski vojnici otvorili vatru na protestni marš Asocijacije za ljudska prava protiv zatvaranja ljudi bez sudskog naloga i suđenja koje je britanska administracija uvela godinu dana ranije i ranili 26 nenaoružanih civila od kojih je 13 bilo na mestu mrtvo ili umrlo ubrzo po ranjavanju. Ovo je za posledicu imalo porast uticaja i veliko omasovljenje IRA-e. Krvava nedelja je jedan od najznačajnijih događaja u tokom previranja u Severnoj Irskoj. Zasnovano na istinitim događajima. Stonewall je bio gej bar u Grinič Vilidžu u koji su dolazili najsiromašniji sa margina gej zajednice, transvestiti, mladi gej beskućnici, muške prostitutke itd, i istovremeno je bio jedini gej bar u Njujorku u kome je bilo dozvoljeno igranje. Gejevima je u to vreme u Americi generalno malo šta bilo dozoljeno: U godinama neposredno nakon Drugog svetskog rata više hiljada ljudi je izgubilo poslove u vojsci i državnoj upravi zbog sumnje da su gej. Policija je vršila konstantne racije na gej barove, zatečeni gosti su hapšeni, njihove slike objavljivanje u novinama. Paraleno sa tim, 1960te je obeležio uspon mnogih progresivnih i oslobodilačkih pokreta, i bilo je samo pitanje kada i kako će se ogromna patnja, nezadovoljstvo i diskriminisanost gej zajednice preliti u borbu za jednaka prava. To se desilo kada su se prilikom policijske racije na Stonewall gejevi spontano suprotstavili policiji, što je bila varnica koja je dovela do velikih nereda, ali i do formiranja aktivističkih organizacija, prvo u Njujorku a zatim i u mnogim drugim gradovima. Godinu dana kasnije, 28. Preporučujem da za više informacija pročitate veoma informativan članak na Wikipediji na ovu temu. Zasnovano na istinitim događajima. U fokusu filma su događaji u Čikagu, leta 1968. Film je snimljen iz perspektive TV kamernana i mi zajedno sa njim doživljavamo protivrečnosti njegovog posla i društvene uloge — on je istovremeno najamni radnik zaposlen u medijima, komunikator koji oblikuje i plasira medijske poruke, i žrtva medijske obmane i manipulacije. Kroz priloge koje snima prolazimo sa njim kroz protivrečnosti društva u kome živi. Od obuke i sistematske indoktrinacija mladića u nacionalnoj gardi za razbijanje nereda i obračun sa demonstrantima, preko razgovra u crnačkom getu u kome se susreće rasno i klasno osvešćene ljude koji dekonstruišu rasne odnose i medijske stereotipe, izvrću naglavce svaku rečenicu i dovode u pitanju ustaljene fraze. Svaki dijalog se pažljivo gradi, svaka scena i rečenica učestvuju u fenomenalnoj izgradnji atmosfere mučnog razočarenja. Od trenutkna kada kamerman saznaje da stanica već godinu dana pušta FBI i policiju da pregledaju sve snimke već razumemo da je u njegovim očima sistem izgubio svaki legitimitet. Zasnovano na istinitim događajima. Anonimni izvor iz FBI, pod nadimkom Duboko grlo, počeo je da novinarima odaje informacije iz kojih se naslućivalo da se iza celog događaja krije nešto mnogo ozbiljnije, ali je njima u početku bilo vrlo teško da poveruju i shvate razmere svega toga. Tokom njihove istrage ovaj slučaj je od običnog provalništva izrastao u jedan od najvećih političkih skandala koji su ikada potresli SAD. Ispostavilo se da se Komitet za reizbor predsednika Ričardna Niksona bavio ozbiljnim političkim podmetačinama i prljavim igrama, a da su Ministarstvo pravde, FBI i CIA upleteni njihovo zataškavanje. Klupko je nastavilo da se odvija sve dok nije postalo jasno da su u celu stvar upleteni najviši zvaničnici Bele kuće, ali i predsednik Ričard Nikson lično. Film Svi predsednikovi ljudi snimljen je 1976, četiri godine po izbijanju Votergejt skandala i samo dve godine nakon što je Ričard Nikson bio primoran da zbog toga podnese ostavku i time postane jedini američki predsednik koji je podneo ostavku. Film je dobio vrlo veliku pažnju javnosti, i izvršio ogroman politički uticaj na tadašnju Ameriku, postavio nove standarde novinarstva i postao jedan od komercijalno nauspešnijih političkih filmova u istoriji. Zasnovano na istinitim događajima. Zaplet je jednostavan: direktoru Koka-Kole u Zapadnoj Nemačkoj u goste dolazi ćerka njegovog šefa iz SAD koja se ubrzo zaljubljuje u komunistu iz Istočnog Berlina. To je situacija koja je pokretač ovog duhovitog i dinamičnog filma koji je sjajno uhvatio duh vremena i kroz majstorske dijaloge vrlo efektno doveo u pitanje vladajuće narative, kako istočne tako i zapadne. Billy Wilder, Austrijanac jevrejskog porekla koji je 1933. Štaviše, izgradnja zida započeta je tokom snimanja filma u Berlinu, u noći 13. Istraga koja sledi dodatno će povećati tenzije, u nezaustavljivoj sprirali zataškavanja, razočarenja, zastrašivanja, gneva, represije i otpora. Osnovu priče filma Z čini dokumentarna dramatizacija političkog ubistva Gligorisa Lambarkisa koji je bio grčki poslanik, levičarski političar, sportista i lekar koji se borio protiv militarizma i za nuklearno razoružanje, a ubili su ga desničari na način prikazan u filmu. Usledila je ogromna reakcija javnosti i naroda. Njegova sahrana u Atini pretvorila se u masovne demonstracije protiv desničarske vlade na kojima je učestvovalo preko 500,000 ljudi. Istraga koju je vodio Kristos Sarcetakis otkrila je duboku povezanost policije i vojske sa pro-fašističkim organizacijama. Sarcetakis je postao simbol integriteta zbog načina na koji se suprotstavio pritiscima, odbio zataškavanje i sproveo istragu do kraja. Nakon uspostavljanja vojne hunte 1967. Od ubistva Lambarkisa 1963, preko vojne hunte 1967. U ovom sloganu sažet je ne samo protest protiv ubistva Lambarkisa, već i spremnost na borbu protiv vojne hunte i otpor čitavom sistemu koji je uspostavljan 1949. Zasnovano na istinitim događajima. U filmu vrlo jasno vidimo kako krupni kapital štiti svoje interese i pritiska političare, koji zatim pritiskaju visoke vojne oficire, koji izdaju naređenja i šalju obične vojnike da ginu za interese krupnog kapitala Prilično je neuobičajeno za jedan Holivudski film da ovako jasno vidimo da se u ratu, i kapitalizmu uopšte, najbolje snalaze psihopate i ljudi koji su se odrekli svoje ljudskosti ili je aktivno suzbijaju, a da unapređenja i krvavo ordenje dobijaju ubice i zločinci u službi države. Iako se rasplet filma odvija u Alžiru, film otvara opsada Dijen Bijen Fua, ključna bitka prvog Indokineskog rata, anti-kolonijalnog sukoba u Indokini današnji Vijetnam u kome su snage Vieth Mina porazile francusku vojsku. Zamnimljivo je da je Alain Delon, koji tumači lik francuskog oficira koga sopstveni integritet dovodi u sukob sa pretostavljenima, zapravo učestvovao u Indokineskom ratu u koji je dobrovoljno otišao 1954. Ovaj oružani sukob je trajao od 1946. Nakon toga, u njemu se raste gađenje prema sistemu Aparthejda, on shvata pravu prirodu poretka, okreće se protiv sistema i postaje pljačkaš banaka. Zasnovano na istinitim događajima. Savremeno doba nakon 1990 115 La Haine 1995 — Jedan dan u životu trojce momaka iz francuskog predgrađa u kome su prethodne noći bili neredi. Drugo pravilo Borilačkog kluba je: O Borilačkom klubu se NE priča! Međutim, ništa nije kao što izgleda. Prikazani su i neki vrlo kreativni metodi ispitivanja i saslušavanja. Odličan prikaz korporativnih odnosa i modernog novinarstva. Zasnovano na istinitim događajima. Zasnovano na istinitim događajima. Svi u poroti su belci i postavlja se pitanje postoji li način da ih advokat ubedi da oslobode njegovog branjenika. U međuvremenu, Kju Kluks Klan teroriše ljude koji imaju veze sa odbranom i pokušava da ih zastraši. CIA i druge bezbednosne službe organizovale su otmice i brutalna mučenja više hiljada ljudi koje su sumljičili za terorizam. Na prvi pogled, ovo je film o sukobu između radikalnog islama i SAD, no ovo je zapravo priča o načinu na koji sistem funkcioniše. Svi samo rade svoj deo posla. Nekima to ide lakše, a nekima teže, ali se svi trude da odrade svoj deo što bolje. I svima je žao, ali ne mogu mnogo da vam pomognu. U međuvremenu životi ogromnog broja ljudi bivaju samleveni u bezličnoj bezbednosno-birokratskoj mašineriji. Zvuk nije baš najbolje urađen i kamera je skoro amaterska, a radnja se najviše fokusira na sprovođenje torture, načine isleđivanja i traumu nakon torture, koja ostaje do kraja života. Za razliku od svog visokobudžetnog parnjaka u ovom filmu nema finog agenta CIA koji pomaže zatvoreniku, niti ima srećnog povratka kući. Junak filma je slomljen, opustošen i gde god da ode i čemu god da se vrati, zauvek ostaje u onim noćima, u onim ćelijama i sobama za mučenje u kojima je njegova čovečnost ponižena i pogažena. Džejk po svaku cenu želi da istina dopre do javnosti, pošto je TV mreža za koju radi cenzurisala njegove snimke iz Iraka, a snimke sa ulica Njujorka dala policiji da bi lakše identifikovali demonstrante. Ovaj film je istovremeno omaž filmu Medium Cool iz 1969, koji prikazuje brutalno policijsko nasilje na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji u Čikagu, leta 1968. Zasnovano na istinitim događajima. Gradu dilera droge, propale industrije, korumpiranih političara, lenjih pandura … — što ga čini sličnim mnogim drugim gradovima na svetu. Svi oni igraju istu igru, ali samo poneki shvataju da je igra nameštena od početka do kraja. Svaka od pet sezona u fokus stavlja jedan deo sistema, hronološki to su: dileri droge, luka i sindikati, gradska uprava i birokratija, školski sistem, štampani mediji. Ova, na prvi pogled pandurska krimi serija, pokazuje međuzavisnost delova sistema i kako ti delovi, kao i sistem u celini, deluju na pojedince i njihove živote. Da li uraditi opoziv i zameniti neispravan deo o trošku kompanije? Uzmimo broj proizvedenih vozila i označimo ga sa A, pomnožimo A sa verovatnoćom da dođe do havarije, koju ćemo označiti sa B, i sve to pomnožimo sa prosečnim visinom svote plaćene kao vansudsko poravnanje u slučaju da oštećena strana tuži kompaniju, C. A puta B puta C jednako je X. Ukoliko je ovo X manje od cene povlačenja modela, kompanija neće uraditi opoziv. Kako se klupko polako odmotava, ispostavlja se da su je ubili u pokušaju da sakriju istinu o zločinima farmaceutskih korporacija koje su pod maskom humanitarne pomoći testirale nove lekove na neobrazovanoj sirotinji u Africi, a on shvata da je zbog prepletenosti između diplomata, službi bezbednosti i krupnog kapitala, ugrožen i njegov život. Film prati period od 24 sata tokom kojih menadžment odlučuje da proda svu toksičnu aktivu pre nego što trižište stigne da reaguje. U fokusu su priroda kapitalizma, logika kapitalizma, uticaj kapitalizma na međuljudske odnose itd. Moguće je naći paralelu sa firmom Golden Saks koja je rano reagovala kako bi se oslobodila finansijskih derivata utemeljenih na hipotekarnim kreditima drugog reda. Odvija se u jednom danu, radnja je linearna i ne zadržava se duže od nekoliko minuta na jednom liku ili razgovoru već konstatno menja svoj fokus, uglavnom prilikom slučajnih susreta. Akteri su uglavnom u svojim dvadesetim i odlikuju ih apatija, površnost, inertnost. Oni su deca generacije 1960-tih čija se pobuna protiv sistema završila gorkim porazom. Mladi su i relativno obrazovani, ali je njihov potencijal protraćen. Oni nisu zainteresovani da bilo šta rade ili menjaju u društvu, niti imaju neki ozbiljan cilj u životu. Uglavnom su nezaposleni, ali imaju dovoljno novca da besciljno bleje i mogu da priušte sebi neverovatnu površnost koja se najbolje vidi kroz nepostojanje životnih aspiracija i isprazne razgovore, jalovo intelektualiziranje. I njihova političnost je suštinski depolitizovana. Rezignacija je zauzela mesto akcije, umesto da se sukobe sa sistemom oni životare na njegovim obodima. Svest o istorijski dokazanim lažima i zataškovanjima vladajuće elite ravnopravno se meša sa očigledno neodrživim teorijama zavere i potpuno proizvoljnim paranojama. Time je uspešno neutralisano čitavo anti-sistemsko nasleđe prethodne generacije, državni zločini su relativizovani, a i sama istina se gubi u fantazijama i prestaje da zvuči uverljivo. Standardne društvene uloge gospodara i potčinjenog odjednom su obrnute naglavce, a priča se dalje razvija u zanimljivom pravcu. Nakon što sam pogledao film i na internetu potražio više informacija o njemu, bio sam veoma iznenađen neverovatno oštrim i negativnim kritikama koje je film dobio, a koje su uglavnom mešavina ad hominem napada na bračni par reditelj-glumica i očekivano licemerne političke korektnosti. Zapravo, ova interesantna i višeslojna priča, svakako vredna gledanja, problematizuje različite oblike dominacije i pokazuje kako klasni odnosi oblikuju društvo, ljubav i međuljudske odnose. Povremeno igra šah sa svojim ocem, alkoholičarem koji živi u kamp prikolici, bivšim šahovskim prvakom. Kroz šahovske partije i razgovore o šahu, Majkl uviđa da su mnogi kocepti primenjivi u svakodnevnom životu, razume značenje strategije i počinje da samostalno vodi svoju ličnu mikro-politiku… 137 2011 — Dve paralelne priče razvijaju se u toku jednog dana na ulicama Atine, prestonice Grčke, koja je duboko potrešena svetskom ekonomskom krizom i ekonomskim kolapsom zemlje, što se oseća na svakom koraku, u svakom razgovoru. Harris je tinejdžer koji bleji sa društvom na ulicama, vozi skejt, ide na žurke, pije i juri devojke, i sve to mu je naravno draže nego da nađe posao preko leta. Vasilis je sredovečni policajac koji je frustriran svetom u kome živi, ne uspeva da obezbedi dodatni izvor prihoda za svoju porodicu, otuđen je od žene, ima veoma lošu komunikaciju sa ćerkom, na poslu ga šef tera da radi tri noćne smene za redom… Od početka nam je jasno da će se ove dve priče u nekom trenutku ukrstiti i da to neće izaći na dobro. Ovo nije priča o jednoj protraćenoj mladosti, ovo je priča o protraćenim mladostima — Harisa, njegove devojke, njegovog oca, njegovih prijatelja, Vasilisa, njegove žene i ćerke, njegove majke, njegovih kolega. Film je inspirisan istinitim događajem, incidentom iz decembra 2008. Ovo je bio povod za ogromnu erupciju narodnog nezadovoljstva i nerede koji su trajali nekoliko nedelja, proširili se iz Atine u mnoge druge gradove i označili početak društvenih previranja koja i dalje traju. U filmu konzervativni političar, visoko pozicioniran u američkoj Nacionalnoj službi bezbednosti NSA , pokušava da progura zakon koji bi drastično povećao ovlašćenja tajnih službi i istovremeno praktično ukinuo pravo na privatnost. On organizuje likvidaciju političara koji pokušava da spreči donošenje ovog zakona i, nakon što ubistvo pođe naopako, pokreće svoje podređene u NSA kako bi prikrio tragove zločina i ukonio sve ljude koji bi mogli da ga ugroze… 139 2005 — Film o uticaju naftne industrije i naftne politike na region Bliskog Istoka, ali i celokupnu svetsku politiku. Syriana je pojam koji vašingtonski analitičari koriste za hipotetičke scenarije preoblikovanja regiona Bliskog Istoka. Strutkura filma je kompleksna i dinamična, sa nekoliko paralelnih priča koje se odvijaju istovremeno i presecaju na različite načine. Dobro je prikazano kako sistem funkcioniše, a posebno neki aspekti. Razlika između javno proklamovanih vrednosti i onoga što se zapravo sprovodi u stvarnosti. Razlika između nižih i viših ešalona u korporativnim i državnim hijerarhijama, ne samo u pogledu informisanosti, nego i odsustva bilo kakvog kodeksa ili uverenja koje nije direktno uslovljeno novcem. Korupcija je OK ako je u nacionalnom interesu, između demokratije i profita oni će naravno izabrati profit, a lojalnost i ljudski život su samo prazne reči koje ništa ne znače. Ona je ilegalni imigrant iz Nikaragve i volontira u besplatnoj klinici za siromašne. Kada se sretnu to je sudar svetova vrlo bukvalno uz obilje seksa i razgovora o politici, filozofiji i drugim ovozemaljskim zadovoljstvima. Ovaj film vrlo efektivno diže glas protiv kulture u kojoj se nasilje smatra vrhunskom zabavom, a seks je tabu i sramota. Smatra se da je oko 32. Međutim, tema genocida u Ruandi je vrlo kompleksna i da bi se razumelo šta se, kako i zašto dogodilo potrebno je dati malo detaljniji drušveno-istorijski kontekst. Moja preporuka je da stavite ovaj izuzetni film da se skida i da u međuvremenu pročitate ovaj tekst do kraja pre gledanja filma. Stanovništvo kraljevine Ruanda, koja je postojala od XI veka do 1962. Tokom druge polovine XIX veka dolazi do promena društvene strukture, uključujući feudalnu redistribuciju obradive zemlje i centralizaciju moći u rukama kralja. Kraljevstvo se širi, a sva pokorena plemena dobijaju naziv Hutu, no svaki Hutu je akumulacijom bogatsva i usponom na društvenoj lestvici mogao da postane Tutsi. Nemačka je u poslednjoj deceniji XIX veka kolonizovala Ruandu, kao i susednu kraljevinu Burundi koja je imala istu društvenu strukturu. Nemački kolonizatori su Hutue i Tutsije smatrali različitim rasama, pa su podržavali vlast Tutsija nad Hutuima, ali nisu ozbiljnije zadirali u društvenu strukturu. Ovo se menja nakon što su 1916, za vreme Prvog svetskog rata, snage iz Belgiskog Konga okupirale nemačku teritoriju Ruanda-Urundi. Belgijanci, koji su se oslanjali na zatečene strukture moći i dominaciju Tutsija, uveli su reforme u obrazovanju, infrastrukturi, poljoprivredi, dajući pritom svuda prvenstvo Tutsijima, što je dodatno doprinelo tenziji između Hutua i Tutsija. Obrazovanje je bilo povereno Katoličkoj crkvi, koja je uspostavila razdvojene obrazovne sisteme za Hutue i Tutsije, premda su tokom 1940tih i 1950tih pristup obrazovanju uglavnom imali samo Tutsi, koji su u međuvremenu usled svega ovoga počeli da veruju u mit o svojoj rasnoj superiornosti i uveliko eksploatisali većinsko Hutu stanovništvo. Nakon Drugog svetskog rata ova teritorija je postala protektorat Ujedinjenih nacija poveren Belgiji na upravljanje. Postepena demokratizacija, koja je podrazumevala ukidanje nekih oblika dominacije, opšte pravo glasa, agrarnu reformu, preraspodelu pašnjaka itd, naišla je na otpor kod Tutsi tradicionalista. Katolička crkva u regionu, koja je bila bila jedan od najačih zagovornika Tutsi dominacije, nakon vojnog poraza fašizma u Drugom svetskom ratu i dolaska novih misionara iz Evrope poreklom iz nižih klasa, počinje da podržava ravnopravnost. Istovreneno, pod uticajem anti-kolonijalnih ideja jednakosti, socijalizma i pan-afričkog jedinstva, nastaje pokret za Hutu emancipaciju kome su se suprotstavljali belgijski kolonisti, lokalna UN administracija i vladajuća Tutsi elita. Formiraju se Hutu i Tutsi političke partije koje ubrzo formiraju i svoja vojna krila, tenzija se podiže kroz povremene manje sukobe i eskalira u Ruandansku revoluciju 1959-1961 u kojoj je ubijeno između 20. Tokom narednih godina politička nestabilnost se nastavlja i 1973. U međuvremenu, nakon nezavisnosti 1962. Ovde takođe dolazi do povremenih sukoba i dugotrajnih previranja koja 1972. Situacija početkom 1980tih je ovakva: uz mnoge žrtve na obe strane i stotine hiljada izbeglica Ruandom vladaju Hutui, a Burundijem Tutsi. Početkom 1990tih uvodi se višepartijski sistem sa namerom da se problemi reše kroz demokratski proces, međutim zamrznuti konflikt je ponovo buknuo usled ekonomske krize i nestašica hrane. Vojska Ruande bila je u povlačenju, ali je uspela da zaustavi ofanzivu RPF iz pomoć elitnih jedinica iz Zaira današnja DR Kongo i Francuskih padobranaca, a Francuska je Ruandi isporučila i veliku količinu oružja, municije i druge ratne opreme. Iako je namera RPF bila ubrzavanje demokratizacije, rezultati su bili upravo suprotni. Tenzija unutar zemlje podigla se na najviši nivo ikada, vladajuća partija je u svojoj propagandi govorila da Tutsiji žele da ponovo uvedu feudalni sistem, paravojne Hutu organizacije sprovodile su zastrašivanje i nasilje nad Tutsijima, a najviši krugovi Hutu vlasti i vojske počeli su da pripremaju planove za totalni genocid nad Tutsijima, ali i za sistematsku likvidaciju umerenih Hutua. Predsednička garda je započela, a paravojne snage vladajuće partije su realizovale genocid u Ruandi u kome je, uglavnom mačetama i drugim hladnim oružjem, tokom 100 dana ubijeno između 800. Genocid je zaustavljen u julu, kada su snage RPF osvojile celu zemlju. Misija Ujedninjenih nacija u Ruandi je od početka oktobar 1993 imala vrlo ograničena ovlašćenja koja su se uglavnom svodila na kontrolisanje sprovođenja mirovnog sporazuma i nadgledanje prekida vatre. Kada je genocid počeo nije im dozvoljeno da se mešaju, a zahtevi za pojačanjem su odbijeni. Iako su Francuska, Belgija i SAD imale neke vojne jedinice u okolnim zemljama, odlučili su da samo evakuišu strance u Ruandi, a što se genocida tiče svi su okrenuli glavu na drugu stranu. Zasnovano na istinitim događajima. Osnovna namera produkcije prilikom realizacije mini serije bila je da akcenat stavi na autentičnost — i zaista pred sobom imamo izuzetno realističan prikaz rata u Iraku iz ugla američkih vojnika na terenu koji su istovremeno svesni svoje pozicije i nesvesni šireg konteksta. Generation Kill odlikuje ona vrsta realizma koja do srži ogoljuje čitav rat, njegovu ideologiju, njegovu brutalnu logiku, ljude u njemu i na izuzetan način pokazuje odnose koji se u njemu razvijaju, od uvek prisutnog rasizma vojnika prema domaćem stanovništvu, do neizbežnih oficirskih manipulacija i karijerizma. Posebno je dobro prikazana jedna specifična kombinaciju razuma i bezumlja u svakom od likova. Ovo se iskazuje na svim nivoima, od običnog vojnika do komandanta bataljona, pukovnika koji je istovremeno fokalna tačka ludila, ali i racio samog rata — onaj koji svojim podređenima tumači naređenja svojih pretpostavljenih i reprodukuje ideološku matricu koja fuzioniše razum i ludilo, koja omogućava istovremeno slepilo kritičkog uma i oštrinu čula, koja je neophodna da bi sam rat bio moguć, na način i u obliku u kojem se desio. Put na koji je krenuo je verovatno najbolje opisati kao fantastičan, delom zbog komičnih situacija, delom usled prelepih pejzaža i delom zbog potresne istine koje ga čeka na kraju puta. Ovaj neobičan film uspeva da probudi jake emocije i da istovremeno ukaže na važnost istorijskog konteksta za pravilno razumevanje sveta u kojem živimo. Negativne utopije, fantastika 144 Wag the Dog 1997 — Spin doktori simuliraju rat između SAD i Albanije da bi zataškali predsednikov sex-skandal, dve nedelje pred izbore. Glavni lik pokušava da ispravi administrativnu grešku i zbog toga postaje državni neprijatelj. Iako je u pitanju naučna fantasika, ništa prikazano u njemu nije nemoguće ili nezamislivo. Većina ljudi je nezadovoljna ali se plaši da to iskaže ili se na bilo koji način suprotstavi. Republici Salo koja je formirana 1944. U skladu sa De Sadovom knjigom, u filmu četvorica okorelih fašista pribavljaju dvadesetoro prilično mladih mladića i devojaka i odvode ih u zamak gde planiraju da se na njima fizički, seksualno i psihički iživljavaju na najrazličitije načine. Ovaj film je metafora odnosa između onoga ko ima moć i onoga ko je nema. Film prati nezainteresovanog pojedinca koji biva bačen u središte zbivanja. Možda se ti ne interesuješ za politiku, ali budi siguran da se politika interesuje za tebe. Iako se ovo nigde ne spominje, vidljivo je po nemačkim šlemovima, oružju, automobilima itd. U centru priče je specijalna policijska jedinica koja se bori protiv levičarske urbane gerile. Prisutne su mnoge reference na masovan studentski i revolucionarni pokret koji je tokom 1960tih i 1970tih bio jak u Japanu, kao i na druga politička previranja iz tog vremena, kada je između ostalog na čelo Liberalno-demokratske parije koja je vladala Japanom od 1955. Zaštitni znak policijske jedinice je Kerber, troglavi pas iz helenske mitologije koji čuva ulaz u podzemni svet, odnosno demonski pas koji čuva vrata pakla u japanskoj adaptaciji. Filmovi u trilogiji se ne nastavljaju jedan na drugi, već naprotiv film koji je prvi snimljen hronološki je poslednji, a film koji je snimljen poslednji je hronološki prvi. Tema trilogije je odluka vlasti da se ova specijalna jedinica ukine i oružana pobuna njenih članova koji odbijaju da se rasformiraju. U sva tri filma dominira motiv dehumanizovanog vojnika-policajca koji je pas-čuvar poretka i koji gubi smisao postojanja zato što je odbačen od strane svog gospodara, tj. U širem kontekstu ovo je priča o represivnom i kontrolisanom društvu koje naginje fašizmu, koje se odriče svog najtvrđeg bastiona i pripadnicima te jedinice čiji sve svet raspada, pa nakon toga lutaju svetom jer su isključeni iz jedinog mesta kome su pripadali. Prvi film trilogije The Red Spectacles 1987 je Prilično komičan i nadrealan orvelovski film snimljen u crno-beloj tehnici, u kome sunovrat društva u represiju i korupciju počinje sredinom 1990tih sa ukidanjem specijalne policijske jedinice!? Jedini pripadnik jedinice koji je uspeo da pobegne po povratku u zemlju zatiče sumorno društvo u kome su, između ostalog, zabranjeni restorani u kojima se jede stojeći? Drugi film StrayDog: Kerberos Panzer Cops 1991 govori o periodu nakon pobune, a pre povratka u zemlju, o izgubljenosti i lutanju odbačenog psa čuvara. Uglavnom nema koherentnu radnju, to su više slike slike iz života, koje zajedno stvaraju atmosferu praznine i uzaludnosti. Treći deo, Jin-Roh: The Wolf Brigade 1999 je manga crtani film čija se radnja dešava pre pobune Kerbera. U njemu su prikazane političke igre između različitih vojno-policijskih bezbednosnih službi u čijem je fokusu ova specijalna jedinica. A glavni junak je tipičan pripadnik Kerbera, potpuno dehumanizovani vojnik-policicajac koga pre svega pokreće osećaj pripadnosti čoporu. On je izgubio svoju čovečnost i postao zver, u njegovom srcu je ledeno otuđenje i želja da se okruži sebi sličnima. Paralelno sa tim ispričana nam je i izvorna verzija Crvenkape, usmena priča koja je prvi put zapisana 1870. Ova životinja jede gumu i plastiku, pije naftu, voli izduvne gasove i ugalj… i ne može da preživi u nezagađenoj sredini. Nakon nuklearnog rata naučnici eksperimentišu sa putovanjem kroz vreme. La Jetée je poslužio kao osnova i inspiracija za film Twelve Monkeys iz 1995. Dosta je zahtevan za razumevanje jer je potrebno dobro poznavanje marksističke terminologije, kao i socijalne i političke istorije XX veka, ali ako često pritiskate pauzu i koristite wikipediju videćete da to zapravo i nije neki problem, već naprotiv sjajna polazišna tačka dalje za čitanje i istraživanje. E sad, tajno društvo Tula je zaista postojalo, od početka su finansirali naciste i neki od vodećih nacista su bili njegovi članovi. Društvo Tula je bilo udruženje antisemita i antikomunista koji su se interesovali za misticizam, smatrali su sebe Arijevcima i želi su da nađu izgubljeno mitsko ostrvo Hiperboreju. U filmu oni pokušavaju da otvore prolaz kad rodnoj planeti glavnih likova, koja je alternativna istorija Zemlje na kojoj se u 16. Ovaj film je zapravo finale sjajne animirane manga serije Fullmetal Alchemist 2003-2004 koja se sastoji od 51 dvadesetominutne epizode, u kojoj dva brata alhemičara tragaju za kamenom mudrosti. Animirana manga serija je pravljenja po manga stripu, međutim pošto je strip u nastavcima objavljivan od 2001. Zbog toga je napravljen novi animirani manga serijal Fullmetal Alchemist: Brotherhood 2009-2010 koji ima istu početnu priču i sličan zaplet u prvih nekoliko epizoda, ali radnja vrlo brzo odlazi u sasvim drugom pravcu. Zajednička osnova je sledeća: Nakon što njihov otac alhemičar napusti majku, dva brata počinju da se interesuju za alhemiju još kao deca. Kada im majka iznenada umre, oni pokušavaju da je rekonstruišu i time krekrše ultimativni alhemičarski tabu. Za ovo su platili visoku cenu — jedan brat je ostao bez celog tela, a duša mu je alhemijski usađena u prazan metalni oklop, a drugi brat je izgubio ruku i nogu, koje zamenjuje veoma naprednim metalnim robotičkim protezama. Pošto žele da vrate svoja tela u prethodno stanje, odlučuju da se priključe vojsci, jer je društvo u kome žive već godinama pod vojnom diktaturom i vojska ima pristup svim alhemijskim spisima, kao i novčanim i svim drugim sredstvima potrebnim za istraživanja. Kroz svih 51 epizodu prvog serijala, kao i kroz 64 epizode drugog serijala zaplet je vrlo komplikovan i dinamičan, likovi su veoma razvijeni i njihova unutrašnja stanja, motivacija, namere i postupci su dosta dobro obrađeni. Objašnjenja kojima likovi pokušavaju da racionalizuju svoje postupke su veoma dobra i na mnogo mesta se vrlo jasno može videti kako funkcioniše vladajuća ideologija. U oba serijala dosta prostora je dato pitanjima slobode, autoriteta i diktature kroz mnoštvo blisko povezanih tema, a suptilno se provlače i reference na razne istorijske događaje. Totalitarna vlast koja zahteva bespogovornu poslušnost i čiji zahtevi često idu nasuprot zdravom razumu, što lomi i dehumanizuje one koji su primorani da izvršavaju naređenja; ratni zločini, učešće u ratnom zločinu; život opterećen krivicom i traženje oprosta i iskupljenja kako pred sobom tako i pred drugima; mržnja i osveta; mogućnost praštanja neoprostivog; kontrola, ucene, manipulacija; pitanje odnosa čoveka i natčoveka; traganje za istinom, snaga istine i znanja, opasnost i odgovornost koje to nosi sa sobom; dehumanizacija i rehumanizacija itd… Toplo preporučujem da se podgledaju oba serijala, prvo prvi a potom i drugi. Kada stignu tamo ubrzo shvataju da izbor koji im je ponuđen uopšte nije izbor jer su suočeni sa patnjom i smrću, međutim njihovi mučitelji se iznova pozivaju na činjenicu da su osuđeni sami napravili izbor, da su sami doneli odluku, iako je očigledno da je nikada ne bi doneli da su bili adekvatno informisani. Izuzetna metafora za mnoge životne situacije u kojima se svako od nas nekada našao. Saznanje da nam kapitalistički sistem kroz stvaranje iluzije o alternativama uglavnom daje samo da biramo između dva zla, kao i shvatanje da je igra nameštena od početka i da je uvek bila nameštena danas mogu delovati kao opšta mesta. Zato je neophodno imati u na umu da je film nastao 1971. Punishment Park je snimljen u vrlo realističnom pseudo-dokumentarnom stilu, karakterističnom za Pitera Votkinsa, iz ugla koji bi imala TV ekipa koja pravi prilog o suđenjima i Parku kažnjavanja. Posebno je dobro obrađena argumentacija koju na suđenjima i u filmskim dijalozima iznose pripadnici državnih represivnim aparata, sudije, tužioci, policajci sa jedne strane i uhapšenici sa druge strane koji su uglavnom pripadnici društevnih pokreta, revolucionari, deo nove levice ili zbunjeni hipici. Bez obzira što je u pitanju fikcija vrlo je teško osloboditi se utiska da je film Pitera Votkinsa predskazanje mračne budućnosti, a ne pseudo-dokumentarna negativna utopija. U fokusu filma nisu nemačke okupacione snage, nego engleski kolaboracionisti i mehanizmi kojima ljudi racionalizuju pristanak na fašizam. U tom smislu film je veoma dobro urađen, ne samo što je ubedljiv i realističan, nego su i kvalitetno prikazani različiti aspekti fašizma. Zanimljiv je uzrast u kome su bili autori filma kada su 1956 počeli da rade na njemu: Kevin Brownlow je imao 18 godina, a Andrew Mollo 16 godina. Rad na filmu je trajao veoma dugo, a u snimanju ovog izuzetnog filma su učestvovale stotine volontera. Takvi sindikati koji su razjedinili i pasivizovali radničku klasu pripremili su teren neo-liberalnim tehnokratama čiji je uspon Kris Marker odlično predvideo u ovom filmu iz sredine osamdesetih. Tako su minuti, sati, dani i godine zamenili dolare i evre, kao plata za rad se dobija određeno vreme, hrana se plaća vremenom, kao i sve ostalo. Vreme je postalo univerzalna roba koja je razmenjiva za sve druge robe. Zahvaljujući ovoj vešto smišljenoj metafori odnosi u društvu su prikazani dovoljno jasno da budu jasni i onima kojima obično ništa nije jasno. Bogati kradu siromašnima život. Da bi šačica živela večno, milioni moraju umreti. Nakon večere gosti ostaju do kasno u noć, da bi na kraju odlučili da tu prespavaju, i kao da niko ne primećuje da je to u suprotnosti sa ustanovljenim pravilima lepog ponašanja i društvenim normama. Tek ujutru svi shvataju zašto nisu otišli — zato što jednostvno, na neobjašnjiv način, niko od njih ne može da izađe iz sobe. Zahvaljujući sprezi krupnog kapitala i vlasti, mlada zvezda je prvo korišćena za amortizaciju nezadovoljstva omladine, a zatim i za ideološku manipulaciju sa ciljem okretanja omladine ka nacionalizmu, religioznosti i konformizmu, u sklopu opšte fašizacija britanskog društva. Koristi svoju naprednu tehnologiju da se obogati uz pomoća patenata, s namerom da iskoristi novac za gradnju svemirskog broda, međutim stvari mu polako isklizavaju iz ruku. Kako se film primiče kraju, mučno osećanje otuđenosti postaje skoro neizdržljivo. On polako postaje sve više nezadovoljan, međutim kada pokuša da nešto promeni, za to biva surovo kažnjen, a u društvu se sve nastavlja po starom. Izuzetna alegorija za sistem u kome živimo i njegove ideološke i represivne mehanizme kojima se čuva poredak. Godzila je metafora za nuklearno razaranje i pretnju koju atomsko oružje predstavlja po svet, a zloupotreba nauke dodatno je podcetana epizodom u kojoj naučnik koji ima potencijalno rešenje okleva u strahu da bi političari i njegovo otkriće mogli da upotrebe za razaranje. Čudovište je visoko 50 metara, za sobom ostavlja radioaktivni trag jer je upilo ogromnu količinu radijacije iz nuklearnih proba i iz usta bljuje intenzivnu radijaciju kojom spaljuje sve na šta naiđe. On ne voli nju, ona ne voli njega. Oboje imaju nekog sa strane i priželjkuju da ono drugo pogine. Za vikend treba da odu u bolnicu gde njen otac umire, sa namerom da osiguraju svoj deo nasledstva. Kada krenu na vikend ne odmaknu daleko zbog gužvi i nesreća na putevima, svaki susret se završava nasiljem, a kako vreme odmiče celo buržosako društvo se bukvalno raspada oko njih, pred njima i sa njima. Njih dvoje su ogledalo celokupnog društva, a slom društva je odraz njihove unutrašnje dehumanizacije, i obrnuto. Film je apsurdan zato što što su apsurdne njihove navike, želje i snovi. Godar pokazuje šta bi se desilo kada bi se otuđenje i ogorčenje koje osećamo u sebi odjednom izlilo na ulice i puteve. Holivud uglavnom predlaže gledaocu da malo isključi mozak i odmori se uz film. Godar to ne dozvoljava. On hoće da sa gledaocem razgovara o filozofskom, etičkom i ideološkom bankrotu zapadne civilizacije. Ovaj film je provokacija. Ovaj film je šamar gledaocu. Ovaj film pokušava da trgne gledaoca, da ga podstakne da preispita sebe i društvo u kome živi, ali u tome uspeva samo delimično, i privremeno. Nadrealizam iskrivljuje stvarnost do pucanja, do apsurdnog i nemogućeg, a nas dovodi nas do toga da se od srca nasmejemo sami sebi i istovremeno razobličava stereotipe, dovodi u pitanje prihvaćene norme i pokazuje potisnutu istinu koja se krije iza zvaničnih priča. Na svakom koraku ovaj film iznosi žestoku kritiku Španije za vreme diktature generala Franka 1939-1976 , ali i podjednako oštru i dubinsku kritiku savremene Španije u kojoj se sve promenilo da se ništa ne bi promenilo. Sve je isto kao pre, samo se zove drugačije. No, čak i ako se zanemari politički nivo i društvena kritika, ovo je veoma duhovita, i nažalost nedovoljno poznata, komedija sa bezbroj suludih obrta, nadrealnih situacija i univerzalnih analogija koje se mogu primeniti na mnoga savremena društva. Oni koji ne govore španski će teško ispratiti sve igre rečima, a oni koji nisu upoznati sa situacijom i dešavanjima u Španiji će teško razumeti sve metafore, analogije, hiperbole i sarkastične šale koje se odnose ne konkretan španski kontekst. Ovaj film i u tom slučaju vredi pogledati jer će i čak tada biti daleko iznad bilo koje standardne komedije. Kritika koju ovaj film razvija primenjiva je na svako društvo, a ne samo na hladnoratovsku Čehoslovačku, tako da je film i danas veoma aktuelan i koristan. Zaplet filma je nadrealistički: piknik se pretvara u saslušanje, a gosti ubrzo bivaju sprovedeni na rođendansku proslavu, koja se zatim pretvara u poteru za čovekom koji je odbio da učestvuje u svemu tome. Uporedo sa konformizmom i tihim pristankom potlačenih film prikazuje kako oni koji imaju monopol nad nasiljem i sredstvima prinude bahato uživaju u svojoj moći, kontroli nad drugima, te kako se samozadovoljno naslađuju tuđim strahom i neizvesnošću. Svaka scena je višeznačna i prepuna simbolike — svaka konverzacija, pa i mnoge pojedinačne rečenice, može se posmatrati van konteksta u kome je izgovorena i primeniti na različita društvena pitanja i dešavanja, što ga čini dodatno provokativnim i politički zanimljivim. Naime, tokom filma saznajemo da je čovečanstvo u prošlosti ovladalo tehnologijom koja mu je omogućila da pravi leteće gradove. Nakon neimenovane katastrofe, preživeli su nastavili da žive na tlu. Priča ove anime je veoma pitka i nežna, ali istovremeno otvara vrlo ozbiljna pitanja o odnosu čoveka i civilizacije prema prirodi, preispitujući ishodišta savremenog razvoja i smisao onoga što se po pravilu nekritički veliča kao progres. Lako je uočiti sličnost između oblika centralnog drveta koje dominira Laputom, simbola napretka, sklada i sigurnosti, i atomske pečurke koju stvara glavno oružje ovog letećeg grada. Ovu kontradikciju primećujemo i u odnosu civilizacije prema planeti — dok licemerno promovišemo reciklažu i razdvajamo staklo, plastiku i papir, istovremeno korporacije godišnje poseku između tri i šest milijardi stabala, bez ikakvog ozbiljnijeg društvenog otpora ili kritike. Laputa pokazuje da destruktivnost tehnologije dolazi od izbora onih koji njome raspolažu da je tako koriste ili da ignorišu njene štetne aspekte. Oni prisvajaju za sebe korist koju tehnologija donosi, a istovremeno na druge svaljuju odnosno eksternalizuju štetu i probleme. Ime Laputa potiče iz Sviftovog romana Guliverova putovanja gde postoji istoimeno leteće ostrvo čiji stanovnici koriste svoju tehnologiju zarad političke dominacije. Politička volja za dominacijom kroz tehnološku superiornost obeležila je ne samo dvadeseti vek, već i prethodne milenijume razvoja civilizacije. Laputa nam poručuje da održiva civilizacija mora da se odrekne rata kao načina života, a posebno imperijalizma kao inherentno destruktivnog društvenog oblika. Laputa u nama stvara čežnju za ravnotežom između prirode i tehnologije, odnosno za simbiotičkim jedinstvom ekosfere i tehnosfere. Iako to nigde u filmu nije rečeno, velikim delom je zasnovan na istinitim događajima — leta 1971. Cilj istraživanja je bilo ispitivanje socijalnih i psiholoških posledica nejednake raspodele moći. Čuvari su počeli da zlostavljaju zatvorenike i svi su počeli da gube granicu između eksperimenta i stvarnosti, uključujući i psihologa koji je, umesto da upravlja eksperimentom, počeo da upravlja zatvorom koji je napravio. Međutim, za razliku od stvarnog eksperimenta koji je prekinut čim je situacija počela da ozbiljnije izmiče kontroli, u filmu Das Experiment situacija u potpunosti eskalira i istraživači svaku gube kontrolu nad eksperimentom. Das Experiment otvara nekoliko vrlo bitnih i zanimljivih tema. Neke od njih su očigledne poput pitanja poslušnosti autoritetu, dehumanizacije i okrutnog postupanja sa nemoćnima. Međutim, prava pitanja tiču se prirode sistema u kome živimo. Posle gledanja ovog filma ćete se, nadam se, složiti da apsolutna moć apsolutno korumpira, ali i da ljudi nisu rođeni zli već da ih takvim čine društveni odnosi i životne okolnosti. Ovaj jednostavni improvizovani zatvor je odličan model koji omogućava uvid u funkcionisanje bilo kod represivnog i autoritarnog sistema. Domaći filmovi igrani i dokumentarni 177 Stara škola kapitalizma 2009 — Satira o tranziciji u Srbiji. FILM počinje i završava se atentatom, pokazujući da se bosanska omladina u uslovima odsustva mogućnosti kolektivnog suprotstavljanja represiji, u tradiciji anarhističke propagande delom, okrenula individualnim oružanim akcijama kao izrazu težnji Južnih Slovena za slobodom. FILM počinje u 1910. On je pucao na kočiju u kojoj se vozio general Varešanin, a poslednjim metkom ubio je sebe. U filmu kamera se zaustavlja na točku prevrnute kočije koji nastavlja da se vrti simbolizujući točak istorije koji nastavlja da se neumoljivo kreće napred. Ovaj atentat je označio prekretnucu u političkim pogledima omladine u Bosni i Hercegovini, gde je narednih godina čitava generacija stasavala na mitu o Bogdanu Žerajiću. Policija je sa Žerajićevog leša otkinula glavu i zadržala je u policijskoj zbirci kao uzorak glave anarhiste, a trup je tajno sahranila. Omladina je pronašla njegov grob i na njemu se u tajnosti zaklinjala da će raditi na ostvarivanju ideala slobode. FILM Belle epoque govori o razdoblju od 1910. Danas, 100 godina nakon Atentata, u evropskoj javnosti se često čuje optužba da su Gavrilo Princip i drugovi bili srpski nacionalisti i da su krivi za izazivanje Prvog svetskog rata. Ovde je reč o dvostrukoj laži i pokušaju re-interpretacije istorijskih događaja u skladu sa današnjim dnevnopolitičkim interesima vladajuće klase. U slučaju Mlade Bosne ne može biti govora o srpskom nacionalizmu, zato što je revolucionarna jugoslovenska omladina bila posvećena ideji ujedinjenja Južnih Slovena, ali takođe i idejama socijalne pravde, federalizma, antiklerikalizma, antiparlamentarizma i anarhizma, a krivicu za izbijanje Prvog svetskog rata pre svega snose vladajuće klase imperijalnih sila tadašnje Evrope. Veoma je bitno razumevanje istorijskog konteksta Sarajevskog atentata. Na Berlinskom kongresu 1878. Do tada je Bosna bila nestabilna provincija Otomanske imperije u kojoj su muslimanski feudalci vladali hrišćanskim pretežno pravoslavnim stanovništvom. Težak život i religijska diskriminacija uzrokovale su unutrašnja previranjima i česte bune. Austro-Ugarska kojoj su zapadne sile 1878. Situacija je i pre toga bila teška zato što Austro-Ugarska okupaciona vlast nije ukinula feudalizam, niti izvršila agrarnu reformu, već je kmetovima omogućeno da se otkupe iz kmetstva, uglavnom putem kredita sa vrlo nepovoljnim kamatama, što je uz industrijski razvoj i eksploataciju prirodnih resursa Bosne stvaralo nepodnošljivu kombinaciju fedualizma i kapitalizma. Vojska i policija su represijom držale stanovništvo pod kontrolom i bilo ja samo pitanje kada će i na koji način da to ogromno nezadovoljstvo izbije na površinu. Ovaj film nije samo istorijska drama, već i priča o intelektualnom odrastanju, seksualnom buđenju, strastima, porocima i velikim ljubavima. Točak kočije točak istorije koji nastavlja da se vrti nakon neuspelog Žerajićevog atentata, pretvara se u šareni točak satiričnog erotskog kabarea u gostionici koja je zapravo javna kuća. Radnja je veoma dinamična i odvija se u trouglu između mladih revolucionara koji se bore protiv vlasti, policije i bordela, dopunjena nepoverenjem, špijuniranjem i raznim intrigama. FILM je snimljen 1990. Zbog toga neki smatraju da je ovo poslednji jugoslovenski film. Zasnovano na istinitim događajima. Snimljen neposredno nakon oslobođenja, ovaj dokumentarni film nabijen je emocijom, gnevom, pozivom na kaznu i osvetu fašističkim koljačima i ubicama. Štrajk je bio neposredna reakcija na zauzimanje i spaljivanje zgrade radničkog odbora u Trstu od strane fašističkih odreda i brutalno prebijanje sindikalista iz rudnika Raše. Iako su na nivou Italije fašisti na vlast došli 1922. U prvoj polovini aprila 1921. Italijanski upravitelji Istre aktivno su učestvovali u dovođenju fašista na vlast i stoga se ustanak istarskih rudara ispravno smatra prvim antifašističkim ustankom na svetu. Danas skoro da uopšte ne postoji svest o tome šta je fašizam i kako to izgleda, pa mnogi ne prepoznaju znake za uzbunu. Kada uporedite dešavanja u filmu Crveni i crni sa savremenim svetom, videćete da su stvari jezivo slične kao i pre sto godina, da uniformisane bande državno sponzorisanih uličnih batinaša nisu relik prošlosti i da je fašizam vrlo realna pretnja koja se nadvija nad mnoge regije. Sa ekonomske strane priča je jako komplikovana i predznanje iz ekonomije pomaže pri gledanju i razumevanju. Snimano iz ugla skoro vanzemaljskog posmatrača, Verner Hercog pokušava da prikaže potpunu otuđenost predela zahvaćenih Apokalipsom. Fokusira se isključivo na analizu samih događaja i očigledno zataškavanje koje je usledilo. Zapravo je prilično zanimljivo, iako na prvi pogled zvuči blesavo. Stotine ljudi su nestale, a njihove porodice nikada nisu saznale šta se desilo. Naravno nafta, ali i ostvarivanje vojnog prisustva SAD na Bliskom Istoku, trgovina oružjem, genocid pomoću gladi, trovanje osiromašenim uranijumom tj. Nisu baš znali kakav bi sistem hteli i kako bi ga uspostavili, ali su pokušali da to nadoknade posvećenošću i fanatizmom. Bar su znali šta ne žele — rat, diskriminaciju, rasizam itd. Na kraju nisu uspeli, ali bar mogu da kažu da su se dosta trudili. Ako je to neka uteha. Meni se čini da nije. Između ostalog, oteli su ćerku jednog od najvećih medijskih magnata i zatim zahtevali od njega da nahrani gladne? John Lennon 2006 — Dokumentarac o životu Džona Lenona koji se fokusira na njegovu transformaciju iz običnog popularnog mladog muzičara u politički osvešćenog antiratnog aktivistu. Posebno je pokriven period od 1967. Zarobljeni u američkom pravnom sistemu i zatvorskom sistemu koji obuhvata preko dva miliona zatvorenika, zaboravljeni od svih, godinama su pokušavali da dokažu svoju nevinost… 212 Zizek — The Reality of the Virtual 2004 — U ovom predavanju filozof Slavoj Žižek se na dosta zanimljiv način hvata u koštac sa raznim temama. Novac stečen nelegalnim aktivnostima davao je za finansiranje revolucionarnog pokreta i fondovima za političke zatvorenike. Sjajan i dinamičan dokumentarac o iskrenom, prostodušnom i pravdoljubivom Luciju koji u svojim sedamdesetim kroz osmeh govori o burnim pedesetim, šezdesetim i sedamdesetim godinama dvadesetog veka. Uprkos prilično promašenom zaključku na kraju dokumenarca, odlično je prikazana sprega između bankara, univerzitetskih stručnjaka i političara. Oni su zajedno organizovali džinovsku prevaru kojom su zaradili desetine milijardi dolara, dok su istovremeno upropastili milione ljudi i napravili štetu od nekoliko hiljada milijardi dolara. Da bi zatim, ne snoseći nikakvu odgovornost, naplatili deo ove štete upravo od naroda koji su osiromašili i upropastili. Ova sprega je danas snažnija nego ikada u istoriji, a sistem je nezamislivo moćan i spreman da se brani svim sredstvima. Sve navedene države, a posebno Turska, su u pokušavale da asimiluju Kurde, zabranjujući njihove narodne običaje i igre, jezik i pismo. Tokom celog dvadesetog veka bilo je više desetina kurdskih ustanaka, ali onaj koji je 1980. U ovom trenutku u Kurdistanu živi između 25 i 30 miliona Kurda. Mnogo se toga desilo i promenilo tokom trideset godina, a PKK danas ima oko 15. Veoma informativan dokumentarac, postoji u dve verzije — od 52 i od 79 minuta. Takođe preporučujem i dokumentarce Serhildan 2006 i Gozmece Ćorave bake. U tri dokumentarca od po sat vremena sabijeno je veoma mnogo informacija. Autor se prvenstveno bavi pitanjima slobode i ljudske prirode, i u okviru toga teorijom igara, teorijom racionalnog izbora, javnim interesom, konceptom normalnosti, ekonomskim i socijalnim modelom sebičnog pojedinca, konceptima pozitivne i negativne slobode itd. Zato je preporučljivo da se potencijalni gledalac upozna sa ovim pojmovima pre gledanja, jer je u ovom dokumentarcu od onoga što je rečeno često važnije ono što je prećutano ili namerno nije pravilno objašnjeno. Suština je u tome što autor sa svojih socijal-demokratskih pozicija kritikuje određene teorijske modele na kojima prethodnih pedeset godina počiva kapitalistički Zapad, ali ne samo što ne nudi alternativu, niti makar pominje neke ozbiljnije alternativne teorijske koncepte, nego često prihvata neke od ključnih ideoloških postavki tog istog kapitalističkog Zapada koji pokušava da kritikuje. Zato i pored mnoštva informacija ostaje konfuzan i nedorečen, značajno slabeći snagu i domete svoje kritike. To je predivan prizor. Izuzetno kvalitetan i informativan. Veliki deo filma posvećen je savremenim evangelistima i njihovoj agresivnoj politici pokrštavanja. Iako je film snimljen u okviru talasa liberalne propagande protiv Republikanaca i Bušove administracije i to se baš vidi , donosi nove i malo poznate informacije o ideološkoj ofanzivi konzervativnog hrišćanstva u SAD. Prvo rasturio razvijene tramvajske mreže i zamenio ih autobusima, a zatim sa drugim proizvođačima automobila, autoopreme, građevinskim firmama itd. Uz to kvalitet prevoza sve vreme pada uprkos ogromnom novcu koji država nastavlja da usmerava za projekte automobilskog lobija. Prikazuje kako ljudi mogu biti brižni dok ubijaju životinje, i kako mogu biti otuđeni i brutalni dok pokušavaju da ih zaštite. Sve u svemu, dosta zanimljivo. U ovom programu pokriven je dobar deo istorije CIA-e tokom hladnog rata — od Berlina koji je tokom drugog svetskog rata bio špijunska prestonica sveta, preko uvođenja novih tehnologija u špijuniranje, do obaranja vlada u raznim državama, finansiranja državnih udara, sprovođenja terora nad stanovništvom i još mnogo toga. U celini, prilično površno, ali informativno. Akteri su brutalno dehumanizovani, slomljenih kičmi i bez skoro ikakve autonomne volje. Prepliće se nekoliko priča: eksploatacija ribe iz jezera Viktorija, trgovina oružjem, potpuno beznađe stanovništva i ludačka ekspolatacija koja se sprovodi nad njima. Ali, ono što izbija iz svega toga je ta monstruozna atmosfera dehumanizacije i ubistvenog mirenja sa sudbinom. Veoma zanimljivo i informativno. Kroz skoro tri sata dokumentarnih snimaka i brojnih intervjua režiser pokušava da analizira rađanje i propast takozvane Nove levice — onih snaga koje su iznedrile burnu 1968. Iako se danas pod Novom levicom češće podrazumeva meka struja ovog pokreta koja je, nakom poraza revolucionarne struje o kojoj se ovde govori, malo po malo bila integrisana u sistem. Film sve vreme prikazuje stvari iz perspektive samog pokreta i postavlja ista ona pitanja koja pokret postavlja sebi, koja pokušava da odgonetne, stalno se vraćajući na uspehe i poraze, pitanje jedinstva, analizu počinjenih grešaka, ispravne i pogrešne politike, različite taktike i strategije. Prikazani su mnogi događaji, od Praškog proleća, do previranja u Latinskoj americi i Kulturne revolucije u Kini, ali film se stalno vraća na analizu društveno-političkih prilika u Francuskoj i, iako je svaka tema prilično kvalitetno obrađena, čini se kao da su druge teme tu samo da bi postavile Francusku u širi planetarni kontekst. Da bi se valjano razumeli ovi događaji, kontekst i dinamika ove dekade, potrebno je određeno poznavanje istorije, koje se može delimično nadoknaditi kroz često pauziranje filma, iščitavanje članaka na wikipediji i libcom-u. Bez toga većina gledalaca neće shvatati šta se sve dešava u filmu, niti će nešto mnogo naučiti ili izvući značajnije pouke. Osnovna tema su mediji kao državni ideološki aparat, odnosno načini na koje mediji oblikuju javno mnjenje, manipulišu informacijama i tako dalje. Takođe u ovom filmu se jasno vidi da je Čomski bio izuzetno dobar i kvalitetan u svoje vreme, iako ga danas dosta ljudi pamti kao pomalo senilnog starca koji uglavnom govori neka opšta mesta. Na dan otvaranja došlo je preko 2000 ljudi. Kroz film je prikazan marketinški proces kreiranja reklama i slike o nečemu u javnosti, načina na koji razmišljaju ljudi koji se bave reklamama itd. Bitno je napomenuti da se cela ova priča odvija u trenutku kada vlada Češke sprovodi ogromnu kampanju za ulazak u EU i film pokazuje kako je pomoću agresvine medijske kampanje moguće manipulisati ljudima i prevariti ih da pristanu na nešto što im ne odgovara, da urade nešto na svoju štetu ili … da dođu na otvaranje nepostojećeg tržnog centra. Ovaj dokumentarac se bavi brutalnim psihološkim mučenjem i fizičkom torturom nad zatvorenicima u američkim vojnim zatvorima Bagram Avganistan , Abu Graib Irak i Guantanamo Bay Kuba. Film je snimljen u okviru talasa liberalne propagande protiv Bušove administracije nakon njegove druge pobede na izborima, 2004. U trenutku snimanja Španija je bila jedna od devet najrazvijenijih zemalja na svetu i cilj filma je bio da pokaže strahovitu bedu ljudi zaboravljenih u srednjem veku, skrivenih u nepristupačnim planinama, marginalizovanih od vlasti i zemljoposednika. Logori se nižu jedan za drugim, a snimci uključuju Dahau, Bukenvald, Mathauzen i mnoge druge. Ovaj film bi svako morao da pogleda, od sada pa do kraja sveta, jer iako svi načelno znaju da su nacisti počinili nezamislive zločine, ovi zločini su upravo to — nezamislivi, zato nikakav opis i ni jedan epitet ne mogu adekvatno da prenesu osećaj užasa koji posle gledanja još dugo ostaje u tebi. U fokusu je priča o tome kako su se inžinjeri i naučnici na neadevkatan način mešali u ekonomiju i politiku, dok su se sa druge strane ekonomisti i političari podjednako neadekvatno mešali u nauku i tehniku. Suviše usko i jednostrano obrazovanje stručnjaka uskratilo im je mogućnost da pravilno sagledaju složenost društva i društvenih procesa. Autoritet stručnjaka je svoj legitimitet u velikoj meri temeljio na neznanju masa, pa su naučnici i inženjeri doživljavani kao novi čarobnjaci koji imaju odgovor na svako pitanje, a zapravo su suviše često bili šarlatani koji su pod maskom tehnološke racionalnosti i nauke skrivali lični interes i proizvoljnost. Tamo gde su naučnici i inženjeri imali mogućnost da veoma doprinesu društvenom napretku umešali su se političari i korporacije, insistirajući na najjeftinijim rešenjima, koja su najčešće bila i najopasnija. Ovo je za posledicu imalo da su naučnici, političari, inženjeri i ekonomisti lagali i obmanjivali javnost, i istovremeno lagali jedni druge u vezi mnogih pitanja, pa čak i lagali sami sebe upleteni u složenu mrežu racionalizacija i iracionalizacija. Svaka epizoda ima posebnu temu. Počevši od Sovjetskih tehnokrata koji su posmatrali pojedinca i društvo sa čisto tehničkog stanovišta, ponašajući se kao da upravljaju mašinama, a nisu videli raskorak između trenutnog nivoa tehnološkog razvoja i metoda koje su koristili, što je na kraju dovelo do toga da nisu bili u stanju da zadovolje najosnovnije potrebe stanovništva. Britanski ekonomisti su primenjivali najrazličitije ekonomske teorije, ali nisu bili u stanju da kontrolišu ekonomiju, pa su na kraju proglasili da se ekonomija ne može kontrolisati. Zatim, priča o Gani, prvoj nezavisnoj afričkoj državi, u koja se politički oslobodila britanskog kolonijalizma samo da bi bila ekonomski pokorena od strane američkog imperijalizma i uništena međunarodnih zaduživanjem i korupcijom. I na kraju istorija civilne upotrebne nuklearne energije u kojoj su forsirana brza i jeftina rešenja, na račun bezbednosti radnika i celokupnog društva. Prvi put je implementirana za vreme vojno-fašističke diktature generala Pinočea u Argentini, kada je šokirano stanovništvo bilo podvrgnuto brutalnoj represiji. Od tada do danas šok ostaje bitna komponenta nametanja neoliberalnog kapitalizma. Političari i korporacije koriste situacije kao što su ratovi, velike društene krize i prirodne katastrofe, u kojima je narod paralisan šokom i strahom, da bi što brže i jeftinije privatizovali velike oblasti javnog sektora, promenili zakone, oduzeli teško stečena prava i ukinuli institucije društvenog staranja. Cilj je sa što manje troškova i otpora sprovesti pljačku stanovništva i ostvariti što veći profit. Izuzetna alegorija diskriminacije na osnovu proizvoljno izabranih bioloških karakteristika. Na kraju nas upozorava da rat spava sa jednim okom otvorenim i da zločin protiv čovečnosti nije stvar prošlosti, a da su ove strahote brzo zaboravljene jer niko ne želi da ih se seća. Koliko je to tačno najbolje pokazuju pokušaji francuskih cenzora da se izbaci poslednjih deset minuta, iako su deset godina ranije iste scene korišćene kao dokazni materijal na suđenju nacistima u Ninbergu. Članstvo komisije je tajno i niko ne zna na koji se način biraju članovi, standardi i kriterijumi takođe nisu javni i čini se da su procene vrlo često proizvoljne. Nezavisne producentske kuće su lošije tretirane od velikih studija, homoseksualne scene dobijaju znatno oštriji rejting od sličnih heteroseksualnih, a postoje naznake da na kriterijume uticaj imaju različite konzervativne grupe za pritisak. Ukoliko film dobije oznaku NC-17 nije dozvoljeno za decu ispod 18 god većina distributerskih kuća će odbiti da ga distribuira, neće moći da se reklamira itd, što rezultira velikim finansijskim gubicima. U slučaju žalbe odlučuje telo sačinjeno od glavešina velikih studija i korporacija. Ne postoji mogućnost pokretanja sudskog postupka i ni jedna pravna instanca ne može promeniti odluke koje donesu ovi nepoznati ljudi iza zatvorenih vrata. Na delu je diktatura osrednjosti i tiha cenzura kojoj je skoro nemoguće suprotstaviti se. Ovaj dokumentarac nećete videti na televiziji, niti se u školi uče ove stvari. Ako vas interesuje istina o svetu u kome živimo, ovaj pregled je pravi izbor jer će vam pomoći da sklopite kockice u jasniju sliku i, koliko god da ste upućeni u ovu tematiku, čućete i videti neku novu informaciju koja će vas iznenaditi. Između ostalog, korišćeni su inserti iz sledećih filmova: Cover Up: Behind the Iran Contra Affair 1988 ; Father Roy: Inside the School of Assassins 1997 ; Genocide by Sanctions 1998 ; The Panama Deception 1992 ; Bitter Paradise: The Sell-out of East Timor 1996 240 1967 — U trenutku kada je ovo pitanje bilo najaktuelnije, sedmoro francuskih reditelja zajednički je napravilo dokumentarni film koji se hvata u koštac sa pitanjem rata u Vijetnamu. Osim analize stvarnog Vijetnama, istraženo je i mnoštvo značenja Vijetnama kao simbola. Jer, Vijetnam je u to vreme postao sinonim za imperijalističke zločine nad zemljama trećeg sveta, povod velikog broja međunarodnih protesta i fokalna tačka zaoštravanja odnosa u američkom društvu u drugoj polovini 1960tih. Film koji je prepun informacija, ali nije natrpan već vrlo pažljivo oblikovan tako da su uspešno obuhvaćene pojedinačne teme od 9. Suma mnogih savremenih kritika SAD spakovana u razorna dva sata. Uz korišćenje arhivskih snimaka, kao i kroz intervjue sa članovima pokreta otpora, saradnicima okupatora i nemačkim vojnicima koji su učestvovali u okupaciji prilično je dobro prenesen duh vremena. Svakome je dat prostor da iznese svoje mišljenje i objasni logiku kojom se rukovodio tokom rata. Predstavljena je danas uglavnom skrivena strana francuske istorije: mračna i sramotna kolaboracija, ali i herojski otpor okupaciji, sve ovo u kontekstu jedne istinske civilizacijske tragedije. Film je više od deset godina bio zabranjen u Francuskoj tek je 1981. On je već prvog dana potere napustio zemlju i iskoristio priliku da uradi intervjue sa različitim stručnjacima za pitanja nadzora i privatnosti. U međuvremenu, detektivi koji su na početku imali samo njegovo ime i fotografiju, do kraja potrage su prikupili veoma mnogo podataka o njemu i njegovoj porodici iz javno dostupnih izvora. Kada je posle 30 dana ušao u njihovu kancelariju i video šta sve znaju o njemu bio je prestravljen. Ovaj uznemirujući dokumentarac podiže svest o stepenu nadzora i gomilanju privatih podataka o nama u rukama države i korporacija, te upozorava na opasnost od zloupotrebe ovih informacija. Iako mu je po povratku u zemlju policija zaplenila snimljeni materijal uspeo je da sačuva dovoljno materijala da 1950. Film je odmah zaplenjen, autor je po trinaest tačaka optužnice osuđen na godinu dana zatvora, a film je bio zabranjen narednih 40 godina. Dugo godina je bio opsednut video kamerama i snimanjem svakog trenutka svog života, a onda je otkrio street art koji je postao njegova nova opsesija. Ili je možda cela priča izmišljena i isplanirana od strane Banksy-ja i Shepard Fairey-ja koji su hteli da iznesu oštru kritiku komercijalizacije street art-a? Bez obzira da li je ovaj film zaista dokumentarac ili ne, činjenica je da se na zaista zanimljiv način bavi pitanjima autentičnosti i komercijalizacije. Kada statue umru, postanu deo umetnosti. Ova botanika smrti je ono što nazivamo kultura. Prvo su porobili i uništili civilizaciju koja je te predmete stvorila i mogla da ih razume, predmetima su priznata samo estetska svojstva kao da postoje samo da zabave kolonizatore, a zatim su pretvoreni u egzotične suvenire i dodatno degradirani pretvaranjem u robu koja se masovno proizvodi i prodaje na bazarima i pijacama. Zbog oštre kritike kolonijalizma, film je cenzurisan i izbačena je skoro cela druga polovina filma, a originalna verzija je javno prikazana tek 1968, petnaest godina kasnije. Fokus je pre svega na američkoj Centralnoj obaveštajnoj agenciji CIA i tajnim operacijama koje ova decenijama sprovodi po celom svetu uz ignorisanje svih zakona i bez ičije stvarne kontrole. Ovaj dokumentarac želi da pokaže kako je ceo američki pa i svetski sistem ustrojen prema interesima krupnog kapitala koji večito teži sticanju što većih profita, politička vlast ima zadatak da dobije legitimitet i pristanak od građana ili, ako to nije moguće, da unutrašnju stabilnost poretka obezbedi uz pomoć obaveštajnih službi, dok je CIA prisutna i aktivna u celom svetu. CIA-u su u prvim godinama Hladnog rata formirali obaveštajci iz Drugog svetskog rata, uglavnom moćni pravnici, bankari i drugi pripadnici elite, a nove operativce su regrutovali sa najelitnijih američkih univerziteta. Sledeći korak su operacije koje se sprovode pod lažnim imenom ili bez imena tako da je moguće negirati sve optužbe, ili operacije u kojima se koriste druge službe, grupe, organizacije… Ove operacije su obuhvatale i podršku autoritarnim režimima u raznim državama, obuku odreda smrti, organizovanje državnih udara, vojnih pučeva, otmica, ubistava… U slučaju da nešto i dospe do javnosti primenjuje se formula: poriči sve, ništa ne priznaj i odgovori protiv-optužbama. Posebna tema su operacije koje su organizovane sa namerom da se za zločine, ubistva i teroristične napade optuži neko drugi — najčešće levica i društveni pokreti u nekoj zemlji, nepodobna vlast itd. Dosta pažnje posvećeno je sprezi organizovanog kriminala i tajnih službi, kao i najviših nivoa vlasti i biznisa. Od toga da su službe koristile organizovani kriminal za obračun sa svojim političkim protivnicima, do drugih dilova. Pošto biznis možemo podeliti na legalni i nelegalni, očigledno je da najveći igrači koji su iznad zakona poput tajnih službi, nekih korporacija i banaka, mogu nesmetano da sarađuju sa igračima koji su ispod zakona zarad sticanja profita od nelegalne trgovine, pranja novca itd. Posebno je bitno pitanje korišćenja novca stečenog na nezakonit način za finansiranje mnogih operacija CIA-e. Ovde je pre svega reč o trgovini heroinom i kokainom, ili da budemo precizniji — kontroli nad velikim delom svetskog tržišta narkotika. Ako imamo na umu da se u svetu godišnje proda droge u vrednosti od 320 milijardi dolara, što je više od godišnjih budžeta zemalja poput Švedske ili Norveške, odnosno više od zbira ukupnog bruto društevnog proizvoda preko osamdeset najsiromašnijih zemalja sveta. I, ako imamo na umu da danas preko 90% heroina potiče iz Avganistana, a da se tokom 1960tih i 1970tih slična količina heroina proizvodila u Jugoistočnoj Aziji gde je u to vreme bilo izuzetno jako prisustvo američkih snaga i CIA-e. Nije teško povezati iz kojih izvora CIA obezbeđuje novac za jedan deo svojih tajnih operacija. Osim toga tu su i najrazličitije finansijske mahinacije sa ogromnim vojnim i bezbednosnim budžetima, od lažnog prikazivanja troškova od strane privatnih kompanije za obezbeđenje, do novca za koji jednostavno niko ne zna na šta je potrošen. U svakom segmentu i svakoj temi, dobro je obrađena javna i skrivena ideološka i politička motivacija, a konkretni mehanizmi su izvučeni na svetlost dana. Na kraju je upozoreno da je u toku na drastično ograničavanje ljudskih prava u samoj Americi, koje u nekim aspektima ide čak i do ukidanja nekih ljudskih prava, kao i ogroman tehnološki napredak koji je stavljen u službu nadzora, kontrole i ubijanja, pre svega kroz bespilotne letilice naoružane mitraljezima i raketama. Sve u svemu izuzetno dobar i veoma, veoma zanimljiv dokumentarac koji bi svako trebao da pogleda. Veoma je teško naći reči kojima bi se govorilo ili mislilo o nacističkoj industriji smrti. Umesto toga poslužiću se sa dva citata. Zločine toliko ogromne da su normalnom čoveku neshvatljivi i nezamislivi. Niko ne može rekonstruisati ono što se ovde dogodilo. I niko to ne može da shvati. Čak ni ja, ovde, sada. Ne mogu ni da verujem da sam zaista ovde. Lancmanov postupak u filmu Šoa je specifičan: on uopšte ne koristi dokumentarne snimke, već samo razgovore sa očevidcima, obilazi istorijske lokacije i uspešno vraća sagovornike kroz sećanja, tako da mi kao gledaoci zajedno sa njima proživljavamo događaje o kojima svedoče. Upravo usled nedostatka slika koje bi grafički prikazale užase o kojima svedoče sagovornici, dovedeni smo u situaciju da zamišljamo, vizuelizujemo, proživljavamo — i to je veoma, veoma teško i mučno iskustvo. Međutim, Lancman strukturu filma gradi vrlo pažljivo — nakon jezivih svedočenja slede lagani snimci lokacija i prirode, tako da imamo nekoliko minuta da se saberemo i razmislimo o onome što smo upravo čuli. Zahvaljujući ovom ritmu, Lancman sprečava da kod gledaoca dođe do prezasićenja bolom i strahotama, ne dozvoljava ti da se isljučiš kada se preplave utisci i emocije — tokom svih 9. Film je naišao na veoma dobar prijem i pohvale, ali i na vrlo oštre kritike, posebno u Poljskoj gde je okarakterisan kao obmanjujući, jer je prećutao da su Poljaci pomagali Jevrejima i krili ih od nacista, da su spasili desetine hiljada Jevreja od Holokausta, kao i da su nacisti ubili oko tri miliona poljskih civila. Takođe, Lancman je kritikovan zbog nedovoljno političko-istorijskog konteksta i suviše fokusa na lične priče. Uprkos kritikama, ovaj neverovatan film je remek delo i smatra se jednim od najboljih dokumentaraca ikada snimljenih. Definitivno film koji bi svako trebalo da pogleda. Istraživanje, čiji je cilj bio ispitivanje socijalnih i psiholoških posledica nejednake raspodele moći, vrlo brzo je izmaklo kontroli. Čuvari su počeli da zlostavljaju zatvorenike i svi su počeli da gube granicu između eksperimenta i stvarnosti, uključujući i psihologa koji je, umesto da upravlja eksperimentom, počeo da upravlja zatvorom koji je napravio. Istraživanje je moralo da se prekine nakon šest dana, iako je bilo previđeno da traje dve nedelje. Zatvorski eksperiment u Stanfordu poslužio je kao inspiracija za nemački film Das Experiment iz 2001. Nekoliko meseci kasnije zajedno sa dva novinara otišla je u Hong Kong i susrela se sa danas čuvenim Eduardom Snoudenom. Ovaj dokumentarac nam ne donosi nove detalje o tajnim operacijama NSA ili podatke o njihovim daljim planovima. Većina stvari koja je u njemu rečena već je od ranije bila poznata svima koji su pratili ovaj slučaj u medijima. Iako ne donosi nove informacije, Citizenfour je izuzetno snažnan istorijski dokument u kome je zabeležena argumentacija i misaoni proces jednog od najvažnijih insajdera našeg vremena. To je ključna vrednost ovog filma. Snoudena ovde vidimo kao inteligentnog mladog čoveka, racionalnog, preciznog u mišljenju i izražavanju, veoma artikulisanog i što je najvažnije hrabrog, etičnog i visoko motivisanog. Nisu bez povoda česta poređenja Eduarda Snoudena sa slučajem analitičara Danijela Elsberga koji je 1971. Čovek koji se, vođen etičkim principima, odluči da rizuje sve što ima i zakorači u nepoznato zaslužuje da bude proglašen za heroja. Bez preterivanja možemo reći da su instajeri koji javnosti predaju dokaze o zloupotrebama i zločinima država i korporacija — istinski junaci našeg doba. Drugi utisak, takođe vrlo snažan, je gađenje koje osećamo pred bezočnim lažima koje predstavnici države i bezbednosnih agenija iznose u medijima. Danas je situacija takva da 1000 puta ponovljena laž nije postala istina nego je ostala laž, a oni koji stoje iza nje su i dalje lažovi. Nama je jasno da svetski sistem u kome živimo više nama apsolutno nikakav legitimitet i da se prevashodno održava golom silom i strahom od te sile. Glavna zapitanost koja nam ostaje nakon gledanja filma tiče se zebnje zbog pravca u kome svet ide i nade da još postoji mogućnost da se taj pravac promeni. Nije pitanje u kakvom društvu živimo. Jasno nam je u kakvom društvu živimo. Pravo pitanje je u kakvom društvu želimo da živimo? I šta smo spremni da uradimo da bi se to društvo ostvarilo? Ključnu ulogu u onemogućavanju radničke klase za nezavisno političko organizovanje odigrao je čitav spektar ideologija koje se jednim imenom mogu nazvati anti-komunizmom, a čija je suština bila da se proglasi nemogućim, nenormalnim i neprirodnim da većina stanovništva upravlja sredstavima za proizvodnju i raspolaže proizvodima svoga rada. U ovom procesu bitnu ulogu imale su ideje elitizma i socijal darvinizma, rasizma i auto-rasizma, koje su deo korpusa reakcionarnih ideologija. U tom smislu je rađanje nove ekstremne desnice bilo integralni deo tranzicije iz socijalizma u liberalni kapitalizam, a ideološko opravdanje tranzicije bilo je nezamislivo bez učešća ekstremne desnice. Od samog početka u centru neo-nacističke i desničarske agende bila je neprestalna propaganda i agresivna kampanja protiv Roma, koji čine 2-3% populacije Češke. Naci skinhedi su svakodnevno terorisali i prebijali ljude, a česta su bila prebijanja sa veoma teškim posledicama, pa i prebijanja sa smrtnim ishodima. Mnogi neo-nacisti priključuju se ovoj parlamentarnoj pariji koju je na autokratski način vodio političar Miroslav Sladek. Odgovor antifašista, među kojima su vodeću ulogu imali češki anarhisti, bile su javne demonstracije i manifestacije, na kojima se ubrzo pokazalo da su policija i službe bezbednosti spremne ne samo da simpatišu ili zaštite fašiste nego i da sarađuju sa njima. U ovom procesu nastala je organizacija Antifašistička akcija, kao borbeno krilo antifašističkog pokreta, koja je fizički štitila antifašistička okupljanja i na taj način držala otvorenim prostor za javne manifestacije antifašizma čak i u situaciji u kojoj su nacisti ubijali ljude na ulicama, a policija ih štitila i napadala i progonila antifašiste u Češkoj. Naslov ovog aktivističkog dokumentarca poručuje da je Antifašistička akcija jača od neo-nacista. Kraj filma je daleko od optimističnog, jer vidimo da ono što neonacisti nisu uspeli da postignu za 20 godina, liberani političari i socijaldemokratska vlast učinili su vrlo brzo nakon početka svetske ekonomske krize — poveli su rasističku kampanju u medijima predstavljajući Rome kao malte ne najveći problem češkog društva i države, a potom su omogućili oduzimanje socijalne pomoći i segregaciju romske dece u obrazovnom sistemu. Političari i ekonomska elita vešto koriste rasizam kako bi zaštitili sebe i sprečili da se narodno nezadovoljstvo okrene ka stvarnim društvenim i političkim problemima. Na primeru Obamine administracije pokazano je kako Demokratska stranka preuzima ideje društvenih pokreta i potom ih razvodnjava i čini neškodljivim za sistem, i izlistan je katalog obećanja za koji se ispostavilo da je katalog laži: odmah ćemo vratiti trupe kući, okončaćemo ratove, ukinućemo embargo Kubi, zatvorićemo Guantanamo, prestaćemo da otimamo ljude po svetu i mučimo ih na tajnim lokacijama, uvešćemo transparentnost u pogledu pisanja zakona i korporacija koje lobiraju na kapitol hilu, daćemo prednost novim i obnovljivim izvorima energije, daćemo finansijsku pomoć onima koji imaju problema da vrate kredite za kuće i uvesti politički nadzor nad vol stritom… Republikanska stranka je tradicionalno na strani biznisa i korporacija, a Demokratsku stranku mnogi smatraju manjim od dva zla, zahvaljujući čemu je imala mogućnost da se u vremenima društvene napetosti predsavi kao stranka promene i uspešno kooptira i neutrališe društvene pokrete, na taj način sprečavajući da dođe do stvarnih društvenih promena. Istorija koopitranja društvenih pokreta od strane Demokratske stranke je duga: populistički pokret 1890tih, sindikalni pokret 1930tih, pokret za ljudska prava 1960tih i najskoriji primer — anti ratni pokret 2000tih. Ključno pitanje koje je ovaj sjajan film otvorio je: Kako je moguć demokratski sistem u društvu u kome mali broj ljudi kontroliše društveno bogatstvo? Za svaku predizbornu kampanju potreban je veliki novac, a za predsedničku kampanju potrebne su stotine miliona dolara zato što se kandidati reklamiraju kao bilo koji drugi proizvodi na tržištu, a po pravilu pobeđuje onaj koji uloži najviše novca. Ekonomska moć se na taj način iskazuje kao politički uticaj, iz čega je očigledno da su koncentracija moći i novca u rukama veoma malog broja ljudi fundamentalno anti-demokratski. Parlamentarni sistem se svodi na to da stanovnišvo ima pravo da glasa za jednog ili drugog predstavnika elite. Ovaj sistem elitne vladavine, koji je malo mekši od otvorene vojne diktature, karakteriše ogromna materijalna nejednakost, apatija većine stanovništva, socio-ekonomska diktatura i slobodni parlamentarni izbori. Sve ovo je bolno jasno na primeru prvih par godina Obamine administracije. Kadrovska rešenja Obamine administracije za većinu bitnih funkcija često su bila sušta i direktna suprotnost politici za koju se on navodno zalagao tokom predizborne kampanje. Broj građana SAD koji žive ispod granice siromaštva 2010. Ovaj film vam iz minuta u minut sasipa istinu u lice i vrlo često je teško suočiti se sa time. Kada postanemo svesni svega da li ćemo i dalje ćutati i praviti se da je sve u redu? Rudari su odlučili da se priključe sindikatu Ujedinjeni rudari amerike UMWA i insistirali da kompanija u čijem je vlasništvu rudnik potpiše kolektivni ugovor sa UMWA. Kompanija je odbila i počeo je štrajk koji je trajao skoro godinu dana. Rediteljka-snimateljka Barbara Kopl je provela nekoliko godina živeći sa rudarima u Harlanu i tokom štrajka uspela je da snimi neverovatne scene: od organizovanja žena rudara koje su praktično vodile štrajk kada su muškarci posustali, do fizičkih obračuna između rudara i štrajk brehera koji su sve vreme bili naoružani. Na kraju je jedan od štrajk brehera ubio jednog rudara, i tek nakon toga je kompanija pristala na potpisivanje ugovora i druge zahteve rudara. U filmu se na vrlo jasan i nedvosmislen način vidi kako je čitav sistem u službi kompanije, a protiv rudara. Počevši od političara i policije, preko sudije koji radnicima određuje zatvorske kazne za ometanje saobraćaja zato što su pokušali da spreče prolazak štrajk-brehera, do lokalnog sveštenika koji je takođe protiv štrajka. Sa druge strane, rudari i njihove žene su otvoreno svesni svoje klasne pripadnosti i visoko vrednuju radničko organizovanje i solidarnost, iako nigde ne vidimo otvoren anti-kapitalizam u obliku zalaganja za drugačije društveno uređenje. Dotadašnji predsednik UMWA, Toni Bojl je lažirao unutar-sindikalne izbore 1969. Rudari za demokratiju su 1972. Kada je u junu 1972. Treba imati na umu da svet rudarskih sindikata i klasne borbe u ovom obliku koji je prikazan u filmu Harlan County USA više ne postoji jer je uništen tokom osamdesetih reganovskom neokonzervativnom neliberalnom kontra revolucijom i izmeštanjem primarne proizvodnje u zemlje periferije svetskog sistema.


Sugar: The Bitter Truth

 

Zvuk nije baš najbolje urađen i kamera je skoro amaterska, a radnja se najviše fokusira na sprovođenje torture, načine isleđivanja i traumu nakon torture, koja ostaje do kraja života. Najčešće ove promene spontano nestaju. Ovu intervenciju prate rizici od infekcije, obilnog krvavljenja, probijanja materice ili susednih organa, a takođe i komplikacije vezane uz anesteziju. Vaš život je samo vaš, i vi treba da ga učinite boljim za sebe, a ne za nekog drugog. Još jedna komplikacija su hemoroidi i krvarenje iz anusa zbog povreda koje može izazvati veoma čvrsta stolica. Istraživači sa Univerziteta u Teksasu povezali su jednu dozu ove injekcije sa, u proseku, 11 kilograma viška tokom tri godine, ispitujući koliko su na težini dobijale žene koje su je primile. Odsustvo ispunjenja želje donosi osećaj čežnje koji se zatim, ako je intenzivan, pretvara u patnju. Baton mešeri koji se hvale kako pobeđuju Street Fighter veterane nasumičnim udaranjem po dugmićima u Arcana Heart 3 neće izdržati ni trideset sekundi protiv protivnika sa samo nedelju dana iskustva, ali ni ti sa nedelju dana iskustva neće imati u svojim prstima ni 70% svih poteza i taktika koje su im dostupne. Tako je lakše jer se lešnici pomeraju kada razvlačimo koru a trebali bi da ostanu gde jesu. Nezavisni hrvatski studo Croteam je ovime uspeo da sebi obezbedi reputaciju koja ga i deceniju kasnije održava iznad vode — — i to u žanru koji slovi za najkompetitivniji i najskuplji za produkciju.