Bludna 1970. Karlovac

Автор: Andrea Thomas 13.12.2018

butiga_6_03web

 



 



❤️ : Bludna 1970. Karlovac

 


 

 

 

 

 

 

 

 

Prema tome, optuženica hvata sredstvo koje joj u taj čas i u položaju u kojem se nalazila jedino stoji na raspolaganju, a to je kuhinjski nož koji stoji na obližnjem elementu, i njime ubada oštećenika, i to u nogu, čime ni s obzirom na sredstvo, a ni s obzirom na dio tijela u koji ubada oštećenika ne prekoračuje granice neophodno potrebne obrane. Uporni Dičić , sljooeće godine ponavlja molbu, ali opet bez uspjeha i sa istlm negativnim obra2l1oženjem. Njih dvoje su na j-češće u to vrijeme s bta.


Bludna 1970. Karlovac

 

Ovo improviZirano i organizaciono nesiguml ,p ozorište uglavnom prikazuje, u kasne večernje sate, jednočllnke. Nedvojbeno je Sabor probudio lijepe nade, ali su učinkoviti plodovi, uglavnom, izostali. KZH ovisi jedino i isključivo o sadržaju namjere počinitelja. Međutim, životni stilovi su se promijenili, a time i međusobno poštivanje i suodnošenje.


Bludna 1970. Karlovac

 

butiga_6_03web - Izvješće o radu Udruge od 8. KZRH u vezi s čl.


Bludna 1970. Karlovac

 

ISSN 1332-3830 Zagreb, srpanj 2010. Izvješće o radu Udruge Mato Pelivan................................................................... Izvješće Nadzornog odbora Petar Anđelović, Luka Martić, Ferdo Širić............. Rad Udruge u četverogodišnjem razdoblju 2005-2009 Vine Mihaljević....... Perspektive djelovanja Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko prof. PodrUŽniCa U njemačkoj Izvješće s godišnje skupštine njemačke podružnice Ivan Jeleč......................... Sveti Franjo u Wiesbadenu Anto Jeličić................................................................ Đakon Mato Valjan proslavio 25 godina rada u HKM-u Giessen AP............. Popper, Solovjev — fra Ignacije Mato Baotić, senior............................................ Kratki traktat o krađi knjiga Jozo Džambo.......................................................... Triptih sjećanja Mijo Nujić.................................................................................... Fra Ignacije — pedagog za sva vremena Mile Marinčić..................................... Posjet fra Ignaciju Gavranu u bolnicu Koševo Stipo Križanac......................... Fra Ignacije Gavran Anto R. Fratar na vratima Anto Jeličić............................................................................... Fra Ignacije Gavran — naš visočki učitelj života Anto Dugonjić....................... Susret članova vodstva Udruge s provincijalom Bosne Srebrene fra Lovrom Gavranom u Sarajevu i s gvardijanom franjevačkog samostana Gorica Livno fra Markom Semrenom, u Livnu............................... UmjeTnosT Medovićevi Srijemski mučenici na izložbi u Zagrebu Anto Dugonjić............ Franjevački samostan u Livnu Ivan Markešić..................................................... Fra Didak Bunitć — čovjek i djelo Anđelko Mijatović.......................................... Fra Anđeo Luka Kaić Vine Mihaljević.................................................................. Anđelko Mijatović, Bruno Bušić. Prilog istraživanju života i djelovanja Mate Kovačević..................................................................................... Pismena sućut Njemačke podružnice Udruge Jozo Džambo............................. Nadgrobno slovo fra Ignaciju Gavranu Vine Mihaljević.................................... In memoriam akademiku Daliboru Brozoviću Ivan Markešić.......................... In memoriam Peri Skopljaku Stipo Križanac....................................................... In memoriam Stipi Slipcu Stipo Križanac............................................................. In memoriam Vinku Đođi Vine Mihaljević.......................................................... Ove godine objavljujemo dvanaesti broj Biltena, glasila Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije — Visoko iz Zagreba, koje svim članovima i prijateljima Udruge, njenim simpatizerima i dobročiniteljima predstavlja redovita događanja i rad Udruge. Prema već ustaljenoj strukturi dosadašnjih biltena ponajprije predstavljamo rad Udruge u dijelu koji sadrži izvješća o radu i financijama Udruge te izvješće Nadzornog odbora Udruge. Potom predstavljamo rad XII. I ovom prigodom zahvaljujemo vikaru franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Marijanu Karauli koji je predsjedao euharistijskim slavljem i koji je održao prigodno razmišljanje o biblijskim čitanjima. Zahvaljujemo na gostoprimstvu domaćinu gvardijanu fra Mladenu Hrkaću, zatim direktoru visočke Gimnazije fra Ivici Studenoviću, koji je uime Franjevačke klasične gimnazije Visoko pozdravio nazočne članove Udruge nadahnutim i poticajnim riječima, a zahvaljujemo također svim sudionicima na Dvanaestom izbornom saboru, članovima i prijateljima Udruge, koji su aktivno sudjelovali u radu sabora. Kako smo naveli, ovaj sabor bio je izborni sabor na kojemu je predstavljen četverogodišnji rad Udruge i na kojemu su izabrana nova tijela Udruge. Stoga zahvaljujemo svim dosadašnjim članovima tijela Udruge, a novoizabranim želimo strpljiv, marljiv, uporan i učinkovit rad u Udruzi i u promicanju visočkih vrednota. Vjeki Boži Jarku koji se vrlo rado uvijek odazove našem pozivu za sudjelovanje na saboru te na njegovim pisanim smjernicama djelovanja Udruge koje tematiziraju obitelj, uljudbu i kršćanstvo. U ovom broju biltena nadalje donosimo događanja iz njemačke podružnice Udruge đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije — Visoko, izvješće s održane redovite godišnje skupštine u Wiesbaden - Naurodu, objavljene novinske informacije o skupštini kao i o 25. Ovaj broj biltena posebice je posvećen pokojnom profesoru fra Ignaciju Gavranu s prilozima Ive Pranjkovića koji cjelokupni život i djelovanje fra Ignacija predstavlja u orzačju istine i ljepote, Mate Baotića sen. Dugonjić također predstavlja Medovićeve Srijemske mučenike na izložbi u Zagrebu ocrtavajući i kratku povijesnicu navedene slike. Nakon priloga iz umjetnosti, predstavlja se nekoliko knjiga. Prije svega Anto Matković predstavlja Hrvatski franjevački biografski leksikon, Ivan Markešić predstavlja monografiju Franjevački samostan u Livnu. Petra i Pavla na Gorici u Livnu koju je uredio fra Marijan Karaula, zatim Anđelko Mijatović predstavlja zbornik radova Fra Didak Buntić — čovjek i djelo koji su uredili Stipe Tadić i Marinko Šakota, Vine Mihaljević pak predstavlja zbornik Fra Anđeo Luka Kaić 1894. Na kraju zahvaljujemo svim autorima tekstova, svima onima koji novčano potpomažu izdavanje biltena, kiparici i slikarici Dijani Širić na likovnom opremanju biltena, a na kraju zahvaljujemo svima onima koji su na bilo koji način sudjelovali u pripremi i objavljivanju biltena te koji sudjeluju u radu Udruge i ostvarivanju njenih ciljeva. Ovom prigodom molimo članove koji promijene adresu ili e-mail da nas o tome obavijeste kako bismo mogli na vrijeme objaviti novu adresu. Unaprijed svima zahvaljujemo na suradnji. Kako vam je poznato te kako je već uobičajeno, izvješće o radu naše Udruge objavljujemo u godišnjem biltenu koji će biti dostupan svim sudionicima trinaestog sabora Udruge, što će se održati 7. Dvanaesti izborni sabor Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije — Visoko iz Zagreba održan je 6. Saboru je nazočilo 68 šezdeset osam potpisanih članova Udruge. Prema predviđenom dnevnom redu radnom dijelu sabora prethodilo je u 10 sati misno slavlje koje je predvodio fra Marijan Karaula, vikar franjevačke provincije Bosne Srebrene. Izvješće o radu Udruge od 8. On je u svom obraćanju nazočnim gostima, prijateljima i članovima istaknuo da je Udruga u proteklom razdoblju organizirala četiri zapažena međunarodna znanstvena skupa, predstavila osam knjiga te objavila jedanaest publikacija. Rizničar Udruge Ante Franjičević podnio je također iscrpno izvješće o financijskom poslovanju Udruge u proteklom četverogodišnjem razdoblju detaljno izvješće o financijskom poslovanju također se nalazi u zapisniku , a predsjednik Nadzornog odbora Petar Anđelović podnio je izvješće nadzorā o radu Udruge prema kojima su tijela Udruge u izvještajnom razdoblju radila sukladno odredbama Statuta Udruge. Kako je gore navedeno, 12. Na sjednici predsjedništva održanoj 21. Tako su za glazbeni projekt imenovani Leonardo Jolić, Mile Marinčić, Marijan Petrović i Marinko Tomić, a voditeljem projekta o tekstovima iz starih franjevačkih kronika imenovan je dr. Jozo Džambo iz München s predloženim članovima suradnicima akademikom Srećkom Džajom također iz Münchena, Vinom Mihaljevićem iz Zagreba te s povjesnicima iz Bosne i Hercegovine koje glavni voditelj projekta sam predloži. Presjedništvo je dopisom o navedenom obavijestilo provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovru Gavrana naglasivši nužnost zajedničkih napora u realizaciji navedenih projekata. U suradnji s fra Ivom Tadićem, s franjevačkom provincijom Bosnom Srebrenom, članovi Predsjedništva Udruge 26. Praizbedbi filma nazočili su brojni članovi Udruge. Predsjedništvo Udruge na sjednici održanoj 2. Nakon što se predsjednik Udruge zahvalio svim dosadašnjim članovima pojedinih odbora na dosadašnjem radu i nakon rasprave o radu pojedinih odbora i o prijedlozima njihovih novih članova, jednoglasno su usvojeni prijedlozi i imenovani članovi odbora: 1 Odbor za članstvo i organizaciju: - Marinko Tomić, predsjednik - Mato Pelivan - Nikola Perković 2 Odbor za kulturno-izdavačku djelatnost: - Mile Marinčić, predsjednik - Vine Mihaljević - Vlatko Blažanović 3 Odbor za vjerski i humanitarni rad: - Marijan Petrović, predsjednik - Stanko Mikulić - Ivan Zeba 4 Odbor za proračun i gospodarstvo: - Stipe Bešker, predsjednik - Vinko Hrkać - Ante Franjičević 5 Odbor za sportsko rekreacijski rad: - Leonardo Jolić, predsjednik - Nenad Marijan - Mirko Sesar Provincijal Bosne Srebrene fra Lovro Gavran dao je usmenu suglasnost te podržao aktivnosti Udruge u realizaciji navedenih projekta. Detaljno izvješće o navedenim sastancima može se pročitati u ovom biltenu. Članovi Odbora za sport i rekreaciju Udruge organizirali su 22. Navedenom susretu nazočilo je oko 90 osoba članovi udruge i članovi njihovih obitelji. Dosadašnja stranica Udruge koja se mogla pregledati na www. Naime Udruga je u Zagrebu otvorila novu domenu www. Udrugu je uoči Božića 23. Franjo Topić, a početkom ožujka 2010. Osnovni izvori financiranja jesu članarina i donacije pojedinih članovâ i prijateljâ Udruge. Kao i prijašnjih godina, financiranje samo od članarine ne bi ni približno moglo pratiti rad Udruge i objavljivanje njenih publikacija, pa su nam u tom smislu najviše pripomogli pojedini članovi i gospodarstvenici članovi naše Udruge te donacije drugih gospodarstvenika. Prihodi i rashodi Prihodi i rashodi, kako je naprijed navedeno, obuhvaćaju razdoblje od 15. Na Dvanaestom izbornom saboru Udruge prikupljeno je financijskih sredstava ukupno 9. Potrebno je ovom prigodom istaknuti da je financijski trošak za obiteljsko druženje simpatizera, prijatelja i članova Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko 22. Tom je prigodom sakupljeno 3. Kako je vidljivo iz predstavljene tablice, prihodi u obračunskom razdoblju iznose 31. Vidljivo je da je ove godine cjelokupno djelovanje Udruge ograničeno zbog nastale ekonomske krize i prikupljena novčana sredstva svrhovito su korištena kao što to jasno prikazuje navedena tablica. Svi članovi, prijatelji i donatori Udruge mogu uplaćivati svoju redovitu članarinu ili pak novčanu donaciju na broj žiro-računa Udruge u Privrednoj banci Zagreb 2340009-1110152376 u svrhu unapređivanja djelovanja i ostvarivanja njezinih statutarnih ciljeva. Nadamo se da ćemo uz potporu članstva i naših donatora redovito plaćati naknadu za korištenje prostora. Na kraju želim zahvaliti svim članovima, prijateljima i dobročiniteljima na uplaćenim doniranim sredstvima te, i ovaj put kao i ranije, posebice pozivam na daljnju suradnju kako bi Udruga mogla obavljati djelatnosti koje su Statutom predviđene kao i ostvarivati projekte koje ovaj sabor donese. Pregledom evidencijskih knjiga i financijske dokumentacije odbor je utvrdio da su tijela Udruge časno i odgovorno, sukladno ovlastima i obvezama utvrđenim Statutom, izvršili svoje zadaće. Novčana sredstva koja su prikupljena od članarine i sponzorstva utrošena su u ostvarivanju planiranih projekata i ciljeva Udruge. Ovom prigodom odbor zahvaljuje tijelima Udruge na savjesnom i odgovornom radu. D VA N A E S T I I Z B O R N I S A B O R zaPisnik o radu s dvanaestog izbornog sabora Udruge, održanog 6. Prema predviđenom dnevnom redu radnom dijelu sabora prethodilo je u 10 sati misno slavlje koje je predvodio fra Marijan Karaula, vikar franjevačke provincije Bosne Srebrene. U 11 sati započeo je radni dio sabora. Saboru je nazočilo 68 šezdeset osam članova Udruge, a predsjednik Udruge predložio je sljedeći dnevni red: 1 Otvaranje Sabora i pozdravna riječ gostiju 2 Izbor radnog predsjedništva 3 Izvješće predsjednika Udruge 4 Izvješće tajnika, rizničara i predstavnika Nadzornog odbora Udruge 5 Rasprava o izvješćima i njihovo usvajanje 6 Izbor novih tijela Udruge 7 Program rada Udruge u sljedećem razdoblju. Predloženi dnevni red usvojen je jednoglasno. Nakon toga nazočnima su se obratili prigodnim riječima fra Marijan Karaula, fra Ivica Studenović, direktor visočke Gimnazije, domaćin fra Mladen Hrkać, gvardijan, Ante Jeličić uime njemačke a Jure Semren uime Livanjske podružnice Udruge te Željko Ivanković iz Sarajeva, koji je uz pozdrav informirao članove Udruge o objavljivanju prvog sveska Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine u koju su ušli i Udruga i Bilten Udruge. Zatim je predsjednik pročitao pismene pozdrave fra Roberta Jolića iz Tomisalvgrada, fra Bože Lujića iz Zagreba, fra Marka Semrena iz Sarajeva, Ivice Brkičića s Korčule, Rude Mijoča iz Beča. Nakon pozdravnih riječi predsjednik je izvijestio da ove godine slavimo dvije značajne obljetnice rođenja naših utemeljitelja Ante Jeličića i Joze Džambe. Za tu prigodu Udruga je nabavila dva Enciklopedijska teologijska rječnika koje je kao prigodni dar preuzeo gosp. Anto Jeličić za sebe i za Jozu Džambu. Pored kulturnog djelovanja Udruga je u proteklom razdoblju prikupila i znatna novčana sredstva te ih podijelila siromašnim visočkim đacima za studijsko putovanje, potrebitim obiteljima članova Udruge i na kraju i potrebitim studentima kako bi dovršili svoje studije. Na kraju posvećeno je više pozornosti zajedničkom međusobnom druženju članova Udruge. Predsjednik Nadzornog odbora Petar Anđelović podnio je izvješće nadzorā o radu Udruge prema kojima su tijela Udruge u izvještajnom razdoblju radila sukladno odredbama Statuta Udruge. Izvješća su jednoglasno usvojena. Nakon toga kako bi se mogao provesti zakonit i statutaran izbor tijela Udruge izabrani su predloženi članovi za članove Izbornog povjerenstva, i to Vlatko Blažanović, Slavko Harni i Anto Jeličić. Nakon toga je predsjednik Udruge obrazložio prijedlog kandidata za članove tijela Udruge navodeći da su na dosadašnjim sjednicama Predsjedništva prisutni članovi jednoglasno utvrdili listu koju članovi Predsjedništva predlažu. Prije nego što je utvrđena lista, sa svakim kandidatom posebice se razgovaralo i svi su pristali na to da budu članovima budućih tijela Udruge. Naime predloženi članovi činili bi na neki način forum na web stranici i bili bi posve umreženi kako bi djelotvornije mogli surađivati i izravno donositi pojedine odluke, odnosno savjetovanja oko pojedinih projekata, tema, stavova ili pak promišljanja. To bi bilo sukladno dogovoru s predsjednikom njemačke podružnice Mijom Nujićem, koji e-mail komunikacijom izravno sudjeluje na sjednicama Predsjedništva Udruge u Zagrebu, predlaže i preoblikuje moguća promišljanja o kojima je riječ. Na temelju dosadašnjeg rada pojedinih članova i na temelju razgovora vođenih s drugim članovima, predlažemo sljedeće kandidate za nova tijela Udruge: za tajnika Udruge: Mato Pelivan, pravnik; za članove Predsjedništva Udruge: Ivica Brkičić, Vinko Hrkać, Vine Mihaljević, Leonardo Jolić, Mile Marinčić, Stanko Mikulić, đakon, Stipe Bešker, Marijan Petrović, Marinko Tomić; za rizničara: Anto Franjičević i za članove Nadzornog odbora: Nikola Žilić, predsjednik, Petar Anđelović i Ferdo Širić. Nakon iznesenog obrazloženja prijedloga članova za tijela Udruge predsjednik je otvorio diskusiju pitajući ima li netko nadopuna, izmjena ili drugih prijedloga. D VA N A E S T I I Z B O R N I S A B O R Udruge te se utemelji povjerenstvo koje bi u tom smislu izmijenilo Statut, posebno onaj dio Statuta u kojemu je riječ o radu i odlučivanju Predsjedništva. Na navedeni prijedlog Vinko Hrkać izložio je mišljenje da nema nikakvih razloga za osnivanjem povjerenstva niti za promjenom postojećeg Statuta jer je on prošao provjeru prilikom registracije kod nadležnog upravnog tijela, odnosno u skladu je s pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Nakon toga za riječ se javio Anto Jeličić koji je ustvrdio da bi pri izboru tijela Udruge trebalo biti više demokratskog duha, odnosno da je potrebno predlagati više kandidata, jer mu se ovo čini premalo demokratičnim. Na to mu je odgovorio Mile Marinčić koji je istaknuo da je on član školskog sindikata i da je ovo uobičajena demokratska procedura predlaganja članova za pojedina tijela udruga. I na kraju se za riječ javio Slavko Harni koji je imao pravnu sumnju to je može li Stanko Mikulić, koji nije bio u visočkoj Gimnaziji, biti i članom predsjedništva Udruge. Na njegovu pravnu sumnju, odgovorio je Mato Pelivan koji je ustvrdio da prema odredbi članka 8. Statuta nema nikakvih pravnih prepreka da Stanko Mikulić postane članom budućeg Predsjedništva Udruge. Nakon završene diskusije predsjednik je dao na glasovanje prijedloge kandidata za svako tijelo posebno, tako su jednoglasno izabrani: - za tajnika Udruge: Mato Pelivan - za članove Predsjedništva: Ivica Brkičić, Vinko Hrkać, Vine Mihaljević, Leonardo Jolić, Mile Marinčić, Stanko Mikulić, Stipe Bešker, Marijan Petrović, Marinko Tomić. Predsjedavajući se nakon izbora novih tijela Udruge obratio Izbornom povjerenstvu da se utvrdi je li bilo nepravilnosti pri glasovanju, odnosno jesu li sukladno Statutu izabrana nova tijela Udruge. Izborno povjerenstvo potvrdilo je regularnim izbor novih tijela i predsjedavajući je zamolio novoizabrane članove Predsjedništva Udruge da se povuku u sporednu prostoriju na prvu konstituirajući sjednicu i da izaberu novog predsjednika Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko iz Zagreba. Na prvoj konstituirajućoj sjednici Predsjedništva novi članovi Predsjedništva jednoglasno su izabrali za novog - starog predsjednika Udruge prof. Nakon toga je predsjednik Udruge predložio, pored redovitog djelovanja Udruge, druženja njenih članova, izdavanja godišnjeg glasila Biltena, pripreme za održavanje godišnjeg sabora Udruge, izdavanja zbornika sa znanstvenog kolokvija u povodu 60. Ive Pranjkovića, i projekte za rad Udruge u sljedećem razdoblju u suradnji s franjevačkim provincijama, i to projekt CD izbor iz tekstova starih franjevačkih kronika, projekt CD izbor iz duhovne franjevačke glazbe Vis JUKIĆ, obilježavanje 200. Vjeko Božo Jarak, a koje su članovi starog Predsjedništva jednoglasno prihvatili kao smjernice budućeg djelovanja. Cjeloviti tekst objavljen je u ovom broju biltena, a ovdje se navodi samo nekoliko ključnih točaka. Dosada se u djelovanju Udruge isticala međusobna solidarnost i kolegijalnost te promicanje kulture koje je u najvećoj mjeri zastupljeno u njenom radu. U sljedećem pak razdoblju, pored navedenih sastavnica, a po prijedlogu prof. Vjeke Bože Jarka, djelovanje Udruge trebali bi obilježavati vrijednosti: obitelj, uljudba i kršćanstvo. Potrebno je prije svega štititi i promicati dostojanstvo čovjeka, poticati osnivanje i zaštitu obitelji, a posebice siromašnih obitelji te osnivati dječje vrtiće. Uljudba je općenito svestrano nastojanje oplemenjivanja uma i srca ljudi, a odgoj i obrazovanje potrebno je usmjeriti na dječji odgoj te odgoj studenata i odraslih. Nakon prevladavanja pak srednjovjekovne predodžbe kršćanstva, osim nepromijenjene objave Božjeg čovjekoljublja u osobi Isusa Krista, evanđeosko naviještanje doživljava poseban poticaj događajem Drugog vatikanskog sabora. Naime nastaje, razvija se i osvaja prostore života nečovječan čovjek. Posljedice su očite: sve veće raslojavanje malih i velika ljudskih zajednica, sve veća potištenost i malodušnost, sve jača tjeskoba i sve pogibeljniji doživljaj besmisla življenja. Takvo ozračje i spoznaja, ističe prof. Jarak, morali bi poticajno djelovati da ne stojimo prekriženih ruku, nego da razvijamo svoju djelatnost na temelju Isusova primjera, prvenstveno njegovih parabola i pojačana napora u njihovu ubrizgavanju u život naših vjernika, onaj osobni kao i onaj zajednički. U takvim okolnostima učinkovito može biti samo ono djelovanje koje VISOKO nadilazi osrednjost. Sabor je završio s radom u 13,30 sati, a sudionici Sabora nastavili su zajedničko druženje za vrijeme ručka. D VA N A E S T I I Z B O R N I S A B O R rad Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije visoko iz zagreba u četverogodišnjem razdoblju 2005-2009 Vine Mihaljević, predsjednik Udruge Poštovani gosti, prijatelji i članovi Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko iz Zagreba, posebna mi je čast i zadovoljstvo da vas mogu pozdraviti uime Udruge i u osobno ime na Dvanaestom izbornom saboru Udruge 6. Dopustite mi da posebice pozdravim vikara provincije Bosne Srebrene fra Marijana Karaulu, predstavnika visočke gimnazije fra Ivicu Studenovića, domaćina franjevačkog samostana koji nam niz godina rado ustupa ovaj prekrasni prostor za održavanja naših godišnjih sastanaka, fra Mladena Hrkaća. Ovom prigodom također posebice pozdravljam i predstavnika njemačke podružnice Antu Jeličića, zatim predsjednika Livanjske podružnice Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Juru Semrena. Na kraju vas sve još jedanput srdačno pozdravljam i veselim se današnjem visočkom druženju. Dame i gospodo, cijenjeni gosti, prijatelji i članovi Udruge, nalazimo se u vremenu kratkoročnih, nesigurnih i nepredvidivo brzih promjena na svim područjima ljudskog djelovanja. U vrtlogu globalizacije i izgradnje jedinstvenog tržišta, napuštaju se tradicionalne vrednote i načini mišljenja, ponašanja i djelovanja s jedne strane, a s druge pak strane pomoću sveprisutnosti sredstava društvene komunikacije očituju se i stvaraju glavne sastavnice suvremenog postmodernog neoliberalnog društva s glavnim sastavnicama individualizma, pluralizma, multikulturalizma i relativizma. Svakako, današnje razdoblje ljudskog društva nije lišeno ni kriza, a danas izrazito gospodarske krize u čitavome svijetu, a naše pak društvo obilježavaju razdoblje obrambenog rata, tranzicija iz jednostranačkog u višestranačko društvo i izgradnja demokratskog društva. Posve je očito da suvremeno, moderno i postmoderno društvo kontinuirano obilježavaju kriza vrijednosti, ponajprije čovjeka, obitelji i cjelokupnog društva. Više nego ikada nameću se neprijeporna pitanja: borba za dostojanstvo čovjeka, ljudskog života, obitelji, a time i posve jasno artikuliranje etičkih načela i njihova primjena kako u osobnom tako i u kulturnom, društvenom, medijskom a danas posebice naglašeno u gospodarskom području. Što radi, što želi i što može učiniti Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko? Jasno, posve malo, a to što može, može postići s jasnim određivanjem svojih ciljeva. Valja nam se prije svega vratiti izvorima koji nas u bitnom obilježavaju: pored naše kršćanske i hrvatske obitelji to je svakako izrazito duhovno, intelektualno i osjećajno pregnantno srednjoškolsko visočko razdoblje. O tome je mnogo rečeno u Statutu Udruge, o kojemu ovog prigodom ne želim ništa govoriti jer je to naš program. Jednostavno, riječ je o tradicionalnom kršćanskom katoličkom i nacionalnom, hrvatskom identitetu i kontinuitetu. Nismo samo korisnici tog identiteta nego ga stvaralački i dalje razvijamo prije svega u kulturnom smislu. Prije nego razmislimo o tome kako dalje, potrebno je napraviti analitički i kritički osvrt na proteklo četverogodišnje razdoblje, naime na to što je Udruga uradila od prošlog izbornog sabora održanog 13. Navedeno razdoblje rada i djelovanja Udruge predstavit ću kronološki, prema pojedinoj godini, kako biste stekli pravi uvid u dosadašnji rad Udruge. Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko iz Zagreba organizirala je predstavljanje dviju knjiga i održavanje jednog međunarodnog znanstveno-stručnog simpozija: - 17. Postanak, povijest i poslanje, Svjetlo riječi, Sarajevo 2005. Stradanje Hrvata livanjskog kraja u dva posljednja rata, Svjetlo riječi, Sarajevo 2005. Nakon održavanja znanstveno-stručnog simpozija otvoren je također na Medicinskom fakultetu i postav medicinskih instrumenata kojima se služio fra Mihovil Sučić, a koji se nalaze u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica — Livno. Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko iz Zagreba organizirala je predstavljanje triju knjiga, održavanje jednog znanstvenog međunarodnog simpozija, objavila glasilo Udruge i održala redoviti sabor Udruge, koji je istovremeno bio i proslava desete obljetnice njenog postojanja: - 25. Razmišljanja uz nedjeljna blagdanska evanđelja. Godina B, Hrvatska katolička misija u Giessenu i Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko u Zagrebu, Zagreb 2006. Tom prigodom uručen je dar Udruge provincijalu Bosne Srebrene - portret fra Julijana Jelenića ulje na platnu - koji je naslikao akademski slikar, član Udruge Vlatko Blažanović. Također je Udruga objavila knjigu sažetaka kao i popratne reklamne materijale za održavanje navedenog znanstvenog simpozija. Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko iz Zagreba organizirala je predstavljanje dviju knjiga, održavanje dvaju znanstvenih međunarodnih simpozija, objavila glasilo Udruge i održala redoviti sabor Udruge: - 23. Razmišljanja o nedjeljna i blagdanska evanđelja. Godina C, Hrvatska katolička misija u Giessenu i Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko u Zagrebu, Zagreb 2007. U Beču su 2. Hrvatska katolička misija Beč i Hrvatsko kulturno društvo Napredak Austrija — Beč organizirali simpozij u povodu 150. Za tu prigodu objavljeno je 350. Ive Pranjkovića na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu godine 2008. Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko iz Zagreba organizirala je predstavljanje jedne knjige, bila je suorganizator jednog međunarodnog znanstvenog simpozija, objavila je dvije knjige i glasilo Udruge te je održala redoviti sabor Udruge: - U svibnju 2008. Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko iz Zagreba objavila je jedan zbornik, glasilo Udruge, održala redoviti sabor Udruge i priredila za tisak jedan zbornik. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 2. Ivi Pranjkoviću, ali zbog nedostatka novčanih sredstava Udruga nije bila u mogućnosti dosada objaviti navedeni zbornik. Prije predstavljanja Zbornika o fra Ivanu Franji Jukić, posjećen je grob Ivana fra Franje Jukića i slavljena sveta misa za pokojnog fra Franju i za članove Napretka. Nakon što je predstavljeno sve ono što je Udruga u ovom razdoblju ostvarila, potrebno je istaknuti da Udruga nije uspjela do sada objaviti planiranu Biobibliografiju Franjevaca Bosne Srebreničke od fra Julijana Jelenića za koju je izvorni tekst pretipkan, priređen i predan na daljnju kritičku obradu članovima Udruge koji se brinu za taj projekt. Nadamo se da će se u skoroj budućnosti dovršiti kritičko izdanje Biobibliografije Franjevaca Bosne Srebreničke. Potom Udruga također daje potporu studentima u završavanju studija, a prema mogućnostima daruje i novčanu potporu potrebitim obiteljima članova Udruge. Na kraju članovi Predsjedništva Udruge aktivno traže stipendije za đake visočke Gimnazije koji potječu iz obitelji slabijeg socijalnog statusa i nemaju potrebni novčanih sredstava kako bi se školovali te za đake poginulih hrvatskih branitelja i na kraju za izvrsne đake. Vidljivo je da Udruga u najvećoj mjeri kulturno djeluje, zatim se u djelovanju Udruge ističe solidarnost i na kraju članovi Predsjedništva Udruge organizirali su nekoliko zajedničkih druženja, koja svakako trebaju biti brojnija. Moramo ovom prigodom istaknuti da je u proteklom razdoblju to bio jedini odbor koji je aktivno djelovao i koji ima posve jasno vidljive rezultate. Zahvaljujem predsjedniku Odbora Ivici Brkičiću i svim drugim članovima koji su pomagali u djelovanju navedenog odbora. Kada je riječ o novčanim sredstvima, neću iscrpno govoriti o njima jer će o tome više govoriti rizničar, nego koristim ovu prigodu da se uime Udruge zahvalim redom donatorima, prijateljima i članovima Udruge bez čije financijske pomoći ne bismo mogli ostvariti navedene projekte Udruge, i to redom hvala: Ferdi Širiću, Šimi Gudeljeviću, Ivici Brkičiću, Anti Franjičeviću, Milanu Hercegu koji nam i ove, kao i ranijih godina, daruje piće za ovaj naš sabor , Vinku Đođi, Đuri Radmanu, Slobodanu Matiću, Draganu Gučaninu, Anti Malekinušiću, Adamu Filipoviću, Marku Lončaru, Leonardu Joliću, Ivanu Kristiću, Luki Martiću, Boži Markoviću, Mirku Sesaru, Iliji Pokrajčiću, Slavku Jeličiću, Marku Šilju, Vinko Hrkaću, Vini Mihaljeviću i svi drugim donatorima. Zahvaljujući donatorima podsjećam sve članove Udruge da uplate članarinu kako bi pridonijeli boljem i učinkovitijem djelovanju Udruge. Pored financijskih problema Udruge u ovoj prigodi istaknuo bih pasivnost većeg broja članstva Udruge pa stoga pozivam na veće zauzimanje pojedinih članova u Udruzi kako bi to uistinu bila radost susreta i istinsko visočko zajedništvo. Udruga broji 302 člana, s napomenom da su iz popisa izbrisani svi oni članovi koji su imali nekoliko godina nepoznate adrese. Jedan 1 član istupio je iz Udruge, a devet 9 novih članova pristupilo je Udruzi 3 iz Tolise, 1 iz Rijeke, 3 u Njemačkoj podružnici, 2 iz Zagreba. Potrebno je istaknuti da su dva nova đakona u Zagrebu također članovi Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko: Stipe Šarić i Stanko Mikulić. Tako sada u našoj Udruzi djeluje pet stalnih đakona članova Udruge: dva u Njemačkoj Mato Valjan, Ivan Jeleč , jedan u Austriji Rudo Mijoč i dva u Zagrebu. Našim novim đakonima uime Udruge čestitamo i nadamo se da će ubuduće organizirati molitvene, odnosno euharistijske sastanke članova Udruge. Nismo još uspjeli izraditi web stranicu Udruge u Zagrebu zbog nedostatka prostora, gdje bismo imali i čvrstu telefonsku liniju. U završnim smo pregovorima s HKD Napredak koji nam je dodijelio jednu prostoriju u njihovu sjedištu u Bogovićeva 1, Zagreb. Ta prostorija stajala bi Udrugu mjesečno circa 1. Novčana kompenzacija mogla bi se ostvariti također kroz međusobnu kulturnu suradnju i suradnju na konkretnim projektima kojima bi i Udruga značajno pridonijela. Budući da još nemamo web stranicu Udruge u Zagrebu, nismo zadovoljni komunikabilnošću naše Udruge u javnosti, jer smatramo da je nužno, i to što prije, izraditi web stranicu na kojoj ćemo moći predstaviti sve naše projekte i sva naša dosadašnja postignuća bilo u području kulture, solidarnosti ili pak zajedničkog druženja. Stvaranju medijske slike, osim navedenih projekata koje je Udruga ostvarila tijekom navedenog razdoblja, pridonijelo je i kako sam već istaknuo sudjelovanje Udruge u projektu Hrvatska bez mina. Komunikacija s članstvom i slanje čestitki redovito su se odvijali putem web stranice Udruge, pismenim pošiljkama ili pak obavijestima i čestitkama u Glasu koncila i Svjetlu riječi. Naš rad redovito su pratili: Svjetlo riječi, Glas koncila, Naša ognjišta, IKA, televizijski religijski program kao i Ekumena. Nakon gore navedene zahvale donatorima ovom prigodom zahvaljujem lektoru Udruge prof. Ivi Pranjkoviću koji strpljivo iščitava naše tekstove. Zahvaljujem za likovno opremanje Biltena akademskim slikarima Vladimiru Blažanoviću, Ivici Šiški, Dubravki Babić i Marijanu Dadiću. Zahvaljujem svim autorima i urednicima u pripremanju i objavljivanju zbornika radova i glasila Udruge. Zahvaljujem svima onima koji su na bilo koji način pridonijeli pripremanju skupova, sabora, predstavljanju knjiga ili pak drugih oblika rada i djelovanja Udruge. Na kraju zahvaljujem svim članovima Predsjedništva na aktivnom sudjelovanju u radu i djelovanju Udruge, na ostvarivanju njenih statutarnih ciljeva i planiranih projekata. Zahvaljujem tajniku Udruge Vinku Hrkaću na pripremanju sjednica i knjigovodstvenom vođenju Udruge, zatim rizničaru Udruge Anti Franjičeviću na savjesnom vođenju svih računa Udruge i brizi za njeno financijsko poslovanje. D VA N A E S T I I Z B O R N I S A B O R na bilo koji način sudjelovali u radu i djelovanju Udruge bilo da je riječ o kulturnoj, organizacijskoj, idejnoj, financijskoj, promidžbenoj ili drugoj kakvoj potpori! U ovom četverogodišnjem razdoblju imali smo tri adrese Udruge. Te prostorije bile su dostupne članovima Udruge u kojima je samo za tu svrhu izabran administrativni tajnik Berislav Čović dežurao dva puta na tjedan, i to od 16 do 20 sati ponedjeljkom i subotom. Poštovani gosti, prijatelji i članovi Udruge, nadam se da ste dobili pravi uvid u djelovanje Udruge u prošlom mandatu, a ovo izvješće svakako podliježe svakoj argumentiranoj primjedbi ili nadopuni. Članovi Udruge, sudionici na Dvanaestom izbornom saboru, suglasili su se da Udruga u budućem razdoblju u suradnji s franjevačkim bosanskohercegovačkim provincijama realizira sljedeće projekte: projekt CD izbor iz tekstova starih franjevačkih kronika, projekt CD izbor iz duhovne franjevačke glazbe Vis JUKIĆ, obilježavanje 200. Na samom kraju želim predstaviti nekoliko strategijskih odrednica koje je predložio prof. Vjeko Božo Jarak, koje su članovi starog Predsjedništva jednoglasno prihvatili kao smjernice budućeg djelovanja. Profesor naime ističe da je nedvojbena prosudba proučavatelja našega doba kako je u tijeku velika povijesna prekretnica, jedna od najvećih u povijesti čovječanstva. Promotrimo li s tog motrišta najnovija zbivanja u Bosni i Hercegovini, u cjelini i u pojedinim dijelovima, možemo reći kako ta prosudba vrijedi i za naš narod, i to u punom značenju te riječi, na izuzetan način glede bliže i daljnje prošlosti. Stoga bi prva točka u programu djelovanja Udruge trebala glasiti: UPOZNATI pa spoznati! ZBILJU našega naroda u SADAŠNJEM POVIJESNOM TRENUTKU. Prepoznati njezine žarišne točke: a one koje razorno djeluju kao i one b koje predstavljaju nove nedostatno razvijene zdrave snage, a uz to c mogućnost sijanja sjemena nade i ondje gdje to u sadašnjem trenutku nije moguće ni naslutiti. Budući da je područje zanimanja opširno, treba se usredotočiti na tri ključna pitanja: obitelj, uljudbu i kršćanstvo. Nakon obrazlaganje svake od navedenih sastavnica djelovanja Udruge profesor ističe da, u kontekstu navedenih sastavnica, u suvremenim okolnostima učinkovito može biti samo ono djelovanje koje visoko nadilazi osrednjost. Ništa što je osrednje neće ni za dlaku biti učinkovito. Ta nam spoznaja nedostaje. Ona je nametljivo odsutna u našoj zaokupljenosti izvanjskim djelovanjem — kao na primjer pri gradnji crkava, pri rješavanju davno preživjelih administrativnih sporova oko župa, oko monopola na liturgijske knjige i bogoslužja, oko svega što spada na tzv. Istini za volju, to jesu sporedna pitanja, ali nisu ni ona lako rješiva, pa su zbog toga naši jalovi pokušaji na tom području tako Bolno vidljivi i tvore zatorničku smetnju Radosnoj vijesti. Već samo utemeljenje Udruge pokazuje živu svijest o potrebi zauzetosti i suradnje na polju rada u BiH! Pritom treba ponovno istaknuti golemo i vrlo značajno životno iskustvo što ga pojedini članovi Udruge imaju! Ta spoznaja dobiva na važnosti kad se uzme u obzir činjenično stanje u kleru na području BiH! O tome ne bi trebalo ništa posebno reći! Profesor dalje nastavlja da bi bilo poželjno: a Uzeti u obzir područje djelatnosti i razdijeliti ga na nekoliko manjih okružja. Možda dva područja, sukladno dvjema biskupijama u Hercegovini; čeitir područja u Bosni, a zatim barem još jedno: inozemstvo, ako ne i više!? Na taj način bilo bi moguće oblikovati tri vijeća od po nekoliko članova koji bi pratili stanje na svom području. Ako bi se to ostvarilo, onda bi pojedina vijeća mogla nuditi konkretne prijedloge programa i djelovanja, te ih predložiti središnjoj upravi. No ta bi pitanja trebalo rješavati u hodu. Jedno bi pitanje ipak bilo od izuzetna značenja u svim vijećima: pronalazak suradnika, sadašnjih i budućih; pod riječju budućih trebalo bi misliti o otkrivanju darovite djece, utvrđivanju vrsta njihove darovitosti i omogućavanju usavršavanja. Bez toga vida djelatnosti neće biti trajna ni značajna uspjeha! Tim je riječima prof. Vjeko Božo Jarak istaknuo nekoliko strategijskih odrednica djelovanja Udruge, a cjelokupan tekst možete pročitati na sljedećim stranicama ovoga broja Biltena. Zahvaljujem profesoru na poticajnim i obvezujućim riječima! D VA N A E S T I I Z B O R N I S A B O R Perspektive djelovanja Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije visoko Uvod Prof. Vjeko Božo Jarak Nedvojbena je prosudba proučavatelja našega doba kako je u tijeku velika povijesna prekretnica, jedna od najvećih u povijesti čovječanstva. Promotrimo li s tog motrišta najnovija zbivanja u Bosni i Hercegovini, u cjelini i u pojedinim dijelovima, možemo reći kako ta prosudba vrijedi i za naš narod u tom dijelu suvremenoga svijeta, i to u punom značenju te riječi, na izuzetan način glede bliže i dalje prošlosti. Pri pomisli na djelovanje u takvoj sredini, opterećenoj pojačanim oznakama kriznog razdoblja, nužno je upoznati pravo stanje, domoći se cjelovite istinite o zbilji ovoga trenutka u njezinoj cjelini, posebice gleda njezine dubine i širine, doživjeti njezinu težinu i obujmiti širinu. Vidno nam je polje suženo — prošlost nije ni blizu dostatno istražena, a najnovija zbivanja zamagljuju i predstavljaju s jednostrana motrišta — kako već odgovara interesima promatrača ili njegovih pretpostavljenih. Preplavljuju nas vijesti i zaključci, prosudbe i osude koje nisu građene na istini. Što je još gore, mnoge od njih građene su na poluistini. To je pogibeljno, jer što je građeno na neistini, lakše se prepoznaje u svojoj neistinitosti; öto se temelji na poluistini, ima privid istine i brzo osvaja i dobronamjerne sluöatelje mnogo prije nego öto bude raskrinkano u svojoj neutemeljenosti. Javno se proöiri prosudba koja je u svojoj jezgri neistinita, ali se potkrepljuje poluistinama te tako dobiva privid istine, a možda s temeljnom tvrdnjom nema nikakve povezanosti. Tako nastaje pomutnja i smutnja. Zbog toga bi prva točka u programu djelovanja Udruge trebala glasiti: UPOZNATI pa spoznati! ZBILJU našega naroda u SADAŠNJEM POVIJESNOM TRENUTKU: I. Prepoznati njezine žarišne točke: a one koje razorno djeluju kao i one b koje predstavljaju nove nedostatno razvijene zdrave snage, a uz to mogućnost sijanja sjemena nade i ondje gdje je u sadašnjem trenutku nije moguće naslutiti. Budući da je područje zanimanja opširno, treba se usredotočiti na tri ključna pitanja: a obitelj b uljudba c kršćanstvo Sva tri su pitanja ne samo od odsutne važnosti nego su istodobno vrlo opširna, složena i teško pronicljiva pronicljivošću koja bi olakšala uspješno djelovanje. Zbog toga treba o svakom ponešto reći: a Obitelj: Dobar dio članova Udruge obiteljski su ljudi. To je velika prednost; oni imaju iskustva i svjesni su dalekosežna značenje zalaganja Udruge za unapređenje obitelji i obiteljskog života. Uz to treba s velikom pomnjom poticati otvaranje dječjih vrtića. To je vrlo pogodno sredstvo za zdrava ozračja u kojem će djeca stasati, a s druge strane to je neprocjenjiva pomoć za siromašne obitelji, jer omogućuju roditeljima kakav-takav posao i zaradu za život. Mi smo izabrali najteži i, prema ishodu brojnih proučavatelja, najmanje uspješan put do toga cilja: srednje školstvo! To je najzahtjevniji posao u odgoju i školstvu, a donosi, u najpovoljnijim uvjetima, najslabije učinke. No to je naša zbilja. Budući da imamo stanovita iskustva sa studijem teologije i filozofije, treba posebno istaknuti studij povijesti. To je predmet koji se da svestrano zloupotrebljavati i razorno djelovati na psihu mladih ljudi, kao i na trovanje naroda u cjelini. To je dugo razdoblje od najmanje 400 godina. Izuzmemo li njezinu jezgru, koja ostaje nepromijenjena objava BOŽJEG ČOVJEKOLJUBLJA U OSOBI ISUSA KRISTA, onda treba reći: ta je slika u brojnim svojim sastojcima davno preživjela i ne pridonosi učinkovitosti kršćanskog naviještenja Radosne vijesti. To se najbolje može vidjeti uzmemo li u obzir PROBUĐENE NADA U VRIJEME I NAKON DRUGOG VATIKASNKOG SABORA I STANJA KOJE SE UBRZO POKAZALO. Nedvojbeno je Sabor probudio lijepe nade, ali su učinkoviti plodovi, uglavnom, izostali. Sabor je bio sjajan uvod u TREĆI VATIKANSKI SABOR, ali očevidno je stanje u suvremenom kršćanstvu takvo da Treći vatikanski sabor ne bi dosegao razinu Drugoga! No njega u dogledno doba neće ni biti! Ta bi spoznaja morala poticajno djelovati da ne stojimo prekriženih ruku, nego da razvijamo svoju djelatnost na temelju Isusova primjera, prvenstveno njegovih parabola i pojačana napora u njihovu ubrizgavanju u život naših vjernika, onaj osobni kao i onaj zajednički. Naše je ozračje zatrovano i ono se ne prestaje užurbano i pojačano dalje trovati. Zbiva se najezda praktičnog bezboštva koje truje i ubija zdrave snage u ljudima: rađa se i razvija, osvaja prostore života, nečovječan čovjek. Posljedice su očite: sve veće raslojavanje malih i velikih ljudskih zajednica, sve veća potištenost i malodušnost, sve jača tjeskoba i sve pogibeljniji doživljaj besmisla življenja. U takvim okolnostima učinkovito može biti samo ono djelovanje koje VISOKO nadilazi osrednjost. Ništa što je osrednje neće ni za dlaku biti učinkovito. Ta nam spoznaja nedostaje. D VA N A E S T I I Z B O R N I S A B O R nistrativnih sporova oko župa, oko monopola na liturgijske knjige i bogoslužja, oko svega što spada na tzv. Istini za volju, to jesu sporedna pitanja, ali nisu ni ona lako rješiva, pa su zbog toga naši jalovi pokušaji na tom području tako BOLNO vidljivi i tvore zatorničku smetnju Radosnoj vijesti. Način djelovanja Udruge Postavljajući to pitanje treba uvažiti dvije činjenice: Udruga je brojna i predstavlja izuzetno važan čimbenik koji bi mogao odigrati odsudno važnu ulogu u životu naroda, uljudbe i kršćanstva u Bosni i Hercegovini. Već samo utemeljenje Udruge pokazuje živu svijest o potrebi zauzetosti i suradnje na polju rada u BiH! Pritom treba ponovno istaknuti golemo i vrlo značajno životno iskustvo što ga pojedini članovi Udruge imaju! Ta spoznaja dobiva na važnosti kad se uzme u obzir činjenično stanje u kleru na području BiH! O tome ne bi trebalo ništa posebno reći! Konkretno bi bilo poželjno: a. Uzeti u obzir područje djelatnosti i razdijeliti ga na nekoliko manjih okružja. Možda dva područja, sukladno dvjema biskupijama u Hercegovini; četiri područja u Bosni, a zatim barem još jedno: inozemstvo, ako ne i više!? Napraviti propitivanje među članstvom: za koje bi se tko područje mogao opredijeliti i za koju vrst djelatnosti: obiteljsku, uljudbenu ili kršćansku. Na taj način bilo bi moguće oblikovati tri vijeća od po nekoliko članova koji bi pratili stanje na svom području iz pojedinih djelatnosti. Ako bi se to ostvarilo, onda bi pojedina vijeća mogla stvarati konkretne prijedloge programa i prijedloge djelovanja i predložiti ih središnjoj upravi. No ta bi pitanja trebalo rješavati u hodu. Jedno bi pitanje ipak bilo od izuzetna značenja u svim vijećima: pronalazak suradnika sadašnjih i budućih; pod riječju budućih trebalo bi misliti na otkrivanju darovite djece, utvrđivanju vrsti njihove darovitosti i omogućavanje usavršavanja. Bez toga vida djelatnosti neće biti trajna ni značajna uspjeha! Gemeinschaft ehemaliger Schüler und Förderer des Franziskanergymnasiums in Visoko e. Predsjednik: Mijo Nujić, Kettler Str. Predsjednik Mijo Nujić predložio je sljedeći dnevni red: 1. Pozdrav i izvješće predsjednika o radu u protekloj godini 2. Rasprava o izvješćima i njihovo usvajanje 5. Predavanje: Bosna i Hercegovina u putopisnoj literaturi i publicistici na njemačkom jeziku — povijesna panorama Jozo Džambo. Sudionici susreta jednoglasno su prihvatili predloženi dnevni red. Točka 1 Predsjednik je pozdravio nazočne članove i zahvalio na dobroj suradnji u protekloj godini. Pročitao je pismene pozdrave od novog direktora Visočke gimnazije fra Zvonka Miličića, pozdrav od Vine Mihaljevića, predsjednika središnjice iz Zagreba i pozdrav od člana Mirka Vidačkovića. Posebno nas je obradovao pozdrav od Rajka Radišića, a istovremeno i iznenadilo to pismo u kojem Rajko zahvaljuje za sve lijepo što je doživio u ovoj Udruzi, ali da ovime otkazuje članstvo u našoj podružnici jer se vraća u domovinu nakon zaslužene mirovine. Rajko je uistinu bio veliko obogaćenje za našu Udrugu i sigurno ga nećemo zaboraviti. Predstavili su se i sudionicu susreta Mato Baotić i Josip Andrić koji su već duže vremena članovi, ali sada prvi put sudjeluju na susretu. Rajku smo izrazili hvalu, a novim sudionicima dobrodošlicu. PODRUŽNICA U NJEMAČKOJ Predsjednik je pročitao izvješće s Izbornog sabora središnjice u Zagrebu. Čestitamo novom rukovodstvu i želimo mu puno uspjeha u radu uz Božji blagoslov. Komunikacija Zagreb — Ogranak Udruge u Njemačkoj funkcionira zahvaljujući nastojanjima obojice predsjednika, a nadamo se da će biti još i bolja. Točka 2 Tajnik Ivan Jeleč pročitao je u cijelosti izvješće s proteklog susreta Udruge. Točka 3 Rizničar Kazimir Gučanin iznio je detaljan izvještaj o financijskom poslovanju u protekloj godini. Nakon svih podmirenih obveza do današnjeg dana stanje konta Udruge pozitivno je i iznosi 1. Kako je ekskurzija trebala uslijediti sredinom rujna, predsjedništvo je donijelo ovu odluku u međusobnom telefonskom razgovoru ne čekajući godišnje zasjedanje. Točka 4 Izvještaji tajnika i rizničara dani su na raspravu i jednoglasno su usvojeni. Točka 5 Razno — Ocijenjeno je pozitivnim to što se predsjednik pobrinuo da 25% od članarine bude uplaćeno pravovremeno na račun središnjice, kako je i predviđeno statutom, kao naš doprinos za Bilten i druge troškove. Kazimir je između ostalog rekao da veoma žali zbog odlaska Nike Radata i Rajka Radišića, jer su obojica bili srce i duša Udruge, posebno što se tiče glazbenog i zabavnog dijela. Ovim putem pozivamo mlađe kolege iz Njemačke, Austrije i drugih zemalja da nam se pridruže i na taj način obogate i potpomognu svojim radom našu Udrugu. Pero Pušić naglašava da je Udruga nešto jedinstveno. Do sada je njegovanje fratarskog duha funkcioniralo samo preko fratara, tako reći samo s oltara; međutim naša Udruga se sastoji od ljudi koji su duže ili kraće školovani u fratarskoj školi, neki imaju i potpunu teološku naobazbu, ali svoj franjevački duh žive u okviru svojih obitelji i u svome okruženju, opterećeni svim problemima današnjeg društva. To znači da i franjevački duh kroz njih poprima jednu novu dimenziju. To konkretno za Pušića znači da Udruga treba dobro promisliti koji su načini njezina djelovanja kako bi franjevački duh prožeo što više obitelji koje u ovom vremenu traže orijentaciju i identifikaciju. Dogovoreno je da ubuduće predsjednik poštom šalje Bilten onima koji su platili članarinu, a da pojedinosti o tome kako će Bilten stići do njega dogovori sa središnjicom u Zagrebu. Inicijator tog projekta bio je Pero Pušić. Pušić postavlja pitanje povratnih informacija, što se događa s tom literaraturom i jesu li u samostanu na Šćitu i dalje zainteresirani za nastavak rada te kako dalje sve to organizirati. Dogovoreno je da Pero stupi u kontakt sa samostanom Šćit i dogovori pojedinosti. Jedan bi sadržavao pjesme VIS-a Jukić, a drugi izbor tekstova iz franjevačkih kronika. Ogranak podržava oba projekta. U toku susreta vođene su konstruktivne diskusije tako da je vrijeme veoma brzo prošlo. Poslije večere nastavili smo u kućnoj kapelici s misnim slavljem koje je predvodio fra Ivica Alilović uz asistenciju dvojice đakona, Mate Valjana i Ivana Jeleča. Fra Ivica je istaknuo u svojoj propovijedi da je Franjo dodirnuo srca svih ljudi, i bogatih i siromašnih, učenih i onih drugih, kako onog vremena tako i srca današnjih ljudi. Biti Franjin znači u potpunosti biti Kristov. Nakon misnog slavlja nastavljeno je do duboko u noć naše već tradicionalno druženje uz glasnu pjesmu, dobru čašicu i još bolju hranu, za koju se pobrinuo naš Jozo Ćaćić onako kako smo to od njega i ranije navikli Na Sv. Jozo je u kratkim crtama prikazao što njemačka literatura govori o Bosni i s kakvim predodžbama pri tome operira. Upadna je slika Bosne kao uvod u Orijent. Prijelaz preko Save prijelaz je iz europske Austrije u orijentalnu Austriju Austro-Ugarsku. Nakon predavanja razvila se živahna diskusija u kojoj su dominirala pitanja o nacionalnim i regionalnim stereotipima, njihovu nastanku i mijenama, o pogubnosti ustaljenih, prije svega negativnih slika o drugome itd. Izraženo je mišljenje da bi i svi sljedeći susreti kao jednu od točaka radnog programa trebali sadržavati sličan stručni, kulturni ili informativni program. S našeg susreta uputili smo pismene pozdrave prof. Međugorcu u franjevački samostan Kreševo. PODRUŽNICA U NJEMAČKOJ Sudionicima susreta ponuđeno je, osim Biltena, i više knjiga prof. Došlo je vrijeme ručka i našeg razilaska. Imali smo svi dojam da je vrijeme bilo prekratko za ovakav oblik susreta. Izražena je i želja da ovi susreti budu još i duži pa ćemo ozbiljno sagledati mogućnosti da se to i ostvari — barem za one koji to žele. Dogovoreno je da će sljedeći susret biti u Oberkirchu u blizini Offenbacha polovinom studenog 2010. O detaljima će članovi biti blagovremeno obaviješteni. U Wilhelm-Kempf-Haus biskupijska kuća za duhovne vježbe, pastoralne sastanke i daljnje duhovno-teološko obrazovanje zazvali smo duh Franje iz Asiza, duh jednostavnosti života, duh neposrednosti u ophođenju s drugima, duh djetinje povezanosti s prirodom koja nas je u šarolikosti raslinja i boja u ove jesenjske dane okruživala u Wiesbadenu — Naurodu. U misnom slavlju i u pjevanju franjevačkih pjesama zahvaljivali smo Gospodinu za osobni dar života, za bratski život u Udruzi, za zajedništvo sa sljedbenicima sv. Franje, posebno s onima koji hode njegovim stopama po provinciji Bosni Srebrenoj i hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, u kojima smo rasli i sazrijevali. Posebno smo opet zahvalili Gospodinu na daru pripadnosti Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom koja nam je u važnom mladenačkom dobu ulijevala duh fratarluka koji su franjevci bosansko-hercegovačkih prostora stoljećima živjeli, u vjeri i ljubavi odgajali i pratili puk hodeći visinama i nizinama napaćene zemlje. Kao i svake, tako i ove godine, okupili smo se bratski, može se reći obiteljski, došavši iz raznih krajeva i gradova Njemačke. Nije se gledalo na udaljenost i kratkoću susreta. Zajedništvo se njeguje odricanjem, prihvaćanjem dužnosti i u prelaženju dugih putova da bi se našlo zajedno. Bilo nas je 27. Udruga đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko — podružnica u Njemačkoj - broji 42 člana bez supruga i djece. U tom duhu družimo se i održavamo sastanke. Franjin duh ne može se zbiti u zatvorene zajednice. On obnavlja i snaži svuda gdje su ljudi otvoreni za život u slobodi djece Božje i prihvaćanju drugoga kao samoga sebe. Uz euharistijsko slavlje koje su predvodili fra Ivica Alilović, župnik u Bad-Camberg-Erbachu, đakoni Mato Valjan iz Odenhausena i Ivan Jeleč iz Stuttgarta — svi članovi Udruge, dr. Jozo Džambo iz Münchena održao je predavanje Bosna i Hercegovina u putopisnoj literaturi i publicistici na njemačkom jeziku - povijesna panorama. Veoma živu diskusiju nakon predavanja morali smo završiti da bismo imali vremena riješiti nekoliko važnih pitanja vezanih za rad Udruge. Skupština je trajala dva dana 3. U noći od subote na nedjelju organizirali smo zajedničku večer koja je trajala do u sitne nedjeljne sate. Naravno, cijelo vrijeme dvoranom je odjekivala pjesma i gromoglasni smijeh kao reakcija na ispričane šale i viceve. Na poseban način sjetili smo se svojega profesora fra Ignacija Gavrana, koji za nekoliko mjeseci navršava 96 godina života na dobrobit svoje zajednice Bosne Srebrene i Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Zahvalnost za uspješan rad skupštine pripada svakako agilnom vodstvu: Miji Nujiću, dr. Jozi Džambi, Ivanu Jeleču i Kazimiru Gučaninu. Sljedeća skupština zakazana je za jesen 2010. Stalni đakon biskupije Mainz Mato Valjan proslavio je na svetkovinu Duhova 25. Svečano misno slavlje tim je povodom u crkvi sv. Bonifacije u Giessenu predvodio dekan i župnik u njemačkoj župi u Frankfurtu na Majni, fra Anto Batinić u zajedništvu s voditeljem KHM-a Giessen fra Marijanom Petričevićem, njemačkim župnikom vlč. Hermannom Josefom Zornom te uz pomoć đakona Valjana. Slavljeniku Valjanu na početku je mise čestitku uputio otac Petričević, koji je pozvao vjernika da zahvale Bogu na blagoslovljenih 25 godina djelovanja đakona Valjana u toj misiji. Fra Anto Batinić u propovijedi je istaknuo da se Valjan nalazi među prvim hrvatskim pastoralnim referentima kao i među prvim hrvatskim đakonima u Njemačkoj. Još je pogodnije da taj jubilej slavimo na današnju svetkovinu Duhova — rođendana Crkve. Živjeti za druge — to je prva zadaća pastoralnog, odnosno đakonskog djelovanja, ali i djelovanja i ponašanja svakog kršćanina. Radujemo se zajedno živeći jedni za druge, dijeleći i lomeći kruh, odnosno slaveći gozbu Gospodnju; dijeleći život, radost i tugu, zdravlje i bol — istaknuo je otac Batinić. Na kraju misnog slavlja čestitku je uime biskupa Mainza, kardinala Karla Lehmanna, uputio referent dušobrižništva za katolike drugih materinjih jezika u biskupiji Mainz Bernd Krämer, koji mu je predao kardinalovu zahvalnicu. S P O M E N N A F R A I G N A C I J A G AV R A N A Fra ignacije gavran, život u ozračju istine i ljepote 1914-2009 Ivo Pranjković Dana 24. Živio je dakle punih 95 godina i osam mjeseci. Franjevac je bio 78 godina, svećenik 71 godinu zaređen je 1938. Bio je iznimno darovit i marljiv te vodio uzoran i krajnje discipliniran život, posve predan intenzivnom radu i molitvi. O načinu i stilu njegova života zorno svjedoči podatak da je redovito poslije ručka i večere pio po čašu vina, ali ga nikada nitko nije uspio nagovoriti da popije dvije! Osnovnu školu pohađao je u Varešu, gimnaziju u Visokom 1925-1934. Teologiju je studirao u Sarajevu i Breslavi, a filozofiju u Breslavi i Ljubljani. U Ljubljani je i doktorirao tezom Filozofska antropologija Vladimira Solovjeva 1941. Jednu godinu pohađao je i likovnu akademiju u Zagrebu 1843-1944. Čitav studij trajao mu je sedam godina, a u tih sedam godina završio je dva fakulteta i doktorirao! U provinciji je osim profesorskih obnašao dužnosti đačkoga prefekta, direktora Gimnazije 1967-1976 , definitora provincije 1961-1967 te s velikim marom, ponosom i ljubavlju službu knjižničara profesorske knjižnice Franjevačke klasične gimnazije 1941-2006. Glavni njegovi predmeti bili su filozofija i povijest umjetnosti, ali je predavao i čitav niz drugih predmeta u visočkoj gimnaziji i na Teologiji u Sarajevu : hrvatski, njemački, ruski, latinski, engleski, psihologiju, povijest, matematiku, crkvenu povijest umjetnosti, ukrasno pisanje itd. Osim jezikā koje je predavao izvrsno je poznavao još i grčki, francuski, talijanski i slovenski, a dobro se služio poljskim, češkim i španjolskim. Temeljne struke kojima se fra Ignacije cijeloga života manje ili više intenzivno bavio bile su, kao što je već rečeno u vezi s glavnim njegovim predmetima, filozofija i povijest umjetnosti. U prvoj je tragao za istinom, a u drugoj za ljepotom. U svojoj disertaciji objavljenoj 1941. Nastojeći spoznati bit čovjekovu odnosno odgovoriti na pitanje što je čovjek, fra Ignacije u svojoj disertaciji nastoji ponuditi odgovore na ona tri poznata kantovska pitanja: što čovjek treba znati, što treba da čini i u što smije vjerovati? Odgovori na ta pitanja nalaze se, po fra Ignacijevu sudu, u prostoru obilježenom međuprožimanjem filozofije i kršćanske vjere. Ta svoja promišljanja o naravi i smislu čovjekove egzistencije, o njegovu odnosu prema Bogu i drugim bićima, o čovjekovu animalnom i kulturnom djelovanju naziva fra Ignacije filozofskom antropologijom. Filozofskom problematikom bavi se fra Ignacije i u svom polemičkom tekstu Promašeni napadaj — uz knjigu B. S filozofijom, odnosno s istinama koje ona nudi fra Ignacije će ostati blizak cijeloga života, između ostaloga i tako što je godinama u Visokom predavao logiku i psihologiju. Za ljepotom je fra Ignacije tragao ponajprije preko povijesti umjetnosti. Bio je izvrstan poznavatelj cjelokupne svjetske povijesti likovnih umjetnosti i neosporan autoritet iz toga područja u svojoj provinciji, a i uopće u Bosni i Hercegovini. Razumije se da je vrlo dobro poznavao i hrvatsku likovnu scenu. Od 60-ih godina pa gotovo do smrti bio je član Komisije za crkvenu umjetnost u svojoj provinciji radeći u njoj neumorno i vrlo savjesno. Time je bez sumnje bitno pripomogao da franjevci Bosne Srebrene, kad je riječ o razumijevanju i percepciji likovnih umjetnina, danas daleko premašuju ostale crkvene zajednice na prostorima bivše Jugoslavije. Na satove likovne umjetnosti fra Ignacije je uvijek nosio naramke prelijepih knjiga s kojima nas je upoznavao s puno žara i istančane likovne erudicije. Ako bi komu od nas takva knjiga uglavnom zbog zanosnih ženskih aktova slučajno ispala iz ruku, doslovce bi plakao! Objavio je 1969 i pregled povijesti umjetnosti pod naslovom Veliki likovi povijesti umjetnosti. S likovnošću je u uskoj vezi i fra Ignacijev putopis Bilješke s puta po Austriji, Njemačkoj, Belgiji i Engleskoj 1964 , koji ima i neospornu književnoumjetničku vrijednost. Prije toga 1960 objavio je i slično koncipirane Bilješke s puta po Italiji. Fra Ignacije je bio i vrstan povjesničar i filolog. To je na najbolji način pokazao priređujući za tisak ljetopise bosanskih franjevaca iz 18. Ti su ljetopisi objavljeni u biblioteci Kulturno naslijeđe izdavačke kuće Veselin Masleša iz Sarajeva, a ponovo 2003. Fra Ignacije ih je priredio upravo besprijekorno. Preveo je latinske i talijanske dijelove u njima, opskrbio ih opširnim predgovorima i rječnicima te informativnim i pedantnim bilješkama povijesne i filološke naravi. Time je obavio vrlo važan posao za cjelokupnu bosansku i hrvatsku kulturnu povijest, a napose za povijest svoje provincije Bosne Srebrene. Osim toga fra Ignacije je besprijekorno priredio i omašni prijevod djela Sedam trublji za probuditi grešnika na pokoru fra Pavla Papića, koji je nastao 1649. Fra Ignacije je, između ostaloga, bio i vrstan polemičar. Osim spomenute polemike s nekim stavovima B. Russella polemizirao je npr. Fra Ignacije se ne slaže s njim i tvrdi da je psovka ružna pogrda bližnjega te da tamo gdje nema pogrde nema ni psovke. U vezi sa psovkom fra Ignacije je objavio i vrlo zanimljivu knjigu pod naslovom Bludna psovka: povijesno-psihološka studija 1962 , s kojoj Ladan implicite polemizira u spomenutome napisu. Polemizirao je fra Ignacije i s crkvenim autoritetima, posebno s Vrhbosanskim ordinarijatom u Sarajevu. Učinio je to u knjizi Lucerna lucens? U njoj je riječ o odnosu Vrhbosanskoga ordinarijata prema bosanskim franjevcima sve od 1881. Fra Ignacije analizira i postupke prema bosanskim franjevcima pojedinih biskupa i nadbiskupa od Josipa Stadlera, Ivana Šarića do Marka Alaupovića i Smiljana Čekade. Polemizirao je fra Ignacije i sa svojom subraćom, posebno s fra Andrijom Zirdumom u vezi s fra Andrijinom knjigom Pisma bosanskih franjevaca 1850-1870 iz 1996 i s njegovim priređivanjem Godišnjaka fra Jake Baltića 1991. Fra Ignacije izravno i konkretno upozorava na nedostatke u fra Andrijinu priređivanju spomenutih knjiga npr. Poviješću, posebice kulturnom poviješću svoje provincije, ali i Bosne i Hercegovine i Hrvatske, fra Ignacije se bavio i tako što je pisao popularne članke, najviše njih u glasilu svoje provincije Svjetlo riječi. Ti su njegovi napisi sabrani u četiri omašne knjige objavljene pod naslovom Putovi i putokazi: niz članaka o našoj prošlosti 19882003. U njima fra Ignacije primjerice piše o fra Matiji Divkoviću, fra Marku Dobretiću, fra Augustinu Miletiću, fra Filipu Lastriću, fra Marijanu Šunjiću, fra Martinu Nediću, fra Frani Ivanu Jukiću, fra Stjepanu Margitiću itd. Fra Ignacije je i inače dosta pisao na stranim jezicima, a posebno je dosta prevodio: s latinskoga, engleskoga, njemačkoga, talijanskoga, slovenskoga, španjolskoga. Preveo je tako Katolički katekizam s njemačkoga 1963 , a osim latinskih i talijanskih dijelova u spomenutim ljetopisima preveo je s fra Šimom Šimićem i znamenito djelo Epitome vetustatum Provinciae Bosnensis Pregled starina bosanske provincije najvažnijega i najplodnijega franjevačkoga pisaca 18. Fra Ignacije se dostojno odužio i Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, koju je, što bi rekao Andrić, volio kao svoju dušu i u kojoj je proveo punih 68 godina života. Njegovom je zaslugom postao dostupnim arheološki i etnografski materijal koji je dijelom već bio u gimnaziji, a dijelom ga je prikupio sam fra Ignacije. Za motto zbirke uzete su riječi rimskog cara Hadrijana: Turpe est in patria esse peregrinum Sramota je biti stranac u vlastitoj domovini. U Lapidariju posebnu pozornost zaslužuju Batonova ploča, Nadgrobnik ilirske obitelji iz Breze te Pečat Stjepana II. I Etnografska je zbirka zaživjela ponajprije zahvaljujući fra Ignacijevu zauzimanju. U njoj su zastupljeni kućanski predmeti, alatke, nošnje, kovački proizvodi iz Oćevije, Kraljeve Sutjeske, Vareša, Fojnice, Kreševa, Olova i drugih mjesta srednje Bosne. Fra Ignacije je također 1998. Kao knjižničar objavio je i Priručnik knjižničara Profesorske knjižnice franjevačke gimnazije u Visokom 1943 te Stručni katalog profesorske knjižnice Franjevačke klasične gimnazije u Visokom 1975. Osim o znamenitim likovima iz prošlosti Bosne Srebrene fra Ignacije je revno pisao i o poznatijim svojim suvremenicima iz redova te provincije, posebno npr. Fra Ignacije je bio i počasni član Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije - Visoko, koja mu se nastojala odužiti tako što je u njegovu čast objavila dva zbornika: prvi povodom njegove 85. Uime članova te udruge, uime svih 68 naraštaja njegovih đaka za koje, kako ovih dana reče ugledni član naše udruge dr. Jozo Džambo, Visoko bez fra Ignacija više nikad neće biti ono što je bilo i uime svih onih koji su ga poznavali opraštam se na ovaj način od našeg dragog fra Ignacija, a njegovoj subraći, članovima provincije Bosne Srebrene izražavam iskrenu i duboku sućut. O pokojnom fra Ignaciju Gavranu moglo bi se puno toga pisati, a također i o njegovim djelima i zaslugama za Franjevački red opširno diskutirati. No ne želim ovdje evocirati svoje doživljaje koji se odnose na pokojnoga fra Ignacija za vrijeme moga boravka u Visokom. Na ovom mjestu želim samo ukratko spomenuti jedan događaj iz godine 2004. Te godine sam ja, naime, dobio od njega pismo u kojem mi srdačno zahvaljuje za umjetničke knjige koje je, kako je mislio, dobio od mene. Međutim morao sam mu odgovoriti da te knjige nije dobio od mene, nego da darovatelja mora tražiti drugdje. Ovaj nesporazum bio je i meni povod da fra Ignaciju pošaljem neku knjigu, najradije neku dobru filozofsku knjigu. Dugo sam razmišljao kako pronaći filozofsko djelo koje njemu možda ne bi bilo već poznato. Budući da sam i ja pored latinskog jezika i vjeronauka predavao na njemačkim školama i filozofiju, odlučio sam mu poslati knjigu Alle Menschen sind Philosophen koju je napisao filozof Karl R. Nakon samo nekoliko dana dobio sam od fra Ignacija vrlo lijepo zahvalno pismo. Na moje veliko iznenađenje pisao mi je u njemu da je isti dan pročitao trideset stranica i da mu se knjiga jako sviđa. Drago mi je bilo da sam mu mogao s jednim malim darom priuštiti veliko veselje, kako on to tvrdi u pismu. Pogotovo mu je bilo drago da ga nisam zaboravio kao svoga profesora. Budući da i sâm često tako nešto doživljavam od svojih bivših đaka, mogao sam potpuno razumjeti njegovo veselje. Što se tiče knjige koju sam mu poslao, naglasio je da mu se mnoge Popperove teze sviđaju, pogotovo njegova poniznost i tvrdnja da mi ništa ne znamo, iako je to Sokratovo mišljenje. Ne bih znao kazati jesu li svi ljudi filozofi. Vjerojatno nisu, kao što svi nisu ni matematičari; međutim, fra Ignacije je za mene sine dubio bio filozof, ne zbog toga što je znao da ništa ne zna, nego zato što je ljubio Boga. Ja bih još dodao da je i onaj pravi filozof koji voli istinu. Popper naime nije smatrao da su Fichte i Hegel bili veliki filozofi zato što po njegovu mišljenju nisu voljeli istinu. Dok danas na Zapadu mnogi ljudi napuštaju Crkvu, jer se život svećenika ne slaže sa životom Isusa Krista, može se bez daljnjega tvrditi da je pokojni fra Ignacije bio vrlo dobar svećenik, a također učen pedagog i znanstveni radnik. Requiescat in pace cum omnibus fidelibus in regno Dei! Tko je imao prilike vidjeti kako ih drži u rukama i u njima lista, mogao je na trenutke pomisliti da u tome ima ne samo ljubavi nego i nekog fetišizma. Tako brižno, tako nježno uzimaju se u ruke samo dragocjeni rukopisi i povelje u arhivima ili predmeti od najfinijeg porcelana — ali zaboga zar i Poviest hrvatska Tade Smičiklasa koja je u onako robustnom uvezu preturila preko korica nekoliko ratova, više režima i još više đačkih generacija! Međutim kod fra Ignacija tu nije bilo diskriminacije. Jednako pažljivo on je postupao prema školskim izdanjima grčkih i rimskih klasika kao i prema romanima Zanea Greya, dnevnim novinama ili Službenom listu SR BiH. Nikada mi nije bilo jasno kako je on s ovakvim manirama sjedio u istoj razgovornici sa svojom pukom oprekom, s pokojnim fra Rastkom, i gledao kako ovaj knjige razvlači kao na Prokrustovoj postelji, akrobatski ih savija, previja, gnječi, stišće, ispravlja i glača. Kako je funkcionirao taj tandem, ne ide mi ni danas u glavu. Znao sam što fra Ignaciju znače knjige i s vremena na vrijeme slao bih mu poneke za koje sam mislio da će ih rado imati i u svojim rukama i u Profesorskoj knjižnici koja bi, usput rečeno, trebala nositi njegovo ime. Na svaku pošiljku on je odgovarao, uz svaku knjigu imao neki komentar: zašto mu je određeni autor važan, zašto mu je dotična tema značajna i kome će knjige sve biti od koristi itd. Bilo je u tim pošiljkama i pozamašnih formata, ali i brošura od tridesetak stranica. Ali ni tu nije bilo diskriminacije. Bio je dirljivo zahvalan za dar knjige. Što se moga odnosa prema knjigama tiče, priznajem da sam gojenac fra Ignacijev i fra Rastkov ujedno, a to bi onda bio neki treći tip. Međutim neću sada o njemu, no ipak moram ispričati ovo: Na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu 1976. U takvom moru knjiga i u metežu posjetitelja i poslovnih ljudi čovjek se umori i od knjige. Pa i kada neku knjigu uzme s police čini to, najkasnije nakon trećeg sata hodanja, mehanički, površno i daleko od prvotnog zanosa. S takvom glavom i u takvom raspoloženju nabasao sam sasvim slučajno i na mađarski izložbeni paviljon Akadémiai Kiadó, s police uzeo prvu knjigu koja mi se bojom i formatom ispriječila i ponio je sa sobom kući. Imam je i danas: The Pearls of Uzbekistan. Photos by Károly Gink, Text by Károly Gombos, Budapest, Corvina Press 1976, 94 str. Svoju leteću akciju na sajmu knjiga možda bih i zaboravio da u tom trenutku nije iz nekog tko zna kojeg sloja moje nutrine proključao glas prijekora: Što bi na to kazao fra Ignacije? Uzeti tuđu knjigu bez pitanja i ne vratiti je čitaj: ukrasti prijestup je za koji nitko nije i ne može biti nadležan osim njega i jedino njemu, premda tada tako dalekom, trebalo je i na tom sajmu položiti račun. Evo sada računa, postumno, ali iz uvjerenja tvrdoglavo ne tražeći apsoluciju. O tome ćemo, nadam se, on i ja zašto ne i fra Rastko? Kazao je da su to riječi sv. Franje koje su uklesane na tvrđavi u mjestu Poggio Bustone u talijanskoj pokrajini Rieti: Dobar dan, dobri ljudi! Bio je to moj prvi susret s fra Ignacijem, u to vrijeme ravnateljem Franjevačke klasične gimnazije Visoko. Zbog radova na novoj blagovaonici i dvorani školska godina je počela nešto kasnije nego što je bilo uobičajeno. Crkva je bila prepuna đaka, a ako se ne varam, bio je to najveći broj đaka nakon Drugog svjetskog rata. Upamtio sam fra Ignacijev pozdrav te ga često u susretu s ljudima, posebice Talijanima, do dana današnjeg upotrebljavam. Razmišljam: Kad bi bilo moguće sve te buona gente, sada sa svim njihovim životnim ikustvima, ponovno okupljene pozdraviti istim riječima u Visokom i razaslati ih po našoj Bosni! Uvjeren sam da bi Bosna, a s njome i Bosna Srebrena, procvala novim životom! Razlog moga nezadovoljstava bio je i fra Ignacijev kritični stav prema Bukovcu: Vlaho se potucao po svijetu i nije se snalazio u određenim umjetničkim pravcima i tako dalje sve u tome smislu, a po fra Ignacijevim mjerilima o umjetnosti. Nakon nekoliko godina imao sam prigodu stajati pred Bukovčevim djelima: najprije u Dubrovniku, zatim u Cavtatu, Cetinju, a poslije u Zagrebu, pa onda Pragu. Tvrđava Jest da je fra Ignacije živio i radio u samostanu i držao se strogo samostanskog reda, ali je on samostansko zdanje pretvorio i u znanstvenu utvrdu, tvrđavu s bastionima od knjiga, dakle ne lako osvojivu. Suočen s tim zatvorenim i teško pristupačnim svijetom meni se često nametala slika: Otac brojne obitelji ide raditi u rudnik i na taj mukotrpan posao troši gotovo sve svoje snage i vrijeme, ali opet sve to čini imajući pred očima čitavu svoju obitelj. Fra Ignacije je u svojoj tvrđavi bio izbirljiv. Možda mu je nedostajalo vremena, jer mu je bilo važnije ganjati posuđivače nevraćenih knjiga, a takvih je, unatoč njegovim stražmeštarskim metodama, uvijek bilo napretek. Naime netom nakon početka školske godine od moždanog udara umire naš profesor hrvatskog jezika fra Miroslav Abaz. Sve nas je to pogodilo. Kao zamjenu, bolje rečeno kao privremeno rješenje, do dolaska novog profesora hrvatskog jezika, postavljen nam je fra Ignacije. O njemu i njegovom širokom znanju samo smo slušali od drugih gimnazijalaca. Poznavali smo ga tek ovlaš iz školske knjižnice, i divili se kako, koju god da knjigu tražili, on zna red, stalažu i broj - točno mjesto gdje se knjiga nalazi. Već nakon nekoliko sati mogli smo osjetiti s koliko žara i kako živo fra Ignacije pristupa svakoj svojoj zadaći. U početku nam je njegova uživljenost prilikom recitiranja neke pjesme ili odlomka djelovala smiješno, no vrlo brzo smo shvatili kako on uistinu voli to što radi. To će se kasnije potvrditi i u drugim predmetima koje nam je predavao. No meni je ostao u posebnom sjećanju. Došla je na red i prva pismena zadaća iz hrvatskog jezika. Moja iskustva s pismenim zadaćama dotad, bez obzira na to što sam bio poprilično dobar učenik, nisu baš bila ugodna. Zbog izrazito lošeg, pa i nečitkog rukopisa, redovito je ocjena bila dobar, a ponekad i dovoljan. Dolazi sat za ispravak zadaćnice. Ne mogu se čudom načuditi. Dvije ocjene: pismena zadaća ocijenjena je s vrlo dobrim uz napomenu da sam za ideju, korištenje mašte i dosjetljivost dobio ocjenu odličan. A tek kad je pred cijelim razredom izrekao pohvalu mojoj zadaći. Nitko nije bi važniji od mene. Koliko je sve to za mene bilo nadahnjujuće, poticajno, koliko mi je poleta dalo, to ni dan danas ne mogu riječima opisati. Taj trenutak stubokom je promijenio moj dotadašnji stav prema pismenim zadaćama iz hrvatskog, ali i moj stav prema profesorima i nastavi općenito. Eto, zato je za mene fra Ignacije pedagog za sva vremena. S P O M E N N A F R A I G N A C I J A G AV R A N A Posjet fra ignaciju u bolinicu koševo Stipo Križanac Nakon što sam doznao da se fra Ignacije Gavran, koji je istoznačnica s ustanovom Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, nalazi u bolnici na Koševu u Sarajevu, odlučio sam ga odmah posjetiti. Naime upravo tada u Sarajevu sam imao sjednicu Zakonodavno-pravnog povjerenstva Doma naroda Federacije Bosne i Hercegovine, čiji sam bio član. Prije sjednice taksijem sam otišao na Koševo u bolnicu. Na ulazu, odnosno na prijavnici bolnice, doznao sam gdje je fra Ignacije smješten i od čega se liječi. Potražio sam glavnu medicinsku sestru koja je zadužena za taj odjel i pitao je mogu li posjetiti profesora fra Ignacija. Medicinska sestra, zgodna plavuša, srednjih godina s osmijehom na licu i toplim riječima na usnama, rumenim kao dozrela trešnja, pokazala mi je krevet gdje je ležao fra Ignacije. Na krevetu, na lijevoj strani prostrane bolesničke sobe, ležao je fra Ignacije. Umoran, bolestan, slabo pokretan, ali duhovno svjež, sjeća se mnogo toga. Prepoznao me odmah, iako je tada imao punih devedeset godina. Požalio mi se na medicinske sestre da ga neće previjati kada ih zove. Boljela ga je noga od koljena do kuka, otekla i sva poplavila. Nakon susret s fra Ignacijem otišao sam do medicinske sestre na tom odjelu i zamolio je da mi pripazi na profesora. Darovao sam joj čokoladu vadeći je iz prepune torbe radnog materijala s memorandumom Federalnog parlamenta, što je, očito, ostavilo poseban dojam na sestru, a bolesnom fra Ignaciju koristilo. Kada sam naime navratio istog dana poslije podne kod fra Ignacija, pohvalio mi se da je medicinska sestra odmah došla i dala mu primjerenu terapiju. Nisam mu želio reći da medicinske sestre nisu časne sestre koje s ljubavlju i spremno na svaki poziv dolaze, nego sam se oprostio od fra Igancija i zaželio mu što brže ozdravljenje. To je bio naš posljednji susret. Bio sam na komemorativnoj sjednici, svetoj misi i na sahrani u Kraljevoj Sutjesci. Veliki ljudi počinju živjeti tek onda kad umru. Veliki su umirali, ali nisu umirala njihova djela koja su razbijala mrak neznanja, kidala lance s čovjekova razuma, krčila i trasirala putove, mijenjala prirodu i društvo. Ta djela umnogostručila su ljudsku snagu i um, otkrila i objasnila mnoge prirodne zagonetke, učila da život bude lakši, udobniji, zabavniji, ljepši, sretniji, duži... Svi smo mi dužnici velikim ljudima, njihovim djelima koja su besmrtni plodovi rada i uma. Oni su zajedničko dobro čitava čovječanstva, naslijeđe i imovina svih nas. U našim rukama su i ruke velikana, u našim očima i njihove oči, u našim srcima i njihova srca, u našem umu i njihov um, u našem duhu i njihov duh. Idu oni rame uz rame s nama iako su mrtvi. Oni su uvijek u koraku s vremenom. Oni sjaju svakom naraštaju. Mogu proći vremena i stoljeća, ali velikani i njihova djela - ne. Oni se nastavljaju na sebe same kao vrijeme. Veliki stvaratelji sinovi su cijeloga svijeta. Djela velikih ljudi pobjeda su nad smrću i prolaznošću. Njihova djela brišu granice među ljudima i narodima. Oni nisu stvarali sami za sebe - stvarali su za čovjeka. Oni svakom od nas postaju sugrađani i suvremenici. Ljudi nestaju, ali djela ostaju. Veliki ljudi pripadaju svim vremenima. Ne postoji prošlo vrijeme za velike ljude. Svako vrijeme njihovo je vrijeme. Oni su u jučerašnjici, današnjici i sutrašnjici. Vječito žive i vječito su mladi. Njihova djela njihov su drugi, vječni život. Njihovom smrću ništa se nije ugasilo. Oni umiru, ali njihove zasluge ne umiru. Rastajemo se s njima, ali se ne rastajemo od onoga što su oni stvarali. Njihova djela prezir su prolaznosti, prkos kratkotrajnosti. Ona znače trajno produženje ljudi, most prošlih prema budućim. Od njih se lomi zub vremena. Zar se onda može reći da je veliki čovjek živio od te do te godine!? Ljudi kao što je bio fra Ignacije ostaju vječno živjeti i — ne odlaze. Ipak, imao sam i manje ugodnih uspomena. Fra Ignacije nam je, kao prvi prefekt, svakog tromjesečja ocjenjivao marljivost, urednost i vladanje, a mi smo te ocjene pismom morali prenijeti roditeljima. Na kraju tuširanja gasilo se svjetlo da bismo se obrisali i obukli čisto rublje. Ja sam međutim zaboravio pod tuševe ponijeti ručnik: ostao mi je u blagovaonici. Kad se ugasilo svjetlo, ja sam javio da pod tuševe nisam donio ručnik. Fra Ignacije se uzrujao. No pamtim i jednu zgodu u kojoj sam ja mogao iživljavati svoju sitnu pakost. Fra Ignacije je od američke ambasade dobivao kratke obrazovne filmove, koje smo gledali često zajedno s profesorima. Fra Ignacije je običavao filmove popratiti kratkim objašnjenjima. Najednom se pojavila žena golih grudi. Pošao sam u Visoko nakon što sam u Prozoru s malom maturom završio osmogodišnje školovanje. Gvardijan na Šćitu fra Jerko Petričević poslao je te godine Vinka Đođu, Matu Markešića, Jozu Brkića i mene u Visoko skupa s Mirkom Markešićem i Antom Šoljićem; ova dvojica u sjemenište su otišli već nakon četverogodišnjeg osnovnog školovanja na Šćitu, znači u jesen 1950. Za njih mi smo bili tironi, a oni za nas sjemeništarci s iskustvom i četverogodišnjim stažom. Tu su nam se pridružili još neki đaci iz drugih mjesta. I danas se dobro sjećam kako sam bio uzbuđen i nemiran dok smo se bližili Visokom jer sam mnogo čuo o životu i radu u sjemeništu, o disciplini i urednosti u zgradi i izvan nje. Dok smo se vozili kroz kratki tunel prije ulaska u Visoko, zaželio sam da tunel i vožnja kroza nj budu dugi i da ne dođemo brzo u visočku stanicu. Tih nekoliko stotina metara od stanice do sjemenišne zgrade prelazili smo šuteći iščekujući prvi susret sa zgradom, odgojiteljima i profesorima. O ovima smo čuli mnoge priče od Ante i Mirka. Njih dvojica slovili su kao odlični učenici i vrsni sjemeništarci, puni znanja i sjemenišnih kreposti marljivost, urednost, pobožnost , tako da smo nas četvorica u njima gledali nedostižne uzore. Ubrzo smo stigli pred zgradu sjemeništa i prekoračivši prag s ulice ušli u dvorište. U oči mi je upao natpis: Vladimira Nazora 4. To je bila nova adresa, zapravo prva adresa u mome životu. U isto vrijeme podigao sam oči prema ulazu u zgradu pred čijim vratima su zastali đaci koji su došli istim vlakom kao i mi. Na vratima je stajao fratar u habitu i smješkao se. Bio je visok, valovite počešljane crne kose. Gledao je kroz naočale i čini mi se promatrao svakog pojedinog đaka. Kada smo svi stali pred vrata on nas je pozdravio, svakome pružio ruku i sa smiješkom pozvao u zgradu. Zatim nas je poveo na drugi kat, pokazao ormare s brojevima u hodniku u kojima ćemo držati svoje stvari, a onda nam pokazao spavaću sobu, veliku prostoriju iz koje se ulazilo u manju sobu. Na sredini te sobe dobio sam krevet i noćni ormarić. Tu je bilo smješteno petnaest mladića, sve učenici Vb razreda. Ante i Mirko nalazili su se u Va razredu i međusobno su govorili latinski i grčki dok smo se mi poluotvorenih usta divili tom njihovom znanju. Mladi fratar na vratima bio je fra Ignacije Gavran, četiri godine prefekt i odgojitelj, profesor filozofije, psihologije, povijesti umjetnosti i latinskog jezika. Budni čuvar nad mojim slobodnim vremenom i vremenom učenja i studiranja. S P O M E N N A F R A I G N A C I J A G AV R A N A Fra ignacije gavran — naš visočki učitelj života Anto Dugonjić Ako je čovjek biološka, psihološka i filozofska ukupnost, a jest to, jer što bi inače drugo i mogao biti, onda postaje bjelodano kolika je za čovjeka važnost u ove dvije dimenzije, uz bok biološkoj. Dakako da to treba poimati kao dinamičku cjelinu u kojoj se u stalnoj međusobnoj interakciji isprepleću i prožimaju te sastavnice i daju gipku promjenljivost života, koji samo prividno može izgledati nepromjenljiv. Da bi čovjek dosegnuo zrelost globalnog mentalnog funkcioniranja, mora proći nezaobilazne i često zamršene putove svoga razvoja, prvenstveno psihosocijalnog, a i filozofskog. U tome razvoju, uz razdoblje ranog djetinjstva i roditeljskog kućnog odgoja, ponajvažniju ulogu ima školovanje, posebice u adolescenciji i sazrijevanju do početaka samostalnosti. Ovdje ću, izostavivši sve prije toga, pokušati osvijetliti neke reminiscencije iz svoga vlastitog visočkog školovanja. Još pomalo nespretni, a i nesigurni, ulazili smo u novu, ali univerzalnu školu, sveobuhvatno svrhovitu, a ne samo kao puko stjecanje školskog znanja. Tu smo susreli svoje nove učitelje i mi, mahom seljački sinovi, našli smo se u tome novom hramu naših života. Nama, još golobradim dječacima iz različitih sredina, ubrzo su visočki profesori predstavljali nove identifikacijske figure i kao nastavak za dotadašnje roditeljske, pune topline i ljubavi, ali i kao obećavajuće zaštitnike i voditelje u tek slućene životne prostore. Privikavajući se toj mudro smišljenoj i uređenoj visočkoj đačko-profesorskoj košnici, postupno smo je prigrlili kao svoju novu zajedničku kuću i doživljavali smo tu blagodat zajedništva — da smo svi bili MI — profesori i učenici, premda je u stanovitom obliku razlika morala postojati. Ta razlika nije postala zaprekom zajedništvu, već ga je učvršćivala pažljivom raspodjelom obveza, svrhovitim, oplemenjenim jasnim idejama s pomno postavljenim ciljem. Taj zajednički cilj, do kojega je svatko trebao stići trudnim i vlastitim stopalima, podržavan je i nošen zajedničkim, kolegijalnim duhom i zanosom. U tome uspinjanju prema željenim vrhuncima i vidikovcima znanja i životnih spoznaja moje uspomene ovom prigodom upravljaju se prema fra Ignaciju Gavranu. Već dugo doživljavam svoje četverogodišnje visočko školovanje kao milosnu naklonost sreće, a fra Ignacija kao autentičnog životnog učitelja mogao bih prispodobiti, po uzoru na slavne grčke filozofe i učitelje Sokratu o kojemu govori Plutarh da je njegov svakodnevni život ujedno i njegova najbolja filozofija. Opće je znana fra Ignacijeva zadivljujuća metodičnost svakodnevnice, skladno prožeta profesorskim zalaganjima, hodoljubljem gotovo u doslovnom značenju, ali i bibliofilijom i kontemplacijom kao protutežom ovom poglavito trivijalnom i često raspamećenom svijetu. Uz ostala svojstva i fra Ignacijeve vrline njegova naizgled rutinirana svakodnevica zapravo može poslužiti kao uzor stremljenju do duhovne čistoće i treba uočiti koliko može biti veličajna snaga običnosti. Fra Ignacijevo prenošenje znanja đacima nije bilo puka školska transmisija, već pripremanje temelja za slobodno mišljenje koje nam jedino omogućuje da bolje upoznamo sebe sa svim svojim vrlinama i nedostacima, da upoznamo i svijet oko sebe kako bismo se mogli upustiti u pokušaje da taj svijet i mijenjamo. U liku fra Ignacija mogao sam doživjeti paradigmu dobrog učitelja — da je učitelj taj koji mora najviše učiti, jer mora najviše znati, pa kakav bi to bio učitelj — neznalica! Jedan moj osobni doživljaj može oslikati koliko je bila fra Ignacijeva razložnost i mudrost spram moje tadašnje neodmjerene pa i nekritičke ambicioznosti. Naime u to vrijeme Nobelova nagrada za književnost bila je dodijeljena ruskom književniku Borisu Pasternaku, a posebice je bio hvaljen njegov roman Doktor Živago. U svojoj naivnosti i infantilnosti otišao sam do fra Ignacija za savjet da se ja latim prijevoda s ruskog na hrvatski jezik toga opsežnog književnog djela, dakako uz obilnu i izdašnu fra Ignacijevu pomoć. Na taj se način ta moja maštovita prevoditeljska epizoda okončala prije negoli je i započela, a fra Ignacije mi je pritom pomogao da ne upadnem u neslućene i nesagledive nevolje i da ne izgubim ugled, jer ljudi su kadri sve učiniti samo da sačuvaju stvarni ili umišljeni ugled pred drugima. Kasnije ću spoznati kako se u pretjeranim ambicijama često prelama tamna crta između htijenja, ali i samodopadnosti, pa i oholosti. U jednoj drugoj zgodi odvijala se nešto osebujnija interakcija. Na satu povijesti umjetnosti priopćavale su se ocjene prethodnih pismenih uradaka. Fra Ignacije je uz svoje poslovično minuciozno ocjenjivanje u razlomcima, jednom našem razrednom kolegi dao ocjenu - ako se dobro sjećam - oko 1. Postavilo se pitanje je li konačna ocjena tome đaku jedinica, a to povlači i ozbiljne druge životne posljedice, ili će pak ocjena biti prolazna dvica. Na to je fra Ignacije energičnije uzvratio, uputivši mi i prijekorne riječi, nešto u značenju da sam pozelenio u dijeljenju pravde drugima kad sam ja već dobio tu visoku ocjenu… Fra Ignacije je i tada bio u pravu. Potvrdilo se tako da čestitost može biti i ispred izvrsnosti - a svakako je najbolje kada idu skupa - kao što je to bilo kod fra Ignacija. Ali da i najizvrsniji mogu imati svoje manje izvrsne trenutke, mogao sam doživjeti, uz ostale tada zatečene kolege, u tadašnjoj blagavaonici, kada je fra Ignacije neočekivano vehementno primijenio jedan brahijalni odgojni argument po obrazu jednog, tada vjerojatno neposlušnog učenika. Prisjećam se i onih nešto rjeđih, ali iznimnih trenutaka, kada bi se jutrom u učionici i tišini pribirali za predstojeći dan i kada bi iznenada na jutarnju tišinu, kroz prozorčić iz fra Ignacijeve sobe, dopirale zvučne note kakva živahnog narodnog kola, pa još kad bi harmonika počela nesputano ludovati, a violina uz nju tanano uzdisati, proizvelo bi to neočekivanu čaroliju koja bi nas prenula iz jutarnje tromosti i ponijela u neke nestvarne prostore. Znalo se katkad dogoditi da se nakratko na prozorčiću pojavi i fra Ignacijevo pomalo zagonetno nasmijano lice. Tako se u trenutku rasplinu sumorne misli i podigne se zapretani unutarnji impuls i polet te se predstojeći dan više uopće ne pričinja teškim i zamornim. Eto, i tu naizgled običnu odgojnu doskočicu znao je fra Ignacije dozirano prenijeti i tako bi se mi lakše hvatali u koštac sa zadaćama koje će nas u konačnici dovesti do toga da se služimo primjerice elegantnom latinštinom i učenim grecizmima. Potvrđuje se tako da izvrsnost škole nije samo u disciplini učenja već u i odgojnoobrazovnim postupcima zasađivanja sjemena iz kojeg će nicati i izrastati neprekidno štovanje ljudske dobrote, nesebičnosti i čovjekoljublja, jer samo dobri ljudi mogu ovaj svijet promijeniti prema dobru uz istodobnu spoznaju da u svijetu nije ništa sigurno i nije ništa onakvim kakvim se čini. U ozračju spoznaja mnogi od nas, nakon odlaska iz blagodatnosti visočke franjevačke gimnazije, morali smo se sučeliti s raznim nesavršenostima ovoga svijeta, pa i s opakim i zlim ljudima i ženama jer valjalo je bolno naučiti da svi ljudi nisu dobre volje i da postoje i zloćudni i pakosni pojedinci koji vrše tiraniju nad svojim okruženjem. Posebice je teško prepoznati perverznost kod nekih ženskih osoba. Nerijetko nosimo u sebi i grandioznu zabludu da su sve žene požrtvovane i čiste kao naše majke. Nevolja može biti veća ako nepripremljeni sretnemo i one druge, nametljivo zavodljive i teatralne, dobro maskirane ispod čijih se maski krije bezosjećajnost, neiskrenost, dvoličnost i egocentričnost, nestabilnost u ljubavnim vezama. Upravo je tragično da često pošteni ljudi postaju žrtve tako perverznih osoba. Premda su seksualnost i seksualna atraktivnost u dobroj mjeri ovisni o opojnoj smjesi hormona i drugih endogenih tvari, ipak odnos muškarca i žene u onim sretnim susretima može izrasti do dubina dubljih i od onih koje doživljavamo u glazbi i može dovesti do ushita do neba i tada se doza putenosti, pa i erotike, može podrazumijevati u činu prokreacije. Ali dobro školovanje, i izvrsno, kao što je u visočkoj franjevačkoj gimnazije, može i na mnoge druge načine pripremati čovjeka za rješavanje pitanja i problema, primjerice u uspostavi temeljitog osobnog identiteta, koji onda boravi u našem pamćenju i u kojem se, kao u izbrušenu zrcalu, ogleda naša duša, naša osobna, a i opća povijest, bez čega bi ostali samo puka i prazna slika. Važnost je odgoja i u tome što kreira navike, a navike su usko povezane s emocijama, jer kako mislimo, tako se i osjećamo i ako čovjeka u samim njegovim temeljima čini razum, osjećaji ga vode. Samo tako možemo otkriti tko smo mi doista i prepoznati u sebi ono što nas istodobno privlači, a i plaši, jer život je isprepleten od stvarnosti, ali i maštanja, fantazama i snova. Možda naši visočki profesori i nisu to što su nam tako predano pružali uvijek označavali preciznim pedagoško-andragoškim terminima, ali zar bi ruža manje mirisala ako bi joj bilo drukčije ime? Meni je fascinantno i to kako su u visočkoj franjevačkoj gimnaziji prepoznali i važnost zabave za učenike, jer zabava je uz slobodu, ljubav i moć jedna od najvećih potreba čovjeka. Čim se čovjek izvukao iz blata, tražio je zabavu. Moderni čovjek pak prečesto se i nesputano prepušta raznim vrstama zabave što ga može dovesti u ovisnički odnos i tako uz suvremene pljačkaše duha kao što su stres, nervoza, posvemašnja užurbanost, nezasitni konzumerizam, a i konformizam, može se urušiti unutarnja sigurnost što pak čovjeka dovodi do ponora praznine koja, ako se u duši ukopiti, može čitav život kontaminirati i pretvoriti ga u svladavanje strašne tjeskobe. U trenucima zabave u visočkoj franjevačkoj gimnaziji, u sportskim i kulturnim aktivnostima, šetnjama i blagdanskoj tomboli moglo se postići ono djelotvorno opuštanje i ventilacija nakupljenih afekata i sublimacija nezadovoljstava zrelim obrambenim mehanizmima. Katkad mi se i sada pričini, kad se prisjetim onih šetnja po gimnazijskom dvorištu, da su s tim pitomim mladićima i uvijek brižnim profesorima nevidljivo i tiho šetali i sami anđeli. Stoga nije ni moglo dolaziti do nekontroliranih izbijanja agresije, što danas nije rijetkost u školskim sredinama, a samo je pokatkad mogla izbiti kakva nevina čarka koja bi se obično rasplinula s kakvim duhovitim upadicama sa strane. Inače je neizbježno prihvatiti i rizik samog življenja koje nije uvijek arkadijski idilično, ali je neophodno zadržati radost življenja u traženju vlastitog puta pri čemu se može zaći na stranputice, upasti u zablude. Tada je potrebno naučiti se sposobnostima izlaziti iz njih te uz metanoju i preoblikovanje hoda ići dalje. Možda i ponovno zaći u koju stranputicu, ali je potrebno iznova naći svoj put i njime nastaviti i nikad, nikad, ne stati. Najveći je doseg odgoja i u tome da se dobar učitelj i dobar učenik na kraju zajedničkog puta razdvoje s osjećajem da je svatko na dobitku. Treba zadržati ljubav bez kajanja i moć bez krivnje i da svatko i nadalje treba učiti živjeti sa zagonetkama što ih donose mijene života i svijeta. Naučiti da svakodnevni putovi postaju životna škola u kojoj se treba stjecati oštrina misli kako bi širili vlastite životne obzore jer što se znanje više širi, širi se i krug doticaja s neznanjem i tek tada se može doživjeti iskrenim onaj Sokratov usklik da zna da ništa, baš ništa ne zna! Školovanje u visočkoj gimnaziji u svojoj izvrsnosti i u nenametljivim figurama uzornih učitelja, kakav je i fra Ignacije bio, iznjedrilo je i ponajveću popudbinu svojim đacima u nesebičnom osvjetljivanju puta kojim treba dalje s ponosom kročiti. To neka bude i naše uzdarje fra Ignaciju i svim ostalim iz naše gimnazije, jer se s pouzdanom nadom može očekivati da će bivši đaci Franjevačke klasične gimnazije Visoko nastaviti i održati časni životni put svojih profesora i kolega i neka to bude još jedan naš pozdrav dragom fra Ignaciju i zalog da u duhu i dalje živimo zajedno! Sastanak je počeo u 11 sati u prostorijama Franjevačkog provincijalata Bosne Srebrene, Zagrebačka 18, u Sarajevu. Pozdrav i dobrodošlicu izrazio je provincijal fra Lovro Gavran i otvorio sastanak na kojemu je sudjelovao i fra Mato Topić, definitor provincije. Nakon provincijalova pozdrava predsjednik Udruge Vine Mihaljević zahvalio se provincijalu što je primio vodstvo Udruge i uime svih članova Udruge pozdravio provincijala i prisutne članove provincijalne uprave. Nakon toga iznio je glavni sadržaj, razloge zbog kojih su članovi vodstva Udruge došli u Sarajevo. Ciljevi su objavljivanja CD-a promicanje franjevačke duhovne glazbe, promicanje kulturne baštine bosanskih franjevaca te solidarnost s hrvatskim katoličkim narodom u Bosni i Hercegovini. U svrhu objavljivanja navedenog CD-a franjevačke duhovne glazbe, franjevačka provincija Bosna Srebrena ustupa autorska prava svojih članova Udruzi, a izabrano povjerenstvo Udruge brinut će se za aranžmane, izvođače i glazbeni studio gdje bi se navedeni CD snimao. Izabrani odbor Udruge redovito će izvješćivati Predsjedništvo Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko o pripremi i tijeku realizacije projekta CD-a franjevačke duhovne glazbe. VIJESTI IZ UDRUGE Predsjednik Udruge predstavio je i drugi projekt: CD izbor tekstova iz starih franjevačkih kronika koji je predložio Jozo Džambo, odnosno Njemačka podružnica Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko. Taj prijedlog je, na sastanku s vodstvom Udruge u prostorijama Udruge u Zagrebu prošle godine za Božić, Jozo Džambo nešto izmijenio istaknuvši da bi to bila mala povjesnica Bosne Srebrene, a ne samo izbor tekstova. Predstavljen je provincijalu također prijedlog naslovljen Izbori tekstova iz starih franjevačkih kronika Bosne Srebrene na CD-u s priloženim tekstom: Odlukom Dvanaestog izbornog sabora Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije — Visoko iz Zagreba koji je održan 6. Voditeljem, a ujedno i predlagateljem projekta u vezi s tekstovima iz starih franjevačkih kronika imenovan je dr. Jozo Džambo iz München s predloženim članovima suradnicima akademikom Srećkom Džajom također iz Münchena, Vinom Mihaljevićem iz Zagreba te s po jednim povjesnikom iz Bosne i Hercegovine koje glavni voditelj projekta sam predloži. Nakon navedenih projekata kratko je predstavljena i namjera Udruge da znanstveno obilježi 400. Naime istaknuo je da bi bilo dobro objaviti i malu pjesmaricu u obliku knjige s pjesmama koje se nalaze na CD-u duhovne franjevačke glazbe. Također je predložio da bi bilo dobro objaviti i knjižicu onih tekstova koji su izabrani kako bi bili predstavljeni na CD-u i kako bi bilo dobro objaviti i drugu knjižicu o tome što su drugi napisali i rekli o franjevcima. Pored toga predložio je da bi bilo dobro objaviti i djela pokojnog fra Igancija Gavrana u povodu njegove 100. U pogledu obilježavanja 400. No predsjednik Udruge, ostao je pri prijedlogu da znanstveni simpozij bude posvećen samo Divkovićevu katekizmu i ulozi franjevaca u stvaranju hrvatskog književnog jezika. Tu se razvila rasprava u koju se uključio i rizničar Anto Franjičević koji je bio mišljenja da je obilježavanje Divkovićeva katekizma stvar provincije i da to Udruga ne može organizirati. Naime spomenuti jezikoslovci već su sudjelovali na znanstvenom kolokviju u povodu obilježavanja 60. Zatim je predsjednik također podsjetio na to je na Dvanaestom izbornom saboru Udruge 6. No o svim točkama raspravljat će i odluke donijeti na sjednici definitorija koja će biti u sljedeći utorak. Predsjednik Udruge pozvao je provincijala na Trinaesti sabor Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko, koji će se održati 7. Na kraju provincijal je zahvalio na svemu izloženom i završio susret. Nakon susreta s provincijalom te ugodnog druženja i razgovora za vrijeme ručka u provincijalnoj kući na kojemu su pored provincijala fra Lovre Gavrana, definitora fra Mate Topića bili tajnik provincije fra Janko Ćuro i ekonom provincije fra Mirko Majdandžić, zahvalili smo još jedanput bosanskim franjevcima na prihvaćanju i potpori radu i djelovanju Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko iz Zagreba te se pozdravili i otputovali u Livno, gdje je također prethodno dogovoren sastanak s fra Markom Semrenom, gvardijanom franjevačkog samostana Gorica Livno te s članovima Livanjske podružnice Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko. U kasnim popodnevnim satima došli smo u Bilu pored Livna, u kuću Jure Semrena, slavljenika, gdje smo se susreli s fra Markom Semrenom, gvardijanom livanjskog franjevačkog samostana Gorica Livno, sa Zoranom Semrenom članom Udruge te, kako smo naveli, s Jurom Semrenom, predsjednikom Livanjske podružnice Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko, koji nas je te večeri i ugostio. Na tom sastanku dogovoreno je da će vodstvo Udruge iz Zagreba iscrpno predstaviti što je potrebno za sljedeći sabor Udruge u Livnu 7. Gvardijan i fratri u samostanu spremni su dočekati članove Udruge I, prema mogućnostima, počastiti ih i pokazati im duhovnu i kulturnu baštinu livanjskog kraja koju brižno čuvaju livanjski fratri u samostanu Gorica Livno. Predložili su da se sabor održi u dva dijela: prvi zajedno s misom na Gorici, a drugi dio zajednički ručak i druženje, da se nastavi u planinarskoj kući pored Cincara. No dogovorili smo se da ćemo o svemu obavijestiti članove Predsjedništva Udruge u Zagrebu. KNJIŽEVNOST duhovski susret članova i prijatelja Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije — Visoko iz zagreba Uredništvo U Zagrebu je 22. ZOV , Čulinečka cesta 287, 10040 Zagreb, održan prvi Duhovski susret simpatizerâ, prijateljâ i članovâ Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko iz Zagreba, koji je u ime Udruge organizirao Odbor za sport i rekreaciju. Na poziv Predsjedništva Udruge za boljim međusobnim upoznavanjem i zajedničkim druženjem s obiteljima uz prisjećanje nezaboravnih visočkih dana provedenih u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji Visoko odazvali su se brojni prijatelji i članovi Udruge iz Austrije i Hrvatske. Na zajedničkom druženju od 9 do 20 sati navečer sudjelovalo je preko osamdeset sudionika. Sportski tereni oživjeli su raznim natjecanjima. Igrao se nogomet, tenis, košarka, rukomet, a djeca su posebice uživala u odbojci. Vatreno se navijalo, dok su se supruge i djeca upoznavali na šetnicama. Natjecanje u tenisu organizirao je Anto Franjičević koji je ovom prigodom nabavio i prigodne pehare: za prvo mjesto Ivo Slišković, a za drugo Anto Franjičević. Na druženju je bilo preko tridesetero djece, tridesetak članova Udruge, desetak prijatelja i simpatizera Udruge, petnaestak naših supruga koje su raznim kolačima obogatili zajednički ručak na kojemu se tražio tanjur više. Za organizaciju i realizaciju duhovskog druženja posebice su se brinuli Leonardo Jolić i Nenad Marijan kao članovi Odbora za sport i rekreaciju uz svesrdnu pomoć Zdenka Osmakčića, Jure Stipića i Stipe Beškera, a troškove druženja podijelili su Leonardo Jolić i Anto Franjičević. Ovom prigodom od srca im zahvaljujemo. Poslije toga slika se više nije javno pojavljivala i dugo se smatralo da je u nadolazećim ratnim vremenima izgubljena, takav je podatak iznesen i u opsežnoj monografiji o slikaru ugledne autorice Vere Kružić Uchytil 1978. Medović je započeo rad na toj slici godinu dana prije u Zagrebu, po narudžbi tadašnje Hrvatske vlade a zapravo Ise Kršnjavog. Slika je bila namijenjena Odjelu za bogoštovlje i nastavu, gdje nikad nije postavljena. U katalogu izložbe iz 1986. Međutim konačnu sliku, monomentalnu kompoziciju, veličine 300 x 215cm, slikar je poslije skice dorađivao i dopunjavao pa se u dokumentima i opisu koji se čuvaju u Muzeju lijepih umjetnosti u Budimpešti ta Medovićeva slika navodi i pod nazivom Pet srijemskih mučenika, a inače je prije toga, 1896. Premda se smatralo da je slika izgubljena, uporni istraživači i nadalje su tragali za njom pa je tako sačuvano jedno pismo u biskupskom ordinarijatu u Đakovu iz 1933. Poslije toga nema pisanih dokumenata o slici. Inače izgubljeno je i nestalo mnogo Medovićevih slika, a 1943. Nedavno je pronađena, spašena i vraćena u Hrvatsku vrijedna Medovićeva slika, oltarna pala iz 1879. Jeronimom, a ukradena je 1991. Nakon toga pojavljivala se na ilegalnom tržištu umjetnina u Crnoj Gori i u Srbiji odakle je intervencijom triju policija susjednih država konačno vraćena u Hrvatsku gdje je upućena u Hrvatski restauratorski zavod u Zagrebu zbog znatnog oštećenja. Tako je konačno ova slika po prvi put izložena javno u Hrvatskoj na veliku radost brojnih ljubitelja hrvatskog slikarstva, a za ovu prigodu slika je posuđena iz budimpeštanskog Szepmuverszeti Muezuma. Slika je bila postavljena u središnji prostor paviljona i po ocjeni mnogih privlačila je najviše pozornosti posjetitelja od svih izloženih djela. Na toj impozantnoj kompoziciji prikazan je trg ispred Eskulapovog hrama na kojemu su izvedeni srijemski mučenici. UMJETNOST užarene vatre u velikom metalnom ognjištu, trpeći tako svoj martirij pred rimskim sucem zbog svoje kršćanske vjere, a oko njih se natiskuje znatiželjna svjetina I, kao što u takvim prigodama obično biva, više zbog svjedočenja mučnom prizoru nego zbog sućuti s mučenicima. Dostojanstvo te mučeničke patnje oslikano je blistavosvijetlim koloritom središnjeg prizora, a u pozadini se vide obrisi antičkog grada pod sivooblačnim nebom utonulog u svoju ravnodušnu svakodnevicu. Posjetitelj zanesen ljepotom slike i uvjerljivošću prizora može se samo prisjetiti one stare pouke o tome da svoju sudbinu imaju knjige; a imaju je i slike, a ponajviše svoju sudbinu imaju ljudi. Predstavljanju su nazočili brojni uglednici iz crkvenog života: zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić, predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i provincijal Hrvatske provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša sv. Jeronima fra Ivan Paponja, predsjednik Vijeća franjevačkih zajednica u HR i BiH i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM fra Ivan Sesar, provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Željko Železnjak, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Željko Tolić, provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ivica Petanjak, vikar Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Marijan Karaula, provincijska predstojnica Milosrdnih sestara sv. Franciska Molnar, nekoliko izaslanica provincijskih predstojnica ostalih franjevačkih i nefranjevačkih ženskih redovničkih zajednica, nacionalni ministar FSR-a u Hrvatskoj dr. Mato Batorović te mnogobrojni franjevci i franjevke te predstavnici kulturnog i akademskog života. Na predstavljanju Leksikona govorila su četiri govornika s različitih zrenika uz prigodni glazbeni program klape Nostalgija. Predsjednik Vijeća franjevačkih zajednica fra Ivan Sesar pozdravio je nazočne i izrazio zajedničku radost što je Leksikon objavljen nakon mnogo godina. Zahvalio je Bogu na bogatoj hrvatskoj franjevačkoj baštini, Leksikografskom zavodu na tiskanja Leksikona te svim autorima biografija, urednicima i svim drugima koji su pridonijeli njegovom objavljivanju. Fra Ivan je također podsjetio na to da se u pojedinim franjevačkim provincijama u hrvatskim krajevima već u 18. Svi su ti materijali poslužili pri izradi ovog Leksikona pa je on kruna rada i ondašnjih autora i naša zahvala njima. Naglasio je da je pojava Leksikona povijesni trenutak za franjevačku leksikografiju u Hrvata, ali i za leksikografiju uopće. Ružiću Barić, fra Anđela Zvizdovića i fra Emanuela Hoška. Nadalje je istaknuo da franjevce obilježava kultura sjećanja i kultura bilježenja te je naime zadovoljan i radostan što Leksikografski zavod nije morao sam skupljati građu za Leksikon, nego mu je građa ponuđena, donesena. Podsjetio je na to da je Krleža pisao opore tekstove o fratrima npr. KNJIGE bosanski fratri i drugi: sve što je do 18. Akademik Žarko Dadić govorio je o doprinosu franjevaca na kulturnom i znanstvenom području, a prije svega na području prirodnih znanosti. Istaknuo je da su franjevci imali iznimno važnu ulogu u kulturi kao nastavnici na franjevačkim učilištima, javnim školama, a djelovali su i na druge načine. Spomenuo je rukopis anonimnog franjevca iz 14. Zatim je naveo jednoga od najslavnijih franjevaca fra Juraja Dragišića 15 - 16. O starim franjevačkim učilištima u hrvatskom narodu nemamo sve podatke, a tek od 17. Franjevci koji su predavali na navedenim učilištima ostavili su mnogo teza, skripata, rukopisa ali sve, jasno, nije moglo sve ući u Leksikon. Iz tih spisa razvidno je na koji se način razvijalo školstvo, kako se oblikovao pristup znanstvenim stavovima posebno prirodoznanstvenim te kako se mijenjalo znanstveno mišljenje koje se ni u svijetu nije uvijek prihvaćalo kao najnovije. Tako je akademik Dadić istaknuo da je fra Josip Pavišević, prema uzoru franjevca Fortunata iz Brescie, oko 1770. Potom je naveo prenositelje modernih ideja fra Andriju Dorotića u Dalmaciji i fra Nikolu Marinovića u Varaždinu. Osim njih, naglasio je Dadić da je fra Mate Zoričić iz Dalmacije napisao prvi tekst priručnik aritmetike na hrvatskom jeziku, što je imalo važnu ulogu u prosvjeti puka u Dalmaciji. Fra Matija Petar Katančić dao je prijevod udžbenika iz matematike na hrvatski jezik. Fra Ambroz Matić iz Bosne s latinskog je preveo na hrvatski također udžbenik iz matematike. Neke su ugledne znanstvenike franjevce partizani ubili 1945. Na kraju je fra Emanuel Hoško, kao urednik Leksikona uz Peju Ćoškovića i fra Vicka Kapitanovića, rekao da je Leksikon djelo svih pripadnika franjevačkog pokreta kako u Hrvatskoj tako u Bosni i Hercegovini. Biografije je pisalo 99 suradnika čiji popis pokazuje visok stupanj zajedništva i jedinstva svih hrvatskih franjevačkih zajednica, a predstavlja i važno obilježje franjevačkog identiteta. Tri su glavna uvjeta za uvrštavanje u Leksikon: da je osoba ispunila svoje dane na zemlji, zatim da je uživala i da još uvijek uživa poštovanje zbog svojih djela i svog života u hrvatskoj kulturnoj i crkvenoj javnosti, napose u povijesti zajednice kojoj pripada i na kraju da je netko bio spreman napisati biografiju o takvoj osobi, što baš i nije bilo lako. Ideja naime o Leksikonu potječe od fra Hadrijana Boraka. Fra Vicko Kapitanović je 1991. U međuvremenu je rad na Leksikonu odložen te su članovi Vijeća franjevačkih zajednica prije dvije godine Kapitanovićev rukopis ponovno povjerili fra Emanuelu koji je zajedno s drugim urednicima priredio Leksikon. Petra i Pavla na gorici u livnu. Uredio fra Marijan Karaula Svjetlo riječi Livno, 2009. Pred nama je jedno vrijedno djelo — monografija o franjevačkom samostanu sv. Petra i Pavla na Gorici u Livnu, pod naslovom Franjevački samostan u Livnu. Petra i Pavla na Gorici u Livnu. Knjiga je izišla pod nadzorom glavnog urednika fra Marijana Karaule te novčanim patronatstvom franjevačkoga samostana Gorica Livno, na čijem je čelu fra Marko Jukić. Monografiju su recenzirali fra Bono Vrdoljak i Mate Zekan, uz svesrdnu pomoć uredništva koje su činili Ružica Barišić, fra Anđelko Barun, Josip Gelo, fra Marko Jukić, fra Marijan Karaula, Marija Marić, Željka Markov i Jela Vrdoljak. Monografija formata 25 x 30 cm, s tvrdim koricama s omotom i kvalitetnim papirom, koju je grafički oblikovao Branko R. Ilić, obaseže 368 stranica i, osim Predgovora koji je napisao fra Bono Vrdoljak te Kazala osobnih imena i Kazala naseljenih mjesta, ima sljedeće tematske cjeline: Kršćanstvo u livanjskom kraju do kraja srednjeg vijeka; Kršćanstvo u livanjskom kraju pod vlašću Osmanlija; Franjevački samostan na Gorici u Livnu; Samostanska crkva sv. Petra i Pavla na Gorici; Dušobrižničko područje livanjskog samostana; Ustanove u sklopu samostana na Gorici; Franjevci livanjskog samostanskog područja; Kulturne zbirke u samostanu na Gorici. Knjigu je lektorirao Pero Lučić. Uredništvo monografije pokušalo je i uspjelo livanjski samostan na Gorici povijesno situirati te potom naznačiti njegovo ne samo crkveno, redovničko, religijsko, vjerničko, a to znači kršćansko i katoličko, nego i ono svjetovno, svakodnevno, običnopučko te društveno i nacionalno značenje i poslanje ovoga samostana. Naime sadržaji objavljenih članaka u ovome vrijednom djelu ukazuju na temeljnu činjenicu da franjevački samostani u Bosni ne znače ništa bez običnih ljudi, bez vjernika, bez župljana, jer je povijest svakoga od naših franjevačkih samostana uvijek i povijest ljudi toga kraja. Iako naslovi mnogih samostanskih monografija, kao npr. A vjernici su zapravo oni koji su najzaslužniji što su samostani opstali i što i danas postoje. U tome je smislu povijesno i društveno značenje franjevačkih samostana u BiH nemjerljivo, na što ću se posebno osvrnuti u svome prikazu, ne pretendirajući na to da ću u tome u cijelosti i uspjeti. Zbog toga će ostati netaknuta neka druga područja. KNJIGE livno u dalekoj i nešto bližoj povijesti Pažljivim čitanjem ove monografije postaje vidljivim, kao prvo, da livanjski samostan čuva prigušenu uspomenu na pojavu kršćanstva u tom kraju, na što nas svojim člankom u ovoj monografiji upozorava vrsni povjesničar i jedan od najboljih poznavatelja franjevačke povijesti ne samo livanjskog nego i drugih krajeva Bosne i Hercegovine, fra Anđelko Barun. On kaže kako su putovi iz Salone Solina , koja je bila uporište prvih kršćana na hrvatskoj obali, posebno nakon 380. Kršćanstvo se ovdje zadržalo tijekom cijeloga Srednjega vijeka, sve do osmanskih osvajanja Bosne 1463. Kao drugo, navodi fra Anđelko, samostani čuvaju uspomenu na vrsne graditelje, čije je umijeće prepoznatljivo ne samo po arheološkim nalazima nego su oni i materijalno svjedočanstvo o tome da su ljudi livanjskoga kraja u tome vremenu znali odabrati što je umjetnički vrijedno. A graditelji, zacijelo, nisu bili fratri, nego majstori laici, koji su se u gradnji crkava i samostana koristili domaćim kamenom kao građevinskim materijalom i kojima su u izgradnji tih zdanja pomagali i domaći ljudi učeći se za ono vrijeme najmodernijim tehnikama građenja. U tom smislu se na 18. Taj je lokalitet poznat ne samo po svojim vrijednim arheološkim nalazima nego i kao hodočasničko mjesto kamo su svake godine 24. Ive, dolazili livanjski katolici. Stoga fra Anđelko i navodi da je politička i vjerska pripadnost nekoga kraja jedan od veoma važnih čimbenika materijalnog i društvenog razvoja, duhovnog i kulturnog napretka stanovništva toga kraja 34. Osim toga, navodi fra Anđelko, samostan čuva i spomen na livanjsku županiju, jer se livanjski župan spominje još u povelji hrvatskoga kneza Mutimira od 28. Livanjsku županiju, kao dio Hrvatske, spominje i bizantski car i ljetopisac Konstantin VII. Porfirogenet, ali i neki kasniji ljetopisci. Nakon toga će usponom bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića Livno i njegova županija doći pod njegovu vlast. Nakon što se Tvrtko I. Tek kada Zapadu zaprijeti opasnost s Istoka, onda zapadni kršćanski političari sklapaju međusobne saveze u svoju korist, a na štetu Bosne. Tada su savez sklopili Mletačka Republika i Ugarska. Upravo zbog takvih političkih i vojnih prilika nije bilo stalnoga biskupskog sjedišta, ali to ipak ne znači da su vjernici ostali bez vjerske poduke. U Livnu se počinje suditi po šerijatskom pravu. U tom osmanskom razdoblju islam je bio državna religija, a Turci su tolerirali kršćanstvo i židovstvo, kao religije Knjige. Kako uspostava svake okupacijske vlasti dovodi i do promjene demografske slike nekoga kraja, tako je bilo i ovdje. Dolaskom Osmanlija mnogi su se kršćani iselili, samo je manji dio ostao, pa slijedno tome kršćani i nisu imali nikakva utjecaja u toj upravi. Ono što je posebno značajno u ovoj knjizi jest fra Anđelkovo opisivanje ustrojstva Osmanskog Carstva da bi današnji čitatelji mogli shvatiti da u tom razdoblju nije vladalo neko nesustavno rasulo koje je trajalo gotovo 500 godina, nego da je to bila jako snažna i učinkovita administrativno-politička uprava, svejedno što mi o njoj mislili. Na čelu bratstva nalazio se starješina; nasljedno plemensko vlasništvo nazivalo se plemenita zemlja djedovina, baština, očevina. Osim te postojala je i feudalna zemlja, koju je netko privremeno koristio i tuđa zemlja, koju je netko obrađivao, a nije imao pravo posjedovati je. U Osmanskom carstvu Livno je imalo veoma važnu stratešku poziciju. Bilo je u sastavu Bosanskog sandžaka i Neretvanskog kadiluka, potom zbog vojno-političkih zbivanja i u sastavu Kliškog sandžaka. Ne treba čuditi da je Livno već tada bilo sjedište Kliškog sandžaka i njegovih sandžakbegova, i to sve do 1826. Koliko je veliko strateško značenje imalo Livno pokazuje i činjenica da je bilo najveće skladište municije džebhana , kakva po pričanju Evlije Ćelebije nije bilo u cijeloj bosanskoj Krajini. U Livnu će raditi kadije i u njemu će biti sjedište kadiluka — Livanjski kadiluk, ustanovljen nakon Bečkog rata 1682-1699. Grad je bio sjedište kapetanije te mjesto sudske uprave i sjedište Skradinskoga i Livanjskog kadiluka. Osim toga Livno će u arhitektonskom pogledu u tom razdoblju početi dobivati konture orijentalne urbanizacije. Livno dobiva status kasabe — a to znači da je morao imati džamiju, trg sajmište i određene granice. Proglašenje nekog mjesta kasabom značilo je da stanovnici tog mjesta ne trebaju plaćati rajinski porez. Tada je Livno imalo četiri mahale, varoš i tvrđavu. Najveći ekonomski, ali i urbanizacijski procvat doživljava u XVII. Po gradnji džamija bilo je odmah iza Sarajeva, a ispred Mostara i Banje Luke. Što je to zapravo značilo? Evlija Čelebija bilježi da u gradu postoji svega trinaest džamija, u istom tom vremenu u Livnu i cijeloj okolici nema ni jedne crkve. Osim jedne male crkvice u Rapovinama nije bilo ni jedne druge. Sve su bile porušene i spaljene. Sve do druge polovice XIX. Kršćanski vjerski obredi obavljani su pod vedrim nebom, po grobljima, sjenicama I, kako fra Anđelko navodi, u najboljem slučaju po drvenim kućama i kolibama. Broj katolika je opadao, jedan dio je prelazio na islam, a drugi dio iseljavao. Treći dio ostajao je na svojim ognjištima. KNJIGE Kad je riječ o vjerskim obredima i njihovu prakticiranju, potrebno je istaknuti da je Vatikan znao uvijek odstupiti od svojih krutih stajališta. Pošto je bilo već određeno da se sv. Kasnije su s tim pločama radili i prijenosne oltare koji su se sklapali u kovčeg u koji je ulazilo sve ono što je potrebno za misu. U radu se dalje navodi da je jedna od značajki Osmanskoga Carstva bila ta da je prijelaz s kršćanstva na islam bio poželjan i poticao se i nagrađivao, kao što je bilo uvijek kroz povijest, ali da se prijelaz s islama na kršćanstvo kažnjavao smrću. Također, navodi autor, u razdoblju osmanske vlasti bosanski su katolici bili diskriminirani, bili su građani drugoga reda, i to ne samo po vjerskom opredjeljenju nego i u javnom i političkom životu. Kao kršćani nisu smjeli ni mogli obnašati ni jednu od javnih službi. U zapisima se navode i iskustva livanjskih kršćana tijekom vladavine begova Atlagića, Ljubunčića i Firdusa. Potrebno je kazati da su u udaljenim livanjskim selima živjeli katolici koji su plaćali namet, dok su u selima bliže gradu bili izmiješani muslimani i kršćani. U gradu, u kasabi, stanovali su samo muslimani. Zbog nesnosnog stanja kršćani i obespravljeni građani dizali su bune i ustanke. U njima su sudjelovali i katolički svećenici i fratri. Međutim ono što je s demografskog stajališta jako važno, a što navodi i fra Anđelko, jesu demografska kretanja. Zanimljivo je da na ova područja vlaško stanovništvo pristiže osmanskim osvajanjima, koja su istodobno značila i vlašku kolonizaciju. O imenu Vlasi i tko su oni bili da li potomci Rimljana, Crni Latini, Maurovlasi, Morlaci itd. U ovom slučaju važno je napomenuti da su Osmanlije pravoslavne Vlahe naseljavali u graničnim područjima radi ratovanja. Međutim s pravoslavnim Vlasima dolazili su i pravoslavni svećenici. Pošto je u Osmanskom Carstvu Pravoslavna crkva bila privilegiranija od Katoličke crkve, vođeni su u tom razdoblju mnogi sporovi između predstavnika Srpske pravoslavne crkve i bosanskih franjevaca. Nakon 1463, a posebno u XVI. Ta će slika ostati sve do danas. Fra Anđelko navodi kako će devširma — danak u krvi — nasilno odvođenje birane kršćanske muške djece, njihovo prevođenje na islam i odgajanje za službu janjičara ili druge visoke službe u Osmanskom Carstvu, imati dalekosežne posljedice za katolički živalj u BiH. Islamizacija nasilna ili dobrovoljna provođena je i u Livnu, kao i u drugim ondašnjim bosanskim mjestima. Tako je u XVI. Katoličko stanovništvo bježalo je, ali se opet i vraćalo. Najveći valovi iseljavanja u Dalmaciju dogodili su se tijekom 17. Nema točnih podataka o etničkoj slici Livna tijekom osmanske uprave jer Osmanlije nisu bilježile sve stanovnike mjesta koje su držali pod svojom vlašću, nego samo one koji su plaćali porez. Tako ti defteri imaju podatke, ali ne potpune. Tek će dolaskom austro-ugarske vlasti biti moguće dobiti pravu sliku o etničkom sastavu Livna. No ono što će ostati nejasno jest vrijeme kada se u Livnu, odnosno u njegovim naseljima Donje Polje, od Čelebića i Sajkovića prema Bosanskom Grahovu, pojavljuje pravoslavno stanovništvo koje govori ijekavski, dok Srbi koji se nalaze u miješanim naseljima s Bošnjacima i Hrvatima govore ikavicom. Naime, htjeli mi to priznati ili ne, svako je vrijeme ugraviralo duboke žigove u društveno tkivo ovoga kraja, posebno ono iz osmanskoga vremena, ali i kasnije austrougarsko, jugoslavensko prije i poslije Drugoga svjetskog rata, te ovo novije vrijeme. Petogodišnje trajanje NDH i ratni vihor 1941. Kad je riječ o društvenoj funkciji i društvenom i kulturnom značenju goričkoga samostana, potrebno je poći od temeljne postavke da su livanjski franjevci, iako im je prvotna zadaća bila evangelizacija livanjskoga puka i njegovo vjersko po d učavanje, širili pismenost i kulturu te zastupali interese običnih ljudi, u čemu se zapravo i ogleda njihovo društveno djelovanje. U socijalnom je smislu, kao prvo, skrb za nemoćne i obespravljene predstavljala veoma snažnu i veliku zadaću. I fratri će im pružati potporu u borbi za njihova osnovna ljudska i građanska prava, ako su u tom razdoblju uopće i postojala. Jednu od takvih socijalnih funkcija ispunit će, između ostalih, i fra Lovro Karaula. Druga socijalna funkcija obuhvaćala je socijalno-političke institucije na čijem su čelu bili franjevci. Tako je na Porti bio fra Filip Pašalić 1806-1861. Oni su oslobađali iz, odnosno od zatvora kako katolike tako i begove. Da se danas pojave fratri kao politički zagovornici običnih ljudi, da stanu na čelo sindikalnih povorki za 1. Treća socijalna funkcija bila je besplatno opismenjavanje, a četvrta besplatno liječenje župljanja, u čemu se posebno isticao fra Mijo Sučić, o kojem je naša Udruga organizirala zajedno s Livanjskom zajednicom u Zagrebu znanstveni skup i o tome izdala i lijepu i ilustracijama bogato opremljenu knjižicu. Kao peto, franjevci su od svojih dobara dijelili i socijalnu pomoć onima koji nisu imali od čega ni da prežive. Oni su time rješavali probleme koje sami nisu stvarali. Tu se spominje važnost fra Mije Kutleše 1813-1868. KNJIGE sljednjega rata u BiH, od 1991. Djelovanje Kruha svetoga Ante imalo je uvijek, pa i danas ima, veliko vjerničko, ali i društveno značenje. Osim Kruha svetoga Ante i Caritasa u Livnu su tijekom trajanja posljednjeg rata djelovali Crveni križ i Merhamet. Mnogi su odlazili, a odlaze i danas. Stoga Livnjaka ima svugdje. Međutim mnogi postavljaju pitanje što je potrebno učiniti da Livnjaci ne bi napuštali svoja ognjišta i odlazili negdje van bez ikakve nade da će se nekada i vratiti da bi u rodnome kraju proveli barem svoje penzionerske dane? Upravo tom se temom bavi fra Marijan Karaula opisujući onu posebnu stranu mnogih Livnjaka, ali i Duvnjaka, Ramljaka i Kuprešaka. Božićovali bi s obiteljima, ostali do proljeća, i opet u Njemačku i Austriju, najčešće na bauštele, u tunele i rudnike. Sedamdesetih i osamdesetih godina XX. Ljudi počinju dolaziti svaki mjesec, ili svakih petnaest dana. Radna mjesta se mijenjaju, pa se Livnjaci s njemačkog sjevera polagano preko Frankfurta preseljavaju na jug, do Muenchena. U Livno su ljudi dolazili subotom ujutro busom, popularno zvanim Livanjka, i vraćali se već u nedjelju poslije podne, pa onako umorni ujutro na posao, na bauštelu itd. No taj će odlazak Gastarbeitera i zarađeni novac promijeniti sliku mjesta. Izgradit će se mnogo toga novoga, do tada nepoznatog u tom kraju, ali nestat će ovaca, goveda, konja, volova. Nitko više neće htjeti orati i sijati, jer se, kažu mnogi, ne isplati to raditi. Razumljivo je stoga da se broj osnovnoškolske djece stalno smanjuje. A i sela su ostala bez dječjeg plača i dječjih nestašnih igara. Kao da je nastupilo vrijeme u kojem je sramota rađati djecu. Fra Marijan navodi da je odlazak u inozemstvo razrušio i tradicionalnu livanjsku obitelj. Djeca su odrastala bez jednoga, a veoma često i bez obaju roditelja, a to je imalo teških posljedica. Ona je došla na rub propadanja, jer su odnosi poremećeni i teško ih je iznova uspostavljati. Osim toga fra Marijan navodi i onu bolnu sliku gotovo svih katoličkih župa u BiH. Broj umrlih premašuje broj novorođenih, a zadnjih godina umire se nešto više. Mnogi koji su došli iscrpljeni iz inozemstva ne uživaju svoju mirovinu dugo. Razlozi tome nisu isključivo i samo u njihovoj zdravstvenoj nego još više u onoj duhovnoj iscrpljenosti, pomiješanoj s nerazumijevanjem onih za koje su mislili da su im dobrodošli i da su im najviše služili. Međutim, životni stilovi su se promijenili, a time i međusobno poštivanje i suodnošenje. Kad je riječ o prosvjetnom radu, o školama, potrebno je istaknuti da su livanjski fratri kao i njihova subraća u drugim bosanskim mjestima, svjesni svoje uloge u narodu iz kojeg su potjecali, u svoje samostanske škole primali i đake koji nisu namjeravali biti svećenici redovnici. Međutim, iako im je odlukom iz 1731. U tome je sudjelovalo više značajnih osoba, kao npr. Zahvaljujući upravo fra Lovri Karauli u Livnu je otvorena jedna od prvih škola u Bosni i Hercegovini. Osim toga samostan će postati odgojno-obrazovna ustanova u kojoj će sredinom XIX. Tu će svoj teološko-filozofsku izobrazbu stjecati i albanski franjevački pripravnici, među njima i veliki albanski pjesnik Gjergj Fishta 1871-1940. Potrebno je naznačiti da će u samostanu biti i novicijat u dva razdoblja: od 1930. U samostanima su djelovale i časne sestre i veoma mi je drago da je u ovoj monografiji njihov rad veoma lijepo prikazan. Rijetko tko obrađuje djelovanje naših časnih sestara. A one su, kao rijetko tko, doprinijele da samostanski život može imati onu lijepu i finu žensku stranu, od uređenja okoliša do cvijetnjaka i ukrašavanja cvijećem oltara. Uz to bile su kuharice, kućanice, sakristanke, voditeljice pjevanja itd. Spominju se Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog, zatim Školske sestre franjevke te Služavke Malog Isusa splitske Provincije koje su kod Žabljaka napravile kuću da bi u njoj mogle održavati duhovne i rekreativne susrete. Knjižnica franjevačkog samostana čine a stara knjižnica, b suvremena knjižnica te c periodika. Nepotrebno je sada zboriti o tome koje je značenje ne samo za samostan nego i za sve stanovnike Livna i njegove okolice, ali i drugih područja, imala i ima ova samostanska knjižnica, posebno ukoliko su u njoj nalaze vrijedna djela, i ukoliko se mogu naći najnoviji časopisi. Samostanski arhiv sadržava a važniju arhivsku građu, b ljetopise i c ljekaruše Obrađujući Franjevački muzej i galeriju autor donosi podatke o gradnji muzeja, sakralnoj, arheološkoj, etnografskoj i zbirci staroga oružja, dok u poglavlju o galeriji likovnih umjetnina obrađuje Memorijalnu galeriju Gabrijela Jurkića, zatim fra Anđela Kaića — slikara i čuvara livanjske prošlosti te Modernu zbirku. Ovaj kratki prikaz završio bih riječima recenzenta knjige prof. KNJIGE Fra didak Buntić — čovjek i djelo Uredili: Stipe Tadić i Marinko Šakota, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Centar za religijske studije — knjiga prva Zagreb 2009. Anđelko Mijatović Zbornik o životu i djelovanju fra Didaka Buntića sadrži radove koji su predstavljeni na znanstvenom simpoziju Fra Didak Buntić — čovjek i djelo koji je pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske održan 2. Radovi su svrstani u četiri cjeline i uglavnom se odnose na prilike u kojima je od 1871. Sadržajno se odnose na područje Hercegovine, naime, na fra Didaka Buntića i hrvatsku politiku u Bosni i Hercegovini J. Krišto , austro-ugarsko zatiranje hrvatskoga identiteta u Bosni i Hercegovini M. Babić , političko angažiranje fra Didaka Buntića Z. Matijević , vjerske i crkvene prilike u Bosni i Hercegovini nakon Prvoga svjetskog rata I. Markešić , na poljoprivredu Hercegovine u fra Didakovo vrijeme J. Pehar , na hercegovačko biološko bogatstvo i rad fra Didaka Buntića na njezinu kultiviranju A. Vrsaljko te doticaju hercegovačkih franjevaca s bačkim Hrvatima od fra Didaka Buntića do fra Dominika Mandića i bosanskog franjevca i mostarsko-duvanjskog biskupa fra Alojzija Mišića Krešimir Bušić. Puljiza , o pravilima udomljavanja tijekom boravka djece na prehrani u Slavoniji i iskustvima udomljavanja M. Kovačević te o spašavanju gladne djece iz Bosne i Hercegovine u vrijeme Prvog svjetskog rata H. Tomića , o fra Didaku kao prosvjetitelju hercegovačkog puka M. Šakote , o Buntićevu političkom djelovanju I. Šarca , o sličnosti i razlikama nacionalno-preporodnog rada biskupa Jurja Dobrile u Istri i fra Didaka Buntića u Hercegovini S. Trogrlića , o odnosu fra Didaku Buntiću i Brotnja R. Jolića te o Buntiću, učitelju, profesoru i ravnatelju velike franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu A. Tadića , o djelatnoj ljubavi I. Leutara , o Buntićevu intropsihičkom svijetu u svjetlu njegovih istaknutih vrijednosti u svjetlu psihohistorijskog pristupa Š. Ćorića , o usporednicama franjevačke karizme služenja siromasima u životu i djelu fra Didaka Buntića i bl. Marije Propetoga Isusa Petković K. Knezović , o Buntićevoj duhovnosti i dobroti A. Sekulića i na kraju o kanonskim propisima Katoličke crkve za proglašenje blaženim i svetim te primjenljivosti tih propisa na život i djelovanje fra Didaku Buntiću J. Povijesno-kritičkim promišljanjem autori svojim tekstovima, koje promatram kao cjelinu, pridonose boljem upoznavanju života i djela fra Didaka Buntića te stoga objavljivanje zbornika radova Fra Didak Buntić — čovjek i djelo pridonosi cjelovitijoj spoznaji Buntićeve uloge i značenja u prosvjetnom, kulturnom, gospodarskom, duhovnom i političkom životu Hrvata u Hercegovini. KNJIGE Fra anđeo luka kaić 1894. Urednik Marijan Karaula, Franjevački samostan Gorica Livno, Livno, 2009. Vine Mihaljević Franjevci iz franjevačkog samostana Gorica Livno priredili su svečanu akademiju u povodu 25. Na akademiji su sudjelovali glumica Gordana Boban s pjesmom Rapke Ormana Leti anđele, Mješoviti zbor župe Livno pod ravnanjem s. Julijane Djaković uz pratnju na orguljama Antonije Perković te četiri izlagača koji su predstavili nekoliko različitih vidova života i djela fra Anđela Kaića. Priloge izlagača sabrao je, uredio i objavio Marijan Karaula u nakladi franjevačkog samostana Gorica u zborniku radova. Zbornik radova o fra Anđelu Luki Kaiću sadrži 127 stranica teksta od kojih su na stranicama 88 do 98 doneseni fra Anđelove slike 14 akvarela i dvije slike olovkom na papiru. Zbornik naime sadrži urednički Predgovor, zatim slijedi duži prilog Livanjski Kaići — obitelj fra Anđela Kaića koji je napisao Damir Tadić 7-56 , Životni put i djelovanje fra Anđela Kaića koji predstavlja Marko Semren 57-88 , prilog Fra Anđeo Kaić u ratnom vihoru potpisuje Petar Jeleč 97-110 , Moje sjećanje na fra Anđela Kaića opisuje Jozo Vrdoljak 111-126 i na kraju se nalazi sadržaj zbornika. Autor priloga Livanjski Kaići — obitelj fra Anđela Kaića Damir Tadić, na temelju imena, koji označava ne samo ime nego pripadnost, zvanje, poslovanje, identitet i povijest, traga za obiteljskim korijenima fra Anđela Kaića u livanjskom kraju. U sačuvanim dokumentima iz 18. Prvi upis, ističe autor, prezimena Kaić nalazi se u Liber matrimoniorum parochiae de Livno in Campo superiori 1802-1835. Matica vjenčanih Gornjeg Polja 1808. Iz Matice vjenčanih, prepoznaje se i starije prezime livanjskih Kaića koje je Bešker, odnosno Beškerović ili Beškerić. Povijesnim pak propitivanjem o podrijetlu obitelji Bešker u kupreškom kraju autor navodi da su se dalmatinski Beškeri, koji su se ranije zvali Vuko, a dolaskom iz područja Poljice u Dicmo i Prugovu promijenili prezime u Bešker, doselili u Kupres od kojih je potom nastao rod Kaića. Kupreški pak Beškeri, ističe autor, novim prezimenom Kaić počeli su se služiti vrlo vjerojatno krajem 18. Tako prve obitelji Kaića doseljavaju u selo Žabljak pored Livna, a kasnije se preseljavaju u gradsku mahalu Milošnik gdje obitelji gospodarski jačaju i izgrađuju ulicu koja se prema obiteljima nazva Kaićev sokak. Nakon povijesnog osvrta na dolazak obitelji Kaić autor kapilarno predstavlja rodoslovlje obitelji Kaić iz koje potječe fra Anđeo Luka Kaić. Članovi obitelji Kaić postaju ugledni građani, kulturni radnici, političari, gospodarstvenici. Pored gospodarske i kulturne djelatnosti članovi obitelji Kaića bili su aktivni u političkom životu i bili su gradonačelnici. Članovi obitelji Kaića završavaju katoličke pučke škole i postižu sve stupnjeve visokog obrazovanja fakultete, doktorate, medicinu te su s tri svećenika u obitelji Kaić dali i poseban povijesno-duhovni obol livanjskom kraju. U drugom prilogu Životni put i djelovanje fra Anđela Kaića Marko Semren donosi kronologiju života i djelovanja fra Anđela Kaića, njegov duhovni profil, potom njegovo pastoralno i upraviteljsko djelovanje i na kraju predstavlja fra Anđela kao ljubitelj prirode i umjetnosti te odgojitelj mladih. Fra Anđeo je rođen 24. Osnovnu školu završava u Livnu, gimnaziju u Visokom, godinu teologije u Sarajevu i četiri u Budimpešti, zaređen za svećenika 8. Nakon ređenja profesor je u Visokom, 1920. Nakon profesorske službe u Visokom, cijelo vrijeme pastoralno djeluje u livanjskom kraju, s tim da je 1939. Nakon životopisa autor donosi neka zapažanja subraće o fra Anđelu kao i pjesničko svjedočenje koje je preneseno u skladbu Vola Angele. Fra Anđeo je bio vesele prirode, prodorna pogleda, energičan, vojničkog hoda i odlučan. Obilježavali su ga pobožnost i molitva te sklad njegovih riječi i ponašanja. U dugom pastoralnom djelovanju fra Anđeo je posebno ostavio pečat u livanjskoj župi u kojoj najduže službovao. Osniva crkveni zbor koji mu pomaže u različitim pastoralnim i društvenim djelovanjima. Bio je i predsjednik podružnice HKD Napredak Livno 1930-1931. Bio je upravitelj Trećeg reda sv. Franje Asiškoga, a bio je i voditelj i predsjednik Križarskog bratstva. Upraviteljska služba odnosi se na fra Anđeolovo upravljanje provincijom i upravljanje samostanom. Za vrijeme službe provincijala u franjevačkom duhu, razborito, pravedno i prema smjernicama generalne kurije Franjevačkog reda iz Rima upravljao je provincijom za vrijeme Drugog svjetskog rata osuđujući svaki zločin nad nevinima te kažnjavajući svako neprimjereno ponašanje svećenika fratara. Razdoblje upravljanja provincijom obilježili su potom i odnos prema nadbiskupu Šariću, gradnja Franjevačke teologije na Kovačićima i distriktizam koji je opravdan samo ako je usmjeren prema općem dobru, ljubavi prema provinciji. Nakon što je autor dosta iscrpno govorio o upravljanju provincijom ratnih godina, posvetio je nekoliko stranica i fra Anđelu kao ljubitelju narodne tradicije, prirode, umjetnosti u kojoj je akvarelima i crtežima vizualno sačuvao narodnu arhitekturu Livna. KNJIGE autor, posvjedočivši i vlastitim iskustvom, istaknuo da je fra Anđeo bio dobar odgojitelj mladih. U prilogu Fra Anđeo Kaić u ratnom vihoru koji potpisuje Petar Jeleč, riječ je, kako i sam naslov kazuje, o fra Anđelovu upravljanju provincijom u vrijeme Drugog svjetskog rata. Fra Anđeo se kao provincijal pridržavao smjernica koje su svi franjevački provincijali primili od vrhovne uprave Franjevačkog reda iz Rima u pismu od 24. U tim smjernicama ističe se da se provede zaključak provincijalnog sastanka iz Zagreba od 12-14. Pored navedenih smjernica general Franjevačkog Reda poslao još jedan dopis po provincijalu Presvetog Otkupitelja fra P. Gabriću koji je sam provincijal poslao drugim provincijalima. U njima se pozivajzu franjevci na ispravno domoljublje koje se slaže s redovničkom disciplinom, apostolskim životom i kršćanskom ljubavlju, zatim da ne preuzima svjetovne službe, da ne sudjeluju u progonima inovjeraca i, ako se netko protivi navedenim smjernicama neka ga se prema Generalnim Konstitucijama primjereno kazni. U svom upravljanju provincijom Bosnom Srebrenom u ratnom vremenu fra Anđeo Kaić pridržavao se svih navedenih smjernica o kojima je redovito davao upute. S druge pak strane jednako je osobno osuđivao sve zločine bilo da ih čine ustaške, četničke, njemačke ili partizanske jedinice, a pozivao je i sve službene predstavnike Katoličke crkve da to jasno učine zajedničkom poslanicom. U zadnjem prilogu Moje sjećanje na fra Anđela Kaića bilježi Jozo Vrdoljak svoja rana iskustva dječaka sa sela i svoj pun neizvjesnosti i bojažljivi susret s fra Anđelom Kaićem u župnom uredu Livno. Vrlo dojmljivo Jozo bilježi rastanak sa svojom seoskom sredinom na kulašu i susret s fra Anđelom koji je, ističe autor, bilo glavna razdjelnica u njegovom životu. Na poseban način istaknuo je i predstavio pedagoški i didaktički način fra Anđelova rada za vrijeme njihova đačkog boravka u župnom uredu Livno. Pored odgoja fra Anđeo je sustavno poticao i na obrazovanje i na intelektualni rad, te je sustavno radio i na duhovnom odgoju povjerenih mu đaka. A svoje pedagoške i odgojno-obrazovne sposobnosti fra Anđeo je pokazao u Visokom kada je u đacima izvanredno vješto pobuđivao pozornost i volju za učenjem, za znanjem, o čemu svjedoči ne samo autor ovoga priloga Jozo nego i fra Ignacije Gavran koji je bio jedini živući fra Anđelov učenik. S druge pak strane narativnom metodom predstavlja se iskustvo susreta s fra Anđelom i života s njim u kojemu se ističe egzistencijalna matrica uzora u franjevačkom životu. Zbornik radova pridonosi sagledavanju uloge i važnosti obitelji Kaić u cjelokupnoj povijesnoj, društvenoj, kulturnoj i duhovno-religijskoj situaciji u livanjskom kraju u prošlom stoljeću s jedne strane, a s druge pak strane ovaj je zbornik poticaj za svestranije proučavanje života i djelovanja fra Anđela Kaića te njegove uloge i značenja u širem društvenom, kulturnom i religijskom kontekstu u 20. KNJIGE Anđelko Mijatović Bruno Bušić — Prilog istraživanju života i djelovanja 1939. Školska knjiga, Zagreb, 2010. U toj višedesetljetnoj drami intelektualca i terorističke države fizički je doduše likvidiran Bušić, nu njegov je duh, sad oslobođen tvarnih okova, počeo puhati tamo gdje ni Brozovi ubojice, unatoč svim svojim paklenim vještinama nisu više mogli zaustaviti njegovo djelovanje. Dvanaest godina poslije krvave pariške noći i mučkoga hitca u već izmučeno Bušićevo tijelo, uskrsnula je neovisna hrvatska država, za koju se, poput svih mladih bojovnika, i sam toliko borio. Nakon masovnih pokolja hrvatskoga naroda tijekom rata i genocida što su ga nad njim počinili jugoslavenski partizani poslije završetka ratnih operacija 1945. Riječ je o namjernom i sustavnom progonu ljudi koji imaju utjecaj u svom okruženju, kao što su na primjer svećenici, članovi posebno uglednih obitelji, učitelji, profesori i književnici, a krajnji cilj tog namjernog uništenja elite, kako misli Gratz, jest oduzimanje narodu njegova vodećeg staleža. Napredovanjem elitocid se na kraju pretvara u genocid, jer uništenjem elitnih struktura i narod počinje sustavno napuštati određeno područje, a u hrvatskom slučaju to se može sustavno pratiti upravo pedesetih godina u masovnom odlasku Hrvata u tzv. Za razliku od poopćene suvremene njemačke teorije Udbina je taktika bila daleko tankoćutnija. Ona je, kako pokazuje i ova knjiga, još pedesetih godina u imotskoj gimnaziji pokušavala pronaći politički nepoćudne, a darovite mladiće, spriječiti njihovo daljnje školovanje, nadzirati im rad, eventualno zatvarati, a zbog ustrajnosti čak i likvidirati. On je kao udbaš provokator poticao među mladićima u Imotskom osnivanje tajne organizacije TIHO, nu premda neuspješan đak i student Filozofskog fakulteta, postao je u provincijskom gradiću u blizini Zagreba ravnatelj osnovne škole. Navodno se ne zna je li zbog politike ili kriminala 1972. Da nije kojim slučajem umro prije 2000, vjerojatno bismo ga i danas mogli prepoznati u društvu sad već bivšega predsjednika Stjepana Mesića. Aktualna pak uhićenja i sudski procesi hrvatskim braniteljima, kao i neki drugi politički montirani procesi, pokazuju mnoge sličnosti s požutjelim elaboratima Udbe za progon političkih neistomišljenika, a uloga bivših centara javne sigurnosti ili pak Službe državne sigurnosti, premda zamagljena drugim nazivom, odčitava se i u radu nekih gonidbenih tijela, koja upravo podižu optužnice ne za kaznena djela nego političke odluke. Sve je to moguće samo zato što ni dvadesetak godina od stvaranja hrvatske države i uvođenja demokratskoga višestranačkog sustava nije javno otvoreno pitanje zločinačkoga, nasilnog i terorističkog djelovanja Brozove komunističke države. Posebno je pak zanimljiva podudarnost svojedobna del Pontina progona generala Ante Gotovine s kampanjom udbaških progona hrvatskih domoljuba, a istovjetnost medijsko-političkih napadaja na ciljane skupine kao što su na primjer Hercegovci, Katolička crkva i posebno fratri, samo pokazuju kako je bivša tužiteljica tek usvojila metodologiju svojih hrvatskih informatora. Sve se to u knjizi, premda samo naznačeno kroz presjek Bušićeva života, može vidjeti, što ozbiljnim istraživačima i političkim analitičarima pruža mogućnost komparativnog uvida u hrvatsku političku zbiljnost. Knjiga ne otvara samo niz znanstvenoistraživačkih pitanja jednoga nadiđena zločinačkog režima nego i pitanje javnoga odnosa prema nedužnim žrtvama, koje su, između ostaloga i svojim životima, spriječile opetovanje novoga genocida nad hrvatskim narodom, koji je trebao biti realiziran početkom 90-ih godina velikosrpskom agresijom na Hrvatsku. U dubljem smislu knjiga, odnosno sam slučaj Bušić otvara jedno šire filozofsko pitanje - ono o odnosu kršćanstva i komunizma. Ono potiče svojevrsnu potragu za odgovorom na pitanje: kako je moguće da jedna, u svojoj biti krvava i zločinačka ideologija pod sloganima kršćanskih vrijednosti - bratstva, jednakosti i pravednosti - gotovo osvoji svijet? Nu kad joj to nije uspjelo, danas se ponovno pod geslom jedne druge, dakako opet kršćanske vrijednosti, one o zaštiti ljudskih prava, pokušava dokopati totalne moći! Još uvijek nerazjašnjena konspiracija oko Brunina ubojstva i, kao što se iz knjige vidi, šutnja tadašnjih zapadnih država potiču i potragu bar za poredbenim filozofskim rasvjetljavanjem navedenih pojava. IN MEMORIAM in memoriam Fra ignaCije gavran 1914-2009 Uredništvo Član naše Udruge fra Ignacije Gavran umro je 24. Stjepanović gdje je pohađao osnovnu školu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom 1925-1934. U Franjevački red stupio je u novicijatu 1931. Teologiju je studirao u Sarajevu i Breslavi, a filozofiju na sveučilištu u Breslavi i Ljubljani gdje je diplomirao i doktorirao na temu: Filozofska antropologija Vladimira Solovjeva Sarajevo 1941. Pohađao je jednu godinu likovnu akademiju u Zagrebu 1943-1944. Bio je profesor na Teološkom fakultetu u Sarajevu, na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu gdje je uglavnom predavao filozofiju i crkvenu umjetnost, a istovremeno je predavao i na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom gdje je predavao i druge predmete: hrvatski, njemački, ruski, latinski i engleski fakultativno. Bio je direktor Franjevačke klasične gimnazije u Visokom od 1967. Vršio je službu definitora Provincije od 1961. Fra Ignacije je iza sebe ostavio bogat franjevački i znanstveni opus od znanstvene i stručne suradnje u različitim časopisima, kratkih studija do monografija Bludna psovka 1962 , Veliki likovi povijesti umjetnosti 1969 , Lucerna lucens? Pored navedenih knjiga pisao je i objavio udžbenike za psihologiju i logiku te prevodio brojne članke s različitih stranih jezika. S posebnom ljubavlju prema knjizi vodio je preko šest desetljeća knjižnicu Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, uredio arheološku i etnografsku zbirku u visočkoj Gimnaziji. Fra Ignacije je Gavran živio jednostavnim životom koji korjenito prožima franjevački duh služenja zajednici, hrvatskom narodu i svakom čovjeku dobre volje; objavljivao je brojne znanstvene i stručne knjige i članke u kojima razotkriva dubinu tajne Božjih stvorenja: čovjeka i prirode; istinito i pravedno je svjedočio životom i riječju u sučeljavanju s brojnim društvenim i crkvenim problemima, isticao je ljepotu svega stvorenog, a njegov život vodili su neupitna moralna načela. Iz tišine visočke knjižnice otišao je dobri Ignacije, a njena tišina postala je još tišom.


1977 GP Motocross

 

I ovom prigodom zahvaljujemo vikaru franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Marijanu Karauli koji je predsjedao euharistijskim slavljem i koji je održao prigodno razmišljanje o biblijskim čitanjima. BEZNAČAJNO DJELO Članak 28. Medu glumcima, pored Anke i Micike Cicvarić i Dušama B. Uzeti u obzir područje djelatnosti i razdijeliti ga na nekoliko manjih okružja. Stoga je samo daljnje aktivno djelovanje radi sprečavanja posljedice moglo biti ocijenjeno kao dobrovoljni odustanak, a do njega nije došlo. Godina B, Hrvatska katolička misija u Giessenu i Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko u Zagrebu, Zagreb 2006. REFERENT-ICA TRANSPORTA - na odred¯eno vrijeme Mjesto rada: Rijeka Poslodavac: LEDO Kontakt: e-mail: ljudski. Sli čna situacija je i 1895. U njima fra Ignacije primjerice piše o fra Matiji Divkoviću, fra Marku Dobretiću, fra Augustinu Miletiću, fra Filipu Lastriću, fra Marijanu Šunjiću, fra Martinu Nediću, fra Frani Ivanu Jukiću, fra Stjepanu Margitiću itd. To konkretno za Pušića znači da Udruga treba dobro promisliti koji su načini njezina djelovanja kako bi franjevački duh prožeo što više obitelji koje u ovom vremenu traže orijentaciju i identifikaciju. Novo pozorište je prva zgrada sazidana u Bo.

...
locallchicks-here2.com

Get Laid Tonight